|
tajchy_93 -> RE: Trudnoca nakon spontanog bez kiretaze (17.4.2019 9:10:09)
|
IZVORNA PORUKA: vortex RR
IZVORNA PORUKA: tajchy_93
IZVORNA PORUKA: vortex RR
IZVORNA PORUKA: tajchy_93
Hvala puno na podrsci, mnogo znace rijeci nekoga ko je prosao kroz to.
Ljubim i ja tebe. [sm=smiley1.gif][sm=smiley1.gif]
Draga, kako si?
Ej draga.
Hvala na pitanju.
Drzim se.. Evo sad se približava mjesec od spontanog, pa me neka nostalgija uhvatila, ali jednostavno moram shvatiti da je moralo biti tako, život ide dalje. [sm=smiley1.gif] .
Mnogo mi znaci sto radim, pa mi na poslu misli odlutaju na sasvim drugu stranu, inace da sam kuci stalno bas bi mi tesko bilo.
Mozda je glupo sto pitam i sto te podsjecam, ali kako je moguce da ti nisi imala nikakvih simptoma spontanog pobacaja, sta ti je dr rekao tada?
Nazalost, tako to bude prvih nekoliko mjeseci, a nekome i cijeli zivot ostane u sjeni spontanog. Neke zenice imaju "srecu" da dozive samo jedan, mada sve cesce cujem slucajeve sa 2 i vise spontanih... Tim se zenama klanjam do poda, nemam rijeci. Svaka cast za psihicku snagu, a fizicki se sve pretrpi i prodje...
Lagala bih te kada bih ti rekla da sam zaboravila na spontani, ali vremenom bude mnogo lakse, posebno kada dodje bebica. Ja sam prvi mjesec od kiretaze jedva izdrzala [sm=smiley19.gif] bas mi je tesko palo, plakala sam cini mi se i gore nego na dan kad sam saznala... I tako je bilo na svaki taj datum dok nisam ostala trudna. Onda je fokus pao na tu novu situaciju i odrzavanje trudnoce koja je bila visokorizicna i onda me to okupiralo da ne mislim tako cesto. Sada sam utjehu nasla u tome sto sam prezivjela tu prvu trudnocu (jer mi je prijetila smrt zbog sepse) i sto sam uopce nakon toliko godina uspjela ikako ostati trudna i sve kontam ne bi mi sada moje cedo bilo u rukama da je ta trudnoca bila uspjesna. (naravno, bilo bi to prvo, ali sta ces, nadjes sebi neke izgovore, olaksice, razloge zasto je tako moralo biti iako nikada ne nadjes razlog koji te do kraja smiri). Bilo je i bice dana kada me to toliko potrese, a bude i po par dana da mi ni ne naumpadne da se desilo iako se na pocetku cinilo da to nikada necu prezivjeti...
Nekome opet bude lakse da se pravi da se to nikada nije desilo i pokusa to potisnuti... Svako ima svoje nacine kako se nositi s tim... Tebi ce vrijeme donijeti tvoj nacin. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa i svi smo razlicito jaki/slabi psihicki i na razlicite stvari razlicito reagujemo. Ja sam za sebe mislila da sam jaka kao stijena dok se to nije desilo. Tada sam se prosula kao pijesak i jedva uzdigla.
Ako imas potrebu da places, radi to, ako imas potrebu da se nekom pojadas ko te ne poznaje tu sam / tu su ti i druge zenice na forumu, ako ti treba strucna pomoc ne libi se da je koristis, trebas da to dobro odbolujes.
Meni se znalo desiti u drugoj trudnoci da se rasplacem zbog prve bebe i onda krivim sebe da li stetim bebi sto sam tuzna, ali je bilo jace od mene. Vjeruj i sada nekad pomislim da nisam dovoljno odbolovala, mada nema tu pocetka i kraja koji se moze izmjeriti i reci ok, sad sam preboljela i to je to...
Sto se tice moje situacije, sada mi nije tesko pricati o tome, naprotiv, znam koliko zena anonimno ali i registrovano cita ovaj forum i ako barem jednoj pomognu moje rijeci, niko od mene nije sretniji.... Ja sam bila ubijedjena (iako sam godinama u tom pokusaju zatrudnjivanja bas izucila svasta oko zenskog reproduktivnog zdravlja) da su spontani mnogo rjedji i da kad se dese uvijek moraju biti propraceni bolovima i krvarenjem.
Kod mene to nije bio slucaj. Desio mi se tzv.missed abortion u kojem se srce prestalo kucati a moje tijelo to nije prepoznalo niti pocelo odbacivati plod. Plod se poceo susiti u meni i sasvim slucajan pregled na koji smo otisli je ustanovio da je vec duze vrijeme to tako... Radjena je klasicna kiretaza jer nije samo krenulo...
Ako ti ikako icim mogu pomoci samo reci. Samo budi hrabra i jedva cekam da te citam na temi [sm=nosecka.gif]
Hvala ti draga.
Da upravu si, tim zenama koje su imale vise spontanih treba orden za hrabrost i istrajnost dati.
Znam da se ljudima desavaju i gore stvari u zivotu ali ja sam mislila da tada nema gore, i da nikad bolje biti nece. Jedina stvar sto me na neki nacin tjesi je to sto nakon toliko godina borbe i razocarenja, postoji sansa i mogucnost, jer sam mislila da je za mene to nemoguca misija. A da cu moci zaboraviti, to nikad, da danas-sutra budem imala i 5.djece.
Trudim se da to potisnem da drugu stranu, i donekle mi to i uspjeva dok se ne nadjem u neposrednoj blizini sa nekom bebicom. Evo recimo sinoc smo bili kod kumova, koji imaju djevojcicu od 8.mjeseci (takodje su imali problem, nisu mogli imati djece isto tako nesto oko 2.godine i kad se mala rodila ja sam bila tako srecna kao da je i moja), i sinoc se igram sa njom i drzim je. Sad joj pripremaju i krstenje i sve je to vau, meni je daleko od toga drago, rekla sam osjecam se kao da je moja, ali onako drzeci je u jenom trenutku sam se sjetila svoh spontanog i istog momenta osjecam suze u ocima, ali sam onda skontala da nije ni mjesto ni vrijeme.
Jedino sto meni sad ostaje je da se nadam i cekam, na silu nista ne ide.
[sm=love.gif][sm=love.gif]
|
|
|
|