milenium
|
Putnik
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustinji!
Još noćišta nisam našo!
Sjever brije s snježnog brijega,
A tuđincu, siromahu
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!
Naokolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga;
Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš svoga sina!
Da ti vidiš njega sada
Okružena bijedom svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti - grleć njega!
Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
"Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrjed svoga krila!
Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!" -
Govoreći sobom tako,
K kolibici jednoj klima,
Koju spazi iznenada,
Umoreni putnik sada,
I zakuca na vratima.
Otvarajuć sve polako,
Pitajuć se: tko će biti?
Glavu pruži jedna stara.
"Daj u ime Božjeg dara,
Bako, meni prenoćiti!"
Ne znam gdje sam - kud sam zašo,
Noć me 'e stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustinji!
Drugi konak gdje bih našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tuđincu, siromahu
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda.
Naokolo magla pada
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga,
Majko mila, majko draga,
Primi pod krov tuđeg sina!"
""Primila bih tebe rada;
Ali vidiš da spavaju
Ovdje sinka tri i ćerce,
Koji cijelo majke srce
I svu kuću ispunjaju!""
"Nij' daleko već do dana,
Već pozdravlja pijevac vile,
Dok zagrije danak Božji,
Malo vatre bar naloži,
Da otopim smrzle žile!"
""Vatra mi je zapretana,
Drvah ne imam skoro ništa,
Ovo malo, što je unutra,
Treba mojoj djeci sutra
Kad se skupe kod ognjišta!""
"Za tuđinca ništa nemaš,
Tuđa majko, kad te moli,
Tuđe dijete tvoje nije!" -
S tim mu grozne suze dvije
Niza lice kapnu doli.
"Gdje su ruke tvoje majke
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško breme skine?
Gdje je tvoja domovina?!"
Ko da su mu zmije ljute
S ovim riječ'ma srce stisle,
Ukočeni putnik stoji,
Leden znoj mu čelo znoji
I otimlje mozgu misle.
Ali oči uzdignute
K strani glede - ah onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine,
Tam' ga želja nosi - tamo!
"Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije;
Domovino, majko srjeće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije!
Primi opet svoje dijete,
Dovijeka će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cvijećem grob mu kiti!"  (ovu sam znala napamet kad mi je bilo samo 7 godina,djed mi je svaku večer pjevao kad me nosio na ramenima dok smo se noću oko 10 sati vraćali iz mlinice)
petar preradović
|
obožavam ovu
Odštampaj
