|
Amelaa RR -> RE: Najdraži citat ili pjesma (22.10.2008 18:01:40)
|
Ovo znam napamet
NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAS´O
Skender Kulenovic
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred
svojim Allahom
velikim i milosnim.
Dervis s tespihom u tekiji
U mejtefu,
u zutoj sufari i bijeloj bradi hodzinoj
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleca,
na uhu crni sapat sejtana,
u srcu prelest saraja dzennetskih
i stravu vatara dzehennemskih,
pred ocima cengel strasnog Azraila
sto dusu vadi iz zila roba bozijeg.
Djevojkom,
s ledenog Sumeca
pod kucom vodu
je grabila djugumom
i preko sokaka,zavrnutih dimija,
rumenim je listovima treptala,
kaldrmom grbavom pod kucom
mokrim je nanulama klepetala,
od muskih ociju bjezala:
cista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.
Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u cevrme slivala.
Svilom iz grla,podnoc ga zazivala:
"Kolika je duga zima bila....”
Na pjesmu:mjesecinu,
na dlanove:caske rumene
Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudiine
duvak paucinast,ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te icindije,
djugum i mladost iz ruke
joj ispade i Sumece ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jendjije.
Grlo i koljena britka strepnja presjece.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
"Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
ne odmici me u daleku tudjinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi !”
Premrlo krto joj tijelo
u feredzu,
u kabur tijesan,slijep,zagusljiv
stavise.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelim tulbentom
zavise.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kucom i plahim Sumecem
u Sumecu suza,majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesose,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesose
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesose.
Usnom i celom,
tri nove ruke poljubi:
svekru,svekrvi,njemu.
I kako tada sakri pred njim oci,
nikad mu vise u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa,nit kadija !
Pred svitanja,
prigusiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluskivala.
Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomoscu srne zalud ga je prodobravala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je,zalud docekivala:
Sljepocnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
vec je istrga kljestima pozude.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U cetiri tupa duvara klonulo je othukivala.
"Golemo nesto,golemo sam ti skrivila”-Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.
Na tespih zuti suze cehlibara,
na zute usne:zapis koji sapce,
na dlanove:zuta,Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje miloste,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrcinama:
Te noci,
ja joj se rodih:sin ko san !
Izezeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grcinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...
Skender Kulenovic
|
|
|
|