|
Blue rose RR -> RE: Odgoj djeteta (16.9.2011 9:24:08)
|
IZVORNA PORUKA: Idina mama
Dijete je sasvim jednako odraslom covjeku.
Voljela bih kada bi se ovaj tekst (a ako ko može naći i knjigu pročita), i razmisli se nad onim što je iskazano.
"Ugledni njemački psihijatar za djecu MICHAEL WINTERHOFF uzburkao je duhove svojim bestselerom “Zašto nam djeca postaju tirani“; na osnovu primjera iz svoje prakse Winterhoff u knjizi zaključuje kako je poguban moderni običaj da djecu smatramo “malim odraslima“ i prihvatamo ih kao partnere tražeći i uvažavajući njihove stavove od najranije dobi, prije nego je dijete uopšte zrelo za ozbiljno donošenje odluka; doktor Winterhoff objašnjava koje greške odrasli najčešće čine s djecom i kako ih možemo izbjeći.
Od početka devedesetih godina proteklog vijeka došlo je do izvjesnog zaokreta u odgoju djece u razvijenim zapadnim zemljama poput Njemačke. Trend se brzo počeo širiti svijetom. Prema savremenom shvatanju, djeca su “mali odrasli“, osobe čije stavove u potpunosti treba poštovati. S njima o svemu treba otvoreno razgovarati, shvatati ih kao partnere, uvažavati njihovo mišljenje i u donošenju odluka se ravnati prema njihovim željama. Veliki protivnik ovakvog viđenja odgoja je njemački psihijatar za djecu Michael Winterhoff čija je knjiga „Zašto nam djeca postaju tirani“ izazvala burne reakcije u njegovoj, ali i u nekim drugim zemljama. U brojnim debatama ovaj doktor je optuživan da je staromodan, konzervativan i nazadan, a u razgovoru on objašnjava svoje osnovne teze i govori o iskustvima iz prakse na kojima je zasnovao svoje pomalo fatalističke tvrdnje da “partnerskim odnosom“ upropaštavamo nove generacije.
ŠKOLSKI ČAS OD 25 MINUTA
Na početku razgovora doktor Winterhoff ukazuje na promjene koje je uočio u protekle dvadeset i dvije godine koliko ima specijalističku praksu u Bonnu i radi kao dječiji psihijatar i psihoterapeut: „Iz mog iskustva i iskustva mojih kolega i prijatelja, ljudi iz prosvjete, postalo mi je jasno da se danas djeca suočavaju sa nekim teškoćama puno češće nego prije dvadesetak godina. Sve češće mi se obraćaju roditelji ili nastavnici sa tvrdnjama da se djeca vrlo teško koncentrišu na nastavu, teško je zadržati njihovu pažnju i disciplinu, svaki sitni zahtjev poput naprimjer pokazivanja teka sa zadaćom im se mora ponavljati po više puta. Postojale su čak inicijative da se školski čas skrati na dvadeset i pet minuta, jer je djeci nemoguće duže zadržati pažnju!? Dok je osamdesetih godina tek mali procenat djece imao teškoće u savladavanju gradiva i napredovanju, danas prema podacima iz osnovnih škola skoro polovina djece ima neki oblik smetnji i teškoća u nastavi. Moje je mišljenje da je današnje stanje rezultat odgoja u kojem su djeca shvaćena kao ravnopravna sa roditeljima, pred njih je postavljeno donošenje odluka kojima dijete nije doraslo, opterećena su sadržajima neprimjerenim za njihovu dob i rezultat su dezorijentisana. Razmažena i nezrela djeca čija se psiha ne trenira na adekvatan način i koji sutra neće biti spremni do odgovore zahtjevima koje društvo pred njih postavlja“, tvrdi doktor Winterhoff.
On u svojoj knjizi „Zašto nam djeca postaju tirani“ (u Hrvatskoj prevedena kao Zašto nam djeca postaju nasilnici: Vratimo djeci njihovo djetinjstvo) navodi primjer kako vremenom opadaju i fizičke i intelek-tualne sposobnosti djece, jer se od njih manje zahtjeva, ide se linijom manjeg otpora, kriteriji se snižavaju: “U razvijenim zemljama djece se rađa sve manje, prema njima se, tržišno rečeno, odnosi kao prema deficitarnoj robi, a rezultat tetošenja je medvjeđa usluga koja se toj djeci čini. Moj prijatelj radi u osnovnoj školi u čijoj blizini se nalazi botanički vrt. Trideset godina svake godine prvačići su išli pješke u jednu posje-tu tom vrtu udaljenom od škole oko jedan kilometar. Nedavno je ta posjeta ukinuta jer su se i djeca i roditelji žalili da je to prevelik fizički napor za mališane! Nastavnici i uprava škole su pod pritiskom poklekli, iako je taj argument ludost! Pa djeca tog uzrasta trebaju biti u stanju preći tu razdaljinu, to je za njih korisno. Vi danas imate situaciju da djeca imaju probleme u razvoju zbog previše sjedenja, a roditelji ih onda stave u auto i odvezu na terapiju gdje vježbaju i slušaju o važnosti kretanja, pa se opet autom vrate kući. To je potpuni apsurd!“
Winterhoff ističe da on sam nije pedagog i da njegova profesija nije odgoj djece, ali da je na osnovu teškoća koje se sve češće javljaju kod djece koja mu dolaze kao pacijenti uvidio neke promjene u društvu koje smatra vrlo štetnim. Iako sam nije pedagog, naš sagovornik je nakon objavljivanja knjige sve češće pozivan u emisije o odgoju i obrazovanju, njegova knjiga je u proteklih godinu dana doživjela izdanja u četrnaest zemalja svijeta, a u Japanu ju je čak nadležno ministarstvo predložilo kao nezaobilazno štivo! Premda Winterhoff ne govori previše pohvalno ni o modernim roditeljima, ni o bakama i djedovima i drugim odraslima koji utiču na sazrijevanje djeteta, njegova knjiga je bila Spiegelov bestseler i jedna je od najpopularnijih stručnih knjiga u Njemačkoj.
BOSNA TREBA PREISPITATI TRENDOVE SA ZAPADA
Police knjižara preplavljene su priručnicima o roditeljstvu, a naš sagovornik objašnjava kako njegova knjiga ne spada u taj žanr i kako on sam takve knjige smatra besmislenima: “Proteklih godina došlo je do profesionalizacije roditeljstva, stalno se daju neki savjeti o tome i na takvim knjigama se dobro zarađuje.
One su samo odraz poremećenog odnosa roditelja prema djeci i njihovog nesamopouzdanja: umjesto da ponekad vjeruju intuiciji i da sami zauzimaju zreo stabilan odnos prema svom djetetu, roditelji se ponašaju kao da je dijete njihov sastavni dio prema kojem se oni ne mogu ponašati kritički. Zato ne mogu ni riješiti problem s djetetom kad iskrsne, nego im treba pomoć sa strane. Ja nemam ambiciju da ikome dajem savjete kako će odgajati svoje dijete, to i nije namjera moje knjige. Ja sam samo želio da upozorim na poremećaje koje smo počeli smatrati normalnim i želja mi je da nagnam roditelje samo da propitaju svoj odnos prema svom djetetu i razmisle ima li u njemu patologije, te može li se tu šta promijeniti.
U zapadnim zemljama su ova shvatanja o partnerskim odnosima uzela previše maha i negativni su aspekt modernog društva. Materijalno blagostanje donosi otuđenje, drugačije odnose unutar porodice, drugačije odnose među ljudima. Iako su neki problemi svuda slični, razumijem i da Bosna i Hercegovina kao zemlja u tranziciji nije sasvim zaglibila u ove probleme modernog zapadnog društva. Upravo zato je korisno razmisliti o promjenama koje se dešavaju, osvijestiti kako se odnos prema djeci mijenja i ne usvajati one navike i trendove sa Zapada koji nisu pozitivni ili koje barem vrijedi najprije dobro preispitati.“
Za razliku od većine autora savremene stručne literature o djeci, Winterhoff se ne libi da koristi pomalo staromodnu sintagmu “dječiji bezobrazluk“ i da njome objašnjava dječije ponašanje (poput npr. svakodnevnih zahtjeva petogodišnjaka da mu se nešto kupi u supermarketu i neutješnog plača ako kupovina izostane ili odbijanje pospremanja sobe kod starije djece). Ovaj izraz koji je danas gotovo izašao iz upotrebe, i dječije loše ponašanje, prema Winterhoffu nisu posljedica nikakve promišljene strategije niti odluke djeteta da kinji roditelja, kako roditelji često pogrešno smatraju i doživljavaju vrlo lično. Takvo ponašanje je samo odraz dječije nezrelosti koja je prirodna za dječiji uzrast a pravilan odgoj vodi ka tome
da se kao odrasle zrele osobe tako ne ponašamo i da znamo suspregnuti i kanalisati svoju agresiju, ljutnju, razočarenje...
Michael Winterhoff i sam je otac dvoje djece. On otvoreno govori o izazovima koje odgoj djece donosi, ali se ne slaže sa tvrdnjom da on roditeljstvo predstavlja kao veoma težak i naporan posao. “I sam sam otac i smatram da je prelijepa stvar odgajati dijete, pratiti ga kroz život, pomagati mu da odraste u zrelu osobu. U tome nalazim veliko zadovoljstvo! U isto vrijeme roditeljima skrećem pažnju na to da je koncept partnerskog odnosa zabluda, jer podrazumijeva ravnopravnost, a s djetetom nismo ravnopravni. Ono treba naše znanje, iskustvo i zrelost. Sa partnerom si na ravnoj nozi, a s djetetom nisi. Pa zamislite samo da vam treba punih dvanaest godina da biste naučili dijete da se samostalno i redovno tušira! I mnoštvo drugih stvari djeci stalno morate ponavljati iznova i tražiti od njih da ih urade ne zato što razumiju i uvažavaju neophodnost tog posla nego zato što ste vi tako rekli jer kao zreliji uviđate šta je potrebno za dijete. Dijete samo ne uviđa većinu stvari niti je u stanju razumjeti posljedice svojih postupaka. Ono što uradi, ono uradi za svoje roditelje, zato što ih voli i želi njihovo odobravanje. Trebaju proći godine i godine dok dijete radnje koje mu se nameću ne shvati do kraja, ali je dotad naučilo da ih obavlja, steklo radne i higijenske navike, osnovnu disciplinu, naučilo se ponašati među drugim ljudima.“
Roditelji koji misle da sve moraju djeci objasniti pogrešno očekuju da djeca sva ta objašnjenja zaista i razumiju. Doktor Winterhoff kao čest primjer roditeljske zablude navodi uvjerenje da se slobodoumna, liberalna i otvorena djeca odgajaju tako što im se od najranijih dana daje mogućnost da sami odlučuju o svemu, od odjeće, hrane, izbora igračaka, aktivnosti...
On kaže: “Sretao sam u praksi tinejdžere kojima su roditelji od malena prepuštali odluke misleći da tako podstiču njihovu samostalnost. Vrlo često su ta djeca bila samo dezorjentisana. Da bi postali otvorene ličnosti, djeca najprije moraju sazreti, a za pravilan psihički razvoj potrebno im je da ih roditelji usmjeravaju. Roditelji u okviru partnerskog odnosa griješe, jer očekuju da su djeca zrelija nego što zapravo jesu, pa im na pleća stavljaju suvišno opterećenje. Pred njima vode bračne rasprave i svađe, upućuju ih u svoje emotivne probleme, ne pošteđuju djecu od za njih preteških stvari kao što su bolest ili smrt. Djeci jednos-tavno uskraćuju pravo da budu djeca. Rezultat su djeca koja nikada zapravo ne odrastu - razmažena mladež, agresivna, sa lošim radnim navikama, nespremna da započne samostalan život. Rezultat su privreda i društvo koji će, ako nastavimo sa ovim lošim trendom, sutra zavisiti od pojedinaca nesposobnih da samostalno opstanu.“
POSMATRATI DIJETE KAO RAVNOPRAVNOG PARTNERA
Roditelji na ovaj način djecu precjenjuju i nanose im štetu. Naprimjer, dive se snažnoj ličnosti svog trogodišnjeg djeteta koje zna šta hoće, a dijete zapravo samo ima narcistički ispad, jer još ne poima da njegova moć nad svijetom ima granice i da drugi ljudi imaju drugačije želje i potrebe. Pri tome se ličnost formira tek od osme godine. Također, roditelji očekuju da vrlo mala djeca donose odluke (ponekad značajne) iako djeca još nisu zrela za proces odlučivanja jer nemaju ni dovoljno iskustva ni dovoljno znanja o svim opcijama koje mogu izabrati i o posljedicama svog izbora.
PROJICIRATI SVOJE ŽELJE I OČEKIVANJE NA DIJETE
Često poremećaj kod roditelja da dijete zamijene sa samim sobom. Kupuju djetetu ono što su oni u djetinjstvu željeli imati, upisuju dijete na fakultet koji su oni željeli studirati i sl. Ovo ne rade samo roditelji nego često i drugi odrasli iz djetetovog okruženja.
DOŽIVLJAVATI DIJETE KAO SVOJ SASTAVNI DIO
Ova takozvana simbioza je vrlo raširen patološki odnos u kojem roditelj nema kritički odmak prema djetetu, jer ga smatra svojim sastavnim dijelom, svojom rukom naprimjer. Ovakvi roditelji uvijek nalaze opravdanje za ponašanje svog djeteta, kritiku doživljavaju kao da je upućena njima lično, obavljaju sve umjesto djeteta, jer osjećaju da je to prirodno, ne nalaze načina da djetetovo loše ponašanje sami isprave nego im treba pomoć sa strane kao što bi trebala pomoć da saniramo povredu na sopstvenoj ruci. Zato često posežu za besmislenim priručnicima o roditeljstvu, da bi im neko drugi ukazao pomoć u rješavanju problema.
ISKORIŠTAVATI DIJETE DA BISMO SEBI POPRAVLJALI SAMOPOUZDANJE JER SMO VOLJENI
Roditelji, a još češće djedovi i bake pogrešnim odgojem dižu sebi narcističke spomenike - oni ispunjavaju djeci sve želje da bi kupili njihovu ljubav i naklonost zbog koje će se osjećati bolje, pri tome ne razmišljaju da ponekad čine stvari koje su na štetu djeteta. Naravno, kad djedovi i bake malo razmaze dijete, to je prirodno i sasvim razumljivo, ali treba imati na umu da to kod nekih ljudi prelazi granice i onemogućava normalno sazrijevanje djeteta.
KORISTITI DIJETE KAO VALUTU ZA POTKUSURIVANJE
Ponekad djedovi i bake ukidaju sva pravila ponašanja djetetu da bi im ono uzvratilo ljubav, ali idu tako daleko da podrivaju autoritet djetetovih roditelja i osjećaju se nadmoćno u odnosu na njih, što također nije dobro za razvoj djeteta
ZABLUDA O DJEČIJEM BEZOBRAZLUKU
Djeca se ne ponašaju loše namjerno da bi napakostila roditeljima kao što oni nekad misle, već zato što su nezrela i još uvijek ne umiju kanalisati agresiju, ljutnju, razočarenje...
ZAŠTO DIJETE NE MOŽE BITI PARTNER
Moderno roditeljstvo objašnjeno na primjeru učenja tenisa:
“Problem sa konceptom partnerskog roditeljstva obično objašnjavam na primjeru odnosa mene i mog instruktora tenisa. To je momak dosta mlađi od mene i izvan terena ja mu se obraćam sa ti. Kad smo na terenu, on je moj instruktor, ja sam učenik. Poštujem ga, slušam njegove instrukcije, radim ono što mi on kaže bez previše propitivanja. Ispravljam svoje poteze u skladu sa njegovim uputama, tako popravljam poteze i napredujem u igranju tenisa. On i ja nismo partneri, naš odnos je jasno hijerarhijski naprosto zato jer partnerstvo ne bi bilo produktivno. On ne može meni do unedogled argumentovano objašnjavati šta da radim, uvažavati moje potrebe i osjećaje da ja igram kako je meni volja i partnerski mi davati slobodu da igram pogrešno. Tako ja nikad neću ništa naučiti i neću napredovati. Njegov primjer mi također ne znači mnogo, jer potez neću usavršiti gledajući njega, nego igrajući sam. Tako i roditelji ne mogu vječno obavljati stvari umjesto svoga djeteta, štiti ga i tetošiti, nego mu moraju davati uputstva, ali ga i ohrabriti da igru preuzme u svoje ruke“, objašnjava slikovito doktor Michael Winterhoff.
Problemi djece su loša koncentracija, agresija, poremećaji u prehrani..
U svojoj knjizi Zašto nam djeca postaju tirani Michael Winterhoff tvrdi da je prošlo vrijeme kad su problematična djeca najčešće dolazila iz disfunkcionalnih porodica. Današnja problematična mladež je, prema njegovim tvrdnjama, iz stabilnih porodica, sa prosječnim ili iznadprosječnim primanjima, mladež koja je tetošena i o kojoj se mnogo vodilo računa. Njegovo dvadesetogodišnje iskustvo i statistički podaci kojima raspolaže svjedoče o sljedećim poremećajima koji kod djece i mladih sve više uzimaju maha:
• smanjena ustrajnost u radu, osjećaj odgovornosti i tačnosti
• izrazito agresivno ponašanje
• sklonost fizičkom i psihičkom nasilju
- lošije motoričke i jezičke sposobnosti
- slabije opažanje
- neadekvatno ponašanje u društvu
- loše radne navike
- slaba koncentracija
- poremećaji u prehrani
- zloupotreba droga, cigareta, alkohola
- ovisnost o kompjuterskim igricama"
|
|
|
|