|
vortex RR -> RE: Chat djeca 2019 :) (15.5.2019 11:58:07)
|
IZVORNA PORUKA: sweet insanity
Hvala na dobrodoslici. Nadam se da ce se jos zena reaktivirati.[sm=smiley36.gif]
Sjetih se ja RR dok sam bila u jednoj delikatnoj situaciji ali nisam mogla uci. Ufortunately, tu bebu sam izgubila prije dva mjeseca (medicinski indiciran prekid trudnoce). Trudnoca nije bila planirana ali sma jako htjela zadrzati bebu i jedva sam cekala d aozdravim da mogu raditi opet nakon 6 mj na bebi. No, sad nikako ne mogu da se fino pripremim psihicki na drugo dijete,ponajvise od straha. Nakon svega sto se izdesavalo vratila mi se moja paranoja, brinem previse o svemu (od prvog djeteta pa do tog ako napipam nesto na sebi ili vidim nesto neobicno) da najednom nisam sigurna jesam li sposobna brinuti se opet o djetetu i mirno proci kroz trudnocu ne kontajuci hoce li nesto krenuti po krivu i hoce li sve biti OK. U prvoj trudnoci, prije oko 9 godina uopste nisam razmisljala o tome i bas sam bila opustena....Mislite da je ovo privremeno stanje?
Mnogo mi je zao zbog toga sto si prosla. Svi se mi drugacije nosimo sa stresom, gubitkom... U toku mog lijecenja naisla sam na dosta zena koje su imale veci broj spontanih od mene, ali su to dozivljavale kao nista toliko strasno i bile fokusirane na visi cilj- bebu. Mnogo ljudi poznajem koji smatraju da dok zena ne osjeti bebu, beba "nije ziva" i to nije gubitak bebe... nekome ta uvjerenja i stavovi pomazu da lakse prebole. Molim te ne uporedjus se sa drugim zenama i ne poredi tugu i proces zaljenja. Svi smo individue i neka te nije strah ni sram tvojih osjecaja.
Meni nista nije bilo utjesno na pocetku i meni je spontani bio kraj svijeta doslovno. Bila sam ljuta na svoje tijelo jer nije ocuvalo trudnocu, ili nije dalo znak da je srce prestalo kucati, razocarana u Boga jer "suprug i ja nismo nesto tako zasluzili", beskrajno tuzna, povrijedjena i prazna... E onda sam skontala da me to nicemu ne vodi pa sam istinski postala zzahvalna to smo nakon toliko godina uopste uspjeli zaceti bebu, sto nisam umrla od sepse, sto se muz i ja nismo rastali vec jos vise povezali, sto sam imala podrsku porodice... nikada nisam zaboravila, niti cu moci, ali svakim danom bude sve lakse. Neuporedivo lakse je postalo kada sam dobila zivu i zdravu bebu...
Narednu trudnocu smo ciljali po uputama dr. Lagala bih kad bi rekla da se nisam brinula. Umirala sam od brige i paranoje... nisam bila sretna kao prvi put vec bas nekakva oprezna i plasljiva... nimalo nisam uzivala sto mi je beskrajno tuzno. Trudnoca je bila rizicna i cijelu sam prelezala sto daje nezaposlenom mozgu mnogo prostora za paranoje... svaki simptom sam guglala, osluskivala svaku promjenu na tijelu... u prilog tom ludilu su isli i losi nalazi na double testu, silne komplikacije i grozne prognoze koje sam imala itd. Ne moram ti napominjati da sam svaki ultrazvuk gledala samo srce da li kuca...
Ali je proslo. Bas sa suprugom pricam iako silno zelimo jos djece da ne znam kako bih prezivjeli nove odlaske doktoru, one minute sutnje dok dr zuri u ekran, iscekivanje nalaza...
Nemoj da se bojis ni odlaska psihologu, sve samo da se rasteretis, jer na kraju bilo nove bebe ili ne, moras to nekako preboljeti i psihicki se oporaviti od tuge i straha...
Sretno i pisi nam
|
|
|
|