|
Anoniman -> RE: Anksioznost?? (18.6.2009 11:11:53)
|
Zene, svaka vasm cast na hrabrosti da iznesete javno svoje stanje, koje mnogi imaju, ali ne prepoznaju i cesto ga se stide...kao ja. Iz vasih prica i stranice koju ste predlozili, postavla sam sebi dijagnozu, imenovala sam stanje u kojem se nalazim vec neko vrijeme.
Mislim da je to pocelo s udajom i prvim "okrsajem" sa svekrvom, pa nerazumjevanjem muza....Ma ne znam vam sve to potanko objasniti, ali mislim da je to sve vezano s cinjenicom da neke stvari nisam ocekivala u zivotu koje su mi se desile, da sam perfekcionist. Normalno, odnos sa svekrvom je sada puno bolji, ali smo se obje puno trudile da dobijemo ono sto sada imamo. Medjutim, kod mene je uvijek prisutan strah da ce se to sve vratiti.
Muz i ja sada imamo zaista super odnos, ali se uvijek sjecam onih trenutaka kada je mislio da lazem kada kazem sta mi je njegova mati radila, sjecam se svih onih njegovih "faca" i rijeci koje mi je upucivao....I to me koci. To mi ne da da se opustim, ne da mi da mu se predam kako sam to nekad radila..... Pa ta moja nezaposlenost...Joj. To je mozda opet nesto najgore. Stalna potraga za poslom, stalno odbijanje ili lazna obecanja. Omalovazavanje moje struke...a koliko sam znoja ostavila na tom fakultetu.Najsretnija sam kad smo same ja i moja malena. U svom svijetu. Mastam ili se prisjecam svega onog sto mi tjera zeludac na preskakanje i sto me preznojava.
Uvijek sam bila drustvena, uvijek vesela, nasmijana, puna ideja, radoznalosti...sada je to samo jedano lijepo sjecanje. Svega me strah. Eto strah me sada nekog posla koji je tu, na dohvat ruke, bojim se kako cu se snaci na tom poslu, hocu li znati to raditi, kako cu se uklopiti, sta ce mi biti s malenom, kako ce bez mene, hoce li u vrticu pokupiti svu virozu ovog svijeta, hocu li sve stizati....?????sada bih najradije sve to odbila i bila opet u tom zacaranom krugu, umjesto da se radujem sto sam napokon u stanju da se poslovno afirmisem.
Eto od ponedjeljka idem i na casove iz voznje, ali ja se ne radujem. Panika me hvata od svega toga. Hocu li ja to moci, kako cu, pa previse sam bila mama domacica, da sam jednostavno zaboravila kako to sve funkcionise tamo "vani"....Uh, tacno me stid sta sam sve napisala o svom stanju, ali eto zelim to s vama podijeliti, pomoci nekoj od vas, ako je u takvom stanju, da zna da nije sama, jer vi ste pomogle meni. Hvala vam.
PS. Izvinite na konfuznom piskaranju, ali tako su mi misli navirale, pa sam ih samo tako "hvatala" za vas....
Jos jedan PS: Nisam navela da sam non stop hronicno umorna, da nemam volje ni za sto, da sam postala pesimista, da nista ne vidim pozitivno, nikome ne vjerujem, sve uzimam s rezervom...ma sama se sebe stidim, ali eto postadoh takva. ali necu se tome tek ako vise prepustati. Hocu da se borim protiv toga. Hocu da budem ona stara, i jos bolja.
|
|
|
|