batterfly
|
Na prvih par postova sam se vracala par puta da se uvjerim(jer je kasno), da li citam ispravno ili me oci varaju ...A tema me ja zainteresirala upravo zbog njenog naslova i ocekivala sam vise postova na istoj.... Pocela sam pratiti teme sa ovog podforuma, jer su od velike pomoci, i moze se naci dosta dobrih savjeta, ali i slicnih iskustava i slicnog nacina odgoja i cega sve ne.... Par recenica me je stavrno "dotuklo", pa skoro i rasplakalo... Toliko me "mori" cinjenica da sam u nekim stvarima pogrijesila kada je rijec o samom odgoju,a neke stvari sam "odradila/odradjujem" perfektno! Ponekad se jednostavno osjetim izgubljenom u ovom segmentu zivota i , naprosto, nekad ne mogu da nadjem neko dobro rjesenje ili ispravan postupak...I poslije se kajem i bude mi strasno tesko kada nakon par minuta uvidim svoju gresku.... I da zaista zaboli kada se pronadjete u nekom napisanom tekstu,a koji nije bas za pohvaliti...Vjerujem da se vecina nas nadje bar u jednoj recenici, ali isto tako znam da to nije nikakva utjeha...Ja sam se pronasla u jednom dijelu teksta koji je postavila hanabanana: Svađe i vikanje. Mnogi roditelji počinju da viču kada ne uspjevaju da smire svoju djecu. To, u početku, djeluje...........................itd... Ali kako se smiriti???Kako se ,u datom momentu, obuzdati, kako sniziti ton?? Kako se kontrolisati???Inace sam, po prirodi, "grlata" osoba...pa se, pojedincima, cini da "galamim" i kada normalno pricam.... I nedavno sam pocela primjecivati kako i moj 4.-godisnjak polahko, ali sigurno povisuje ton, pa cak i kada razgovara ili prepricava neki dozivljaj,a pogotovo, ako u datom momentu nema moju ili neciju drugu apsolutnu paznju,...Procitavsi tekst do kraja, shvatila sam da, ustvari, kopira mene ....I sta sad??????? Kako to "iskorijeniti"? Jako lijepo je receno: Puno je lakše živjeti sa djecom koja vas se boje, nego koja vas vole. Prije nego što sam se vjenčao, imao sam šest teorija kako odgojiti djecu. Sada imam šestero djece i više nijedne teorije. LP!
|