Anoniman
|
joooooj, ženaaaa...
Pa svako ima svoj izbor, šta koga briga kako je ili kako će meni biti.
Moja situacija je ovakva: studentica sam, vratila sam se predavanjima i spremanju ispita, jer sam upisala još jedan fax koji mi je oduvijek bio veeelika želja, još kao djevojka nisam radila već sam prevodila knjige za izdavačku kuću prijatelja mog oca, čemu sam se vratila nakon što sam se izluftala na početku braka i uhvatila vremena pored uživanja sa bebom i mužem.
Znači svaka dva-tri mjeseca mi kapa i nešto hajd nazovimo ga "mog novca" koji uglavnom ne trošim već ostavljam na račun.
U isto vrijeme nikad nisam osjetila da je ono što trošim "nečiji" novac jer mi je muž civilizovan muškarac koji još uvijek vodi finansijski račun o svoj bližoj i daljoj porodici, što mi je i dokaz da je odgovoran i da mu je zadovoljstvo da pazi svoju porodicu.
Ukoliko bi se promijenio, imam svoju porodicu koja bi uskočila i sa stanom i sa materijalnom pomoći dok se ne bih snašla.
Imala bih pomoć, ušteđevinu, obrazovanje, volju i sposobnost da radim i uzdala se u Boga.
Da mi neko dođe na vrata i ponudi posao (a trenutno mi se čak i nudi), s prve bih ga odbila jer se trenutno ne mogu odreći slobodnog vremena, odmora, čitanja, putovanja, vremena i rasporeda sa kćerkom i prijateljima. A pored sveg slobodnog vremena, ne trošim ga na ribanje, već blagosiljam pomoć sa strane, a ja sa zadovoljstvom izmišljam kakve ću torte ukrašavati i kad smo kući šta fino skuhati jer to volim.
Mi imamo dugoročni plan, a to je završetak mog faxa, prelazak u veći stan, kretanje djevojčice u vrtić sa 3. god. na poludnevni boravak za početak, najvjerovatnije druga beba, vrijeme i navikavanje sa njom, a već radimo na razvijanju ideje o pokretanju privatnog posla koji bih ja nadgledala i vodila i gdje bih naravno mogla biti flexibilna i opuštena, i jednako posvećena porodici.
Na ovom zadnjem u vezi posla insistira moj muž više nego ja, jer se boji da mu se ne daj Bože može nešto desiti i želi da mi budemo obezbjeđene, sa čime se apsolutno slažem. Isto tako, ja sam zadovoljna sa svojim statusom, iako opet moj dragi kaže:) (ne mogu da ga ne spomenem) da to trebamo napraviti jer se može desiti da jednog dana meni dosade i kafice i šetnje i djeca odu, pa čisto da mi ne bude bezveze. Ja bih iz ove perspektive mogla bez razmišljanja potpisati da ostanem ovakva razmažena kućanica, jer to sam ja trenutno i to me ispunjava, iako se ljudi mogu vremenom i promijeniti pa imati druge želje i ciljeve.
Samo ću reći da ženi nije potrebno da se puno brine o sebi, kad ima nekog ko to od srca radi umjesto nje. Tad se prepustiš, uživaš i sretan si, a šta sutra nosi sami Bog zna, i ne mogu da razbijam glavu time.
Hvala Bogu pa imam mogućnost da sebi namaštavam i biram, jer da nemam šutila bih i radila šta god da je potrebno, pa i čistila. Daj Bože samo da budem zadovoljna u duši i da se uvijek pazimo makar s korom hljeba.
Tad se samo mogu nasmijati na sažaljive poglede i pitanje:" Jaoooo, pa ti ništa ne radiiiš?"
|
bude imao godinu ali da mi finansije dopustaju ostala bih puno duze s njim,moja mama je poslije rata ostala bez posla a posto je imala nas troje nije ga vise ni trazila...bilo je tako fino doci kuci,topli rucak i caj,mama te doceka s osmjehom,uvijek vedra i spremna da te saslusa ili se poigra s tobom 
. Oboje smo stava da je njegova duznost izdrzavati porodicu, a moja od kuce napraviti dom. Sve pare koje ja dobijem drugim putem za njega ne postoje, osim ako je kriza pa posudi. Mi skromno zivimo, vozimo renault 5 , ne idemo na more, nemamo velike prohtjeve i hvala Bogu sretni smo. 
kontradiktorno 
još duže vremena ću biti kućanica, do sada nisam nikako radila, ali ja se nadam da će i to doći kad bude vrijeme - svoje pare su svoje
na tvo razmisljanju, ali ja nisam takva. 
Odštampaj
