lajlac
|
Marina hvala ti puno na riječima podrške, Rabi isto tako, samo bih te pitala jedno, te vježbe opuštanja i relaksacije kako idu tačno? mi smo učili metode, ali nisam sigurna da li mislimo na isto...
Slažem se s vama kad kažete da svako treba pronaći svoj vlastiti način opuštanja, da se ne treba upuštati u stresne situacije ako ih već može izbjeći, taj put saznanja što je to što nas čini sretnima i zadovoljnima u datim trenucima, je težak, ali valjda ćemo i to jednom saznati.
Ja sam trenutno u fazi kad ne znam ni šta hoću, ni šta neću, bojim se se ne pogubim u svojim razmišljanjima, bojim se što sam ovako nepovjerljiva i skeptična prema svemu, u mene je sve crno-bijele kategorije, uvijek razmišljam unaprijed i što bi ako bi itd. Npr ako uvidim da je jedna stvar onakva kakva jeste, ja cu razmisljati da ona moze biti i drugacija, u drugacijim oblicima i sl. Da li me razumijete? To je taj nedostatak vjere, u mene je sve moguće!!!
Voljela bih da nadjem, spoznam, da se pronađem u nečemu za što ću se vječno držati i biti sigurna da je to ono ćemu se uvijek mogu vratiti ukoliko mi bude teško. jao, baš sam nejasna i sebi 
Predlagala sam da pričamo i o drugim stvarima o kojima ne možemo razgovarati sa svima, koje nas potajno tište i pojačavaju našu anksioznost, nervozu i napetost. Ne mogu reći da sam imala težak život, ali nisu uvijek odnosi između mojih roditelja bili najbolji i mogu slobodno reći da je to uvijek na neki način ostavilo posljedice na mene. Uvijek sam potajno imala strah da se moji ponovo ne posvađaju, da tata ne kaže nešto mami. Sada, kada sam odrasla, ponekad posmatram mamu i toliko mi je žao, jer nije imala lagan život, nije ostvarila svoje snove. Ponekad sve gledam kroz prizmu toga, što god mi se pozitivno desi, mislim da ne zaslužujem, i kao da ne prihvaćam jer to nemaju moja braća ili jer to nije imala moja mama koja je dobra osoba. To me ponekad rastuži... Možda vam to sve glupo zvući, ali ja se nekad tako osjećam. Zato nastojim da moji roditelji zadrže sliku mene koju su i ranije imali, a kojom su bili zadovoljni.
Taj osjećaj krivnje, što je spominjala MOGIRL, je uvijek prisutan.
Cure moje pozdravljam... Inače, ja sam onako-onako, uvijek se ispitujem, osluškujem, posmatram vidim li neko neobično svjetlo i sl 
_____________________________
Lajla
|
teško jwe to kad čovjek gradi tolike godine svoj život i onda sve što je gradio samo se sruši..kao kula od karata..ja sam uvijek gledala svjet drugačije možda jer sam imala novaca pa nemala i naučila da cjenim malo..pa sam se navikla lako na sve to,a on nije jer je imao puno a onda nije..sad je lakše,vrijeme i terapija je svoje odradila...
i onda su govorile kako sam ja luda i kako umisljam stvari i kako cu se ubiti itd ma to me jos vise izludjuvalo tako da sad uvjek kazem kad me ono sazaljivo upita a kako si sine ja kazem odlicno sam sto pitas?i bolje se osjecam otkad manje komuniciram sa njima i otkako sam se udala pa se slabo vidjam sa majkom jer 1m njena rijec me moze izluditi takoda svima preporucujem da se odmaknu od osoba koje ih zamaraju i bice im bolje.ma pocetku braka sam se bojala da necu imat dobar odnos sa svekrvom al ni moj muz nije bas zagrijan za neke posjete pa im slabo idemo eventualno 1 mjesecno tako da ni sa njom nemam problema iako ona voli sve znat pa me pocne rafalat sa pitanjima a ja samo kazem:neznam bogami nemam ti ja pojma o tome i onda valjda vidi da nisam za traceve pa odustane.sreca imam dobrog muza inace bi poludila da me jos i on zajebaje.kad je meni pocelo ovo sranje tad sam tek bila pocela se zabavljat sa njim jedno 2 mjeseca i iskreno ja sam mislila da ce me ostaviti tad.al on se nekako jos vise vezao za mene i vodao me po doktorima samo da otkrijemo sta je i zahvalna sam mu na tome do neba jer me jedino tad drzalo u pameti ta njegova podrska.a komentar moje majke je bio:sigurno i on boluje od necega cim te trpi inace ko bi te taku?!!!!!! 
Odštampaj
