Soleil
|
akako mu s
Evo i mene sa mojom porođanom pričom...
Srijeda, 23. 09., rani jutarnji sati, oko 01:00h...Mislim da mene budi moja bebana da idem na toalet. Jest, vraga...kakav toalet. Nešto vodenasto krenulo, bez boje i mirisa. U trenutku se priberem i skontam da je krenula plodna voda. Nije pukao vodenjak, već pomalo curi. Probudim muža s viješću da je vrijeme za bolnicu. Polako smo se spremili, ja bez panike a on se već izgubio, drži me za ruku cijelo vrijeme i onako prepadnut smješka se . Čekam kontrakcije da počnu, ali od njih ni traga. Došli u bolnicu, primila klizmu i sad čekamo kontrakcije. I čekaj, čekaj, čekaj...Ništa. Doktor Mišeljić bio dežurni, pregleda me i posumnja na visoko prsnuće vodenjaka, pošto voda konstantno otiče. Smjestili me u onu bezveznu salu odmah do ulaznih vrata gdje je 6 kreveta. Nigdje mjesta osim tu. Slušam one urlike, slušam slatke bebice kako plaču. Ustanem, virkam bebice u dječijem boksu i razmišljam o svojoj maloj princezici. Izdržati će mama, koliko god i šta god bude trebalo, samo da ugleda najljepše okice na svijetu.
Do mene primljena žena sa kontrakcijama koje uveliko najavljuju porođaj. Malo joj pomogla da prediše svaku kontrakciju bez bespotrebne dernjave...Ode ona u salu i nakon 10 minuta začuh plač njene malene mrvice u hodniku. Ja opet razmišljam o najljepšim okicama na svijetu i mazim stomak govoreći joj da požuri da se upoznamo
Ujutro vizita...Ista konstatacija, visoko prsnuće, nema kontrakcija...Idemo dalje...čekamo...Otvorena samo 1 prst. U toku dana su me izmjestili u drugu sobu gdje sam bila sa još jednom djevojkom sličnog slučaja. Taj dan i mene i nju priključe na drip ne bi li bilo kakve akcije...I opet ništa...ni kod nje ni kod mene. Prespavale ko topovi obje dok je infuzija istekla u krvotok. Kontrakcijama ni traga. Opet, otvorena samo 1 prst. Taj dan je bio neopisivo stresan za sve koji su bili na akušerskom odjeljenju. Nekoliko teških porođaja, mnogo urlika, mnogo psihoze, mnogo straha. Ali, ne dam se ja. Nervoza me razara, ali samo su mi okice najljepše u glavi. Taj dan, mene i moju cimericu izmjeste na Ginekologiju, na sprat iznad da se malo odmorimo i pokušamo skupiti snagu za porođaj. Dva dana provodim na Ginekologiji, bez kontrakcija. Svako malo rade nalaze, mjere pritisak, leukocite, temperaturu. Sve OK, ali mamin mali ters neće vanka Nedostaje mi muž, a on duša draga svaki dan po nekoliko puta dolazi da me vidi, da mi donese što mi treba. Elem, toliko je logistike „navukao“ ko hrčak u moju sobu, da sam mogla granap otvoriti U subotu, radujem se posjetama koje traju malo duže.... Već oko 13h ja počinjem osjećati blagi bol u krstima i težinu u donjem dijelu stomaka ali kontam to je od šetnje pošto smo malo izašli u park da noge protegnem i udahnem svježeg vazduha. Taj dan dežurni je bio dr. Nakaš. Nisam ga imala priliku prije vidjeti, ali sam čula pohvalne riječi za njega. Doktor cooler samo takav...Gleda se Liga prvaka u sobi za odmor, zeza se s mojim mužem koji je došao da pita smijemo li samo malo vanka izaći...Gledam u muža pa mi ništa nije jasno...ni meni ni njemu kako je doktor mlad, opušten, ležeran. Kaže meni doktor prije nego što ćemo muž i ja vani: „Čekam te sa dripom kad se vratiš. Ima da malo raščistimo ovu gužvu što su trudnice napravile na odjelu. Zamislite da se vas par počne porađati danas, a vikend, a ja sam...“ Smije se i ko veli: „Ajde, ajde, završiti ćemo mi to danas“ A stvarno, u jednom momentu je bilo oko 9 terminskih trudnica koje su ili čekale na carski ili su bile sličnog slučaja kao ja.
Posjete se završile, a meni i mojoj cimerici sa donjeg sprata priključiše infuziju. Ohohoooooo, već nakon pola sata, ja osjetim sve intenzivniji pritisak u karlici. Oko 19h počinju jači bolovi, doktor obilazi i veli: „Bit će to ako Bog da ujutro pošto si prvorotka i pošto si još uvijek otvorena 1 prst“. Pokušavam se kontrolisati i spriječiti paničarenje, moleći dragog Boga da mi da svu snagu. Počinju jače kontrakcije a sa njima ja počinjem da što pravilnije dišem. Oko 20:30h počinju dosta jake kontrakcije koje konstantno traju, bez pauze. Razmišljam, uh...istina je šta pričaju za bolove pod dripom – da su naporni, da su jači, da su intenzivniji...I razmišljam, zašto mi je drip trebao...Zašto ga nisam odbila? Dolazi doktor i mene ponovo izmještaju na Akušerski. Sve što sam tečnosti imala u muževoj „logističkoj“ zalihi sam popila. On se vrti oko bolnice, zna da je počelo...Šaljem mu sms....“Vode, donesi mi puuuuuuno vode“. Oko 22h bol postaje nesnosan...Kontrolišem disanje, masiram leđa...Kao da sam u nekom bunilu. Doktor dolazi da me pregleda...Ugodno iznenađen govori da sam se otvorila 8 prstiju i da je porod blizu. Još samo par napona i vode me u salu. Tako je i bilo...U sali doktor i babica Binasa pripremaju sve što treba, šale se sa mnom, hvale način na koji predišem bol i govore „još samo malo, još samo malo“. Doktor se navalio na stomak da pomogne malenoj mrvici da izađe...Jedan...dva...tri napona...23:05h...Emma...njen glasić se prolomio salom, najlješi zvuk...Staviše mi na prsa maleno, garavo stvorenje...100% ljubav iz najljepših očiju...Sva je bol prestala u tom trenutku...Gotovo da ne vjerujem da se meni to čudo događa. Moja Emma...teška 3950 i duga 54 cm...Mamina velika curica...Mamina ljubav za čitav život...Malo su me sjecnuli da bi velika curica mogla izaći...Samo dva končića...Doktor se šali u svom stilu, radi epiziotomiju...malo boli...ništa strašno...Moj pogled uperen u ugao sale gdje moje maleno garavo stvorenje plače...Vrlo brzo vode me u sobu da se odmorim...uz obećanje da će mi moju Emmu donijeti brzo, kada se malo oporavim...Ja izlazim iz sale, moja cimerica ulazi u salu da rodi svog sina...Podijelile smo istu sudbinu tih nekoliko dana...Drago mi je što smo u tim trenucima podijelile to iščekivanje i tu sreću. Draga Amela, ako ovo nekim slučajem čitaš, javi se. Žao mi je što nismo stigle izmijeniti brojeve telefona...
Nisam mogla spavati od uzbuđenja...Sve me boljelo, ali to nije bilo važno, jer sreća koju sam osjećala preovladavala je svaki osjećaj boli. Ujutro, moje najdraže, najslađe, najvoljenije pored mene...Od tog trenutka ja vjerujem u ljubav na prvi pogled...Samo je to važno...Moja Emma... 
_____________________________
...Emma 26. 09. 2009. - Sunce je obasjalo naše živote...
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
sve najbolje,tvojoj Emici 
i poljubac...cmok-----cmok..........
