Mia
|
Drugarice moje drage, moje saborke, potpisujem svaku rijec koju ste napisale! Cak i da je samo jedna od vas napisala post bilo bi kao da ga je napisla u ime svih nas jer ova bol je jednaka kod svakoga ... ima iste simptome, isti intenzitet, samo kod nekoga traje krace, a kod nekog duze vremena 
Gdje boli neplodnost? Boli na onom mjestu do kojeg ne moze doprijeti niti jedan lijek na ovom svijetu, niti jedna obloga, niti jedan caj ... boli po sred duse ... toliko boli da nekada osjecam i fizicku bol, ali kamo srece da je neplodnost fizicka bol ... popila bih tabletu i za par minuta nema boli. Ovako, nema pomoci ... Neko rece "naucila sam zivjeti sa tim", ja bih prije rekla "moram zivjeti sa tim" jer kako da covjek nauci da zivi sa spoznajom da mozda nikada nece imati svoje dijete? Da ga mozda nikad niko nece zovnuti MAMA? Ja nisam naucila zivjeti sa ovim ... pokusavam da ponekad skrenem misli na drugu stranu, pa odemo na neko putovanje, ljetovanje, soping ... ali sta je tih nekoliko dana i sati, koliko uspijem odmoriti mozak, u odnosu na godine koje su iza mene i koje ce mozda biti ispred mene. U neko doba vise ni putovanja i neka zanimacija ne pomazu ... djeluju sve krace i krace ...
A okolina ... e to je tek prica za sebe. Ja sam sam sa svojim stavom svima stavila do znanja da me niko ne pita nista na tu temu i to svi bliznji postuju, medjutim, sta reci djevojcici od 7 godina koja me pita: "A zasto ti i cika ... nemate bebu?" E sta reci djetetu? Kako da joj kazem: Dijete ja ne volim djecu i ne zelim da ih imam, jer bih to odgovorila nekoj babuskari kojoj je jedini cilj da raskopa po tudjim zivotima i ocigledno otvorenim ranama? Ova bol se ne moze nikome ni opisati ni docarati! Dakle, prica tipa: Zasto ne progovoris otvoreno o tome, ne dolazi u obzir! Otvoreno mogu i pricam samo sa osobama koje su istoj situaciji kao ja! Zar treba da trosim rijeci i da se ispovijedam prijateljici, sa dvoje djece, koja nakon moje neuspjele vant.oplod.kaze: "E jesi luda sto se trudis da ih dobijes. Uzivaj dok mozes"!!!! Zar da sa njom pricam o svom bolu! Davno su stari ljudi rekli: sit gladnog ne razumije! Ne trebaju mi nikakve prazne rijeci podrske, recenice tipa "znam kako ti je", "ne sekiraj se", "bice ako Bog da" .... najradje bih u facu sasula: "kako majke ti ti znas kako mi je kad imas dvoje djece rodjene u prve tri godine braka?????" Onda oni nekakvi sazaljivo tupasti pogledi! E od njih mi se tek kosa na glavi dize! Dakle, ova bol se moze podijeliti samo sa onima koji istu osjecaju ili su je nekad osjecali, ostali sikter, jer jaaaaaaako je malo zaista dobronamjernih ljudi cije duse donekle mogu osjetiti tudju patnju, ostalo su kopaci po ranama i oni koji se slade tudjom mukom iz samo njima znanih razloga!
Moram jos i ovo reci ... neplodnost ostavlja trajne posljedice na psihicko stanje ... to su trajni oziljci! Ja sam sad hB  (nakon vise godina braka, dvije vanm.trud.,jednog neuspjelog IVF, milion prirodnih pokusaja) i to zahvaljujuci, prije svega dragom Allahu, pa onda i dostignucima u lijecenju neplodnosti, ali sta se sad desava ... desava se to da se ja nikako ne mogu opustiti i ponasati kao "normalna" trudnica, jer predugo je moj mozak radio u stanju neplodnosti i tesko mi je da ga sad prebacim na drugo polje. Cesto odem na temu "Razgovori u ocekivanju bebe" pa citam kako zenice sa ushicenjem pricaju o svojim tibama, bebicama, robici koju pripremaju ... ja kao da gledam u SF film ... to je za mene jos uvijek sve strano iako sam evo vec 10 sedmica. Jednostavno, tesko mi je prebaciti se na drugi kolosijek. Jos uvijek se medju svojim saborkama osjecam kao kod kuce ... ostale teme su mi strane. Jos uvijek niko osim nasih najblizih ne zna za moju Ja se bojim cak i naglas reci da sam trudna ... bojim se da se nesto ne zakomplikuje, pa cu onda opet morati gledati tugaljive poglede koje sam gledala nakon svake vanm.trud. E sve su ovo posljedice dugogodisnje borbe za  i zato kazem, u meni ce duuuugo ostati oziljci od ove teske borbe, pa cak i onda kad aBd docekam da primim u narucje svoju
Ja znam da moja prica i nije za neko ohrabrenje i poticaj, ali barem nam je lakse kad znamo da se sve jednako osjecamo i da nam nista nije za zamjeriti, pa cak i kada nekad sa prezirom gledamo u trudnicu ili majku sa bebom. Ljubim vas sve redom drage moje saborke 
|
....ima dosta zenica na RR koje su nakon godina i godina borbe na kraju uspjele...eto neka ti to bude utjeha i neka ti to da dovoljno snage da kad posustanes krenes dalje 
ali s vremenom , se naučiš nositi taj teret ,nauči se živjeti s tim ,ali svaki mjesec kada stigne 
podsjeti me na još jedan neuspijeh ,na još jednu izgubljenu šansu 
haj reko jesam 
da zakucka pod mojim . 
ili ako iko zaslužuje djecu to ste vas dvoje ,divni ste 
(otprilike kao da nekom ko boluje od teške bolesti kažeš da misli pozitivno i bolest će otići) a ti si pri tome prošao sve to pet puta. 
toliko pozeliš da je tvoje 
pa rekoh "nemam drugo" kaze "pa gdje ti je" rekoh" pa nisam ga nikad ni imala" kaze "ja mislila ti imas jos jedno" vjerovatno i ona zakljucila po tome da bih trebala imati jos jedno,jer "daaaavnooo sam se udalaaa" 
Odštampaj
