|
mama2009 -> RE: POMOĆ ZA DJECU poplavljenih područja (25.5.2014 15:50:06)
|
evo napokon i mene, nisam imala ni snage niti sam znala sta da napisem.
U petak sam krenula sva sretna berlingo se jdeva zatvorio od stvari, srce mi vece od Amerike, osjecam ga u grlu zeli da iskoci. Ostavljam D kod mame i sa rodjakom krecem za Zavidoviće, dio dajem prilikom posiljke koju me zamolila naša Iman da urucim, iskreno pomalo zbunjena dijelim i gledam taj sav narod, djeca trce oklo, kao da je sve OK. Maske su obavezan dio stajlinga ...
nastavljam put dalje, dolazim do nase Koke i njen momak masala veliki cekaju me. nas susret i naravno suze s obe strane ....al krijem ih iza maske i sama sebi kazem "ti si jaka, dosla si i moras im dati podrsku, sakrij suze"
Odlazimo kod dogovorenih porodica, vadim stvari iz auta, ljudi se obraduju svemu Vjestice tvoje deke, peskiri najvise su obradovali porodicu koja vise nema nista :) covjek sav sretan...(za razliku od predhodnog stajanja, gdje ljudi ne zele nista od odjece i obuce) djeca su se obradovala vocu i povrcu koej sam kupa pri polasku. Momenat kad sam dala igracke djeci i njihov osmjeh pamtit cu cijeli zivot.
Vec plagano sakuplja se i ko treba i ko ne treba pomoc. Pakujem se i krecem dalje...imam jos pomoci ...
? Pitam se gdje je to, prolaimo kroz Topcic polje uzas, jad i bol u licima ljudi...Pitamo treba li im sta kazu NE imamo hvala Bogu sve. Ciste ljudi oko kuca, nasipi mulja visine do 4 metra, jeza me prolazi...
Pitam gdje mi to idem kazu do Starine ....Nikad cula al sutim...
KOzijim stazama idemo dalje, dolazimo nakon vozenje od sat vremena do sela puno djece...nemaju vec 7 dana struju i vodu, dijelimo im slatkise, svi su sretni najiskrenija zahvalnost je njihov osmjeh pri odlasku.
Dolazimo do grupe ljudi koji vec 4 dana neumorno pousavaju da rasciste selo, i obazbijede normalne komunikacije...ostavljam im hranu i vodu zahvalni blagosivljaju dok se udaljavam.
Domacin iz sela nas vodi do mjesta odakle je sve krenulo, dolakle je odreon krenuo dalje prema selu kroz suze gdjeam prema Topcic polju i pitam samu sebe, zar je moglo ista ostati s obzirom koja je kolicina zemlje odvaljena ....
Srecemo traktor kaze covjek ide u Serice, pun traktor pitam ga dal jos sta treba, kaze vode dajem mu svu preostalu vodu, koju konzervu, djeci par igracaka i hrane za djecu
vracam se nazad, oko 20 dolazim u Zenicu, gladna, zedna omjesanih emocija...ni sama ne znam sta da radim ni sta da kazem gdje sam bila.....na svu srecu nema nikog u kuci
Grcajuci u suzama gledam slike gdje sam bila i kome sam zahvaljujuci dobrim ljudima uspijela pomoci.
Subota, dogovaram se za odlazak na ginekolosko odjeljenje...nasa hata dusa od zene ide samnom. Ulazimo dijelimo zene jos uvijek u soku sto od onog sto ih je zadesilo, sto od poroda..al mi njima ostavljamo namjenjeno za njih
Odlazim u kasarnu, preko poznanstva uspijevam doci do nekih porodica koje ce tu ostati dugoooo, dajem svi sretni zahvaljuju se i odlaze, pogledam prazan kombi SRETNA SAM, al suze ipak padaju..
Uskoro slike iz Zavidovica, Starine, Nemile, Topcic polja, Bolnice zenica i Kasarne u Zenici
hvala drage moje, text je vjerovatno konfuzan al u meni se jos emocije mojesaju ...pokusala sam ukratko napisat sta sam ja za 48 sati uspijela prezivjeti
|
|
|
|