|
lajlac -> RE: Anksioznost?? (28.2.2012 18:57:57)
|
Mogirl odlicna tema!!!
Moram priznati da, dok ovo pisem, ruke mi drhcu, jer se osjecam lose sto cu napisati par negativnih redaka o mojim roditeljima, jer sam svjesna da to nije uredu, i da cu mozda biti nepravedna i okriviti ih. Jer, kad sada razmisljam o njima, iz perspektive odrasle osobe, psihologa, vec formirane licnosti, shvatam da smo svi drugaciji, da niko nije u biti pripremljen za ulogu roditelja i da je samoregulacija/kontrola i roditeljstvo samo po sebi uzasno tesko u datim periodima i zivotnim situacijama.
Ali od samog pocetka mog zivota, ja sam pod pritiskom. Meni nije nedostajalo ljubavi, brige, odgovornog roditeljstva, ali mi je nedostajalo nesto drugo. Trezvenost mojih roditelja, pogotovo mog oca u datim situacijama. Moj otac je ranjen kao mlad, od tog perioda, kad je ostao invalid, sve se promijenilo u nasoj porodici. Otac je postao nervozan, i impulsivan. Prema mojoj majci se nije odnosio cak ni ljudski. Cesto sam vidjala lonce, serpe u zraku, kako treskaju od zid, urlike, vrisku, svadju, a sve je to bilo apsolutno neosnovano, ljutit i nepravedan cin prema mojoj majci koja je to sve stoicki trpila, pomirljivo i strpljivo, s nadom da ce proci. A mi, djeca, smo bili svjedoci toga, a desavalo se cesto. Mi, djeca, smo postepeno razvijali strah da se tata zbog neceg ne naljuti i napadne mamu.
Sada kada o tome razmisljam, i dan danas tata je nervozan, nikad se on te nervoze nece rijesiti, to je u njemu ukorijenjeno, ali je puno bolje nego ranije. Moja mama sad i reaguje, sto prije nije nikad, ali svjesna je ona da je kasno, i krivo joj je zbog toga. Sad je jako tesko to promijeniti. Hocu da kazem, od pocetka im zamjerim sto smo mi morali biti svjedoci njihovih svadja, prepirki, neraspolozenja. Ali ostala je gorak osjecaj, sad kad sam odrasla osoba. Shvatila sam da cu do kraja svog zivota biti vezana za njih u smislu da ih toliko volim da im nista sada ne zamjerim, jer su i oni bili zrtve necega. Svi smo mi zrtve ili desavanja, ili vremena ili tudjih manipulacija.
Samo mi je zao i cesto placem zbog toga, sto sada spoznajem da moja mama nije imala fin zivot uz mog oca, sto nije imala mogucnost ostvariti svoje snove, kao sto imam ja tu mogucnost, a ja se osjecam jadno i nesposobno u ovom periodu. Cesto mi je bude zao, jer promatrajuci nju i njen zivot, ja se osjecam tako kao da ni ja ne zasluzujem biti sretna, jer to moja mama nije mogla, a to je oduvijek zasluzivala svojom dobrodusnocu i jednostavnoscu. Zao mi je i oca, koji je morao sve to prozivljavati, koji se odmah pokaje kad se unervozi i istrese na nama, jer nije sposoban da se kontrolise. Tada, u svojoj toj vriski, nervozi i galami zapravo niko od nas nije sretan. Pa se pitam, sta se to desava u covjeku? Ja znam sta cete vi reci, ali ja cu vam reci isto tako, da su moji roditelji dio mene, ja ih neizmjerno volim, mozda uvijek ne pokazujem tu ljubav i postovanje na pravi nacin, ali su dio mene i ne mogu tek tako reci: Odsad zivim svoj zivot, a oni me ne zanimaju. Ja cu umjesto toga reci: Svasta se desilo, cesto su bili svakakvi i cesto nesvjesni da nas povrijedjuju, takvi su kakvi su, ali su bica meni najbitnija u zivotu. Ja sto trazim od zivota jeste da dosegnem nivo na kojem cu sve svoje negativne emocije i iskustva gledati iz drugog ugla, koji je pozitivniji i ohrabrujuci, jer sada gledano, ja samo jos uvijek pod uticajem svog djetinjstva i svega sto je on nosio i dalje nosi i igra ulogu u mom zivotu. Samo je to ono sto trazim.
Vidite cure, to je odlika psihologa, sto tek tako ne mozemo i kao da ne zelimo pustiti neke stvari, ili ne znamo. One su uvijek bile i bice dio nas, svaki dan ih i u svakom trenutku prozivljavamo toliko intenzivno da je to nevjerovatno. Barem sam ja takva. A mislim da je u nasim godinama, gotovo nemoguce, takvo nesto iskorijeniti, mozda jos toga niste svjesni, ali je uistinu tako.
p.s. izvinjavam se na predugom postu
|
|
|
|