|
RE: Treba mi pomoc, mozda i lijecnicka... 19.10.2012 9:34:10
|
|
|
|
Medić*
|
IZVORNA PORUKA: amra_sa IZVORNA PORUKA: Anoniman Imam problem psihicke prirode i ne bih zeljela da me neko prepozna jer mi je to veliki bol, zato sam anonimna. Lakse mi je pricati ko anonimna. Zaista imam veliki problem licne prirode. Odkad sam se udala postala sam druga osoba, jako povucena, ucahurena i nezadovoljna. Udala sam se za covjeka kojeg volim i koji me voli, divan smo par i sretni smo skupa kada smo posveceni jedno drugom i kad nismo u svadji. Sve je krasno. Medjutim od pocetka braka ja imam ovaj problem nezadovoljstva unutarnjeg. Prvo, udala sam se u zajednicu sa kojom inace imam grozno iskustvo kao dijete roditelja koji su zivjeli u zajednici. Ja nemam probleme u smislu da me vrijedjaju i sl., ali pretjerana vezanost mog muza za njih i to sto je uvijek na njihovoj strani sto zakljucim na osnovu toga sto se sa mnom posvadja ili odmah ili kroz nekoliko dana ukoliko sta kazem u vezi njih da nije ok. U meni je to probudilo uzasnu ljubomoru kojoj sam inace sklona. Onda sam na pocetku braka bila opterecena s tom uzasnom ljubomorom na sve i svasta s kojom sam smarala muza, sada je to puno manje, uspjela sam to minimizirati u dobroj mjeri i zelim se ljubomornih misli i slika u glavi kad muz nije sa mnom oslobodit zauvijek. Borim se. Dalje, imam silu obaveza, dijete, skola, kuca, nemam vremena za sebe nimalo, teska finansijska situacija, muz mi pomaze, ali sve s nekom rezervom cini mi se. Prije mi je htio i smece izbacit, oprat sudove kad sam u poslu puno, sada rijetko kad. Na meni je sve. On se kroz posao odmori, organizuju sijela, druzi se, a ja sam bas zatvorena. Ne krivim ga za to, dobar je on meni, najbolji, ali me ne razumije. Ako sam neraspolozena, to njega iznervira. Ispricam mu kako se grozno psihicki osjecam, cak mu kazem da mi mozda i doktor treba i dodje mi trenutak sljedeci dan kad sam napuhana i on se na mene naljuti, eto svadje. Na svadje s njim sam preosjetljiva, vise ih cak ni zdravstveno ne podnosim, slamaju me. Sto ga vise molim da prekine sa svadjom i hladnocom on jos gore iako mu kazem da me to najvise opterecava, to njegovo ponasanje u svadji i da me zdravstveno ubija. Ali on meni na to, valjda u huji, kaze: pusti te price, joj jesi ti meni naporna, dosadna i sl.. A to tako boli. Ako mi je pomogao nesto u zivotu preigovorit ce mi u svadji. Recimo, ja sam njemu nezahvalna sto mi je pomogao dok sam studirala na postdipl. studiju tako sto je posloje posla cuvao vise dijete, bio s djetetom dok ja ucim. A rucak ga je uvijek cekao, ispeglana i spremna odjeca, cista kuca, sve, to nisam od njega trazila da radi iako sam ocekivala da se bar ponudi. Ima li mi pravo prebacivati tu pomoc? Pa svoje dijete je cuvao. Potpuno sam mu posvecena i on mi kaze kako sam nezadovoljna i da mi se ne moze ugoditi. Osim sto je divan prema meni, na sta mu vise trebam zahvalit, sve je na meni. Sve to me dovelo do loseg psihickog stanja. Jos vise sto mislim da on nebi bio takav, bio bi bolji, da nismo u istoj kuci s njegovim gdje mati sve radi. Imam osjecaj da mi ne zeli pomoc zato sto ja nisam vise njegovim na raspolaganju za pomoc, a jos bi mi to trebalo i slomila bih se. Lose sam, treba mi pomoc, kako i gdje da je nadjem? Kako s njim da pricam i ubijedim ga u svoje stanje, da shvati? Ko ce moje dijete cuvat ako se razbolim? Suze mi same liju dok pisem, ali nemam kome reci, kako da me on razumije? Slaba sam pred njim, a volim ga neopisivo, ne mogu bez njega dan zamisliti. Anonimna, zaista mi je žao što se tako osjećaš. Da te razumijem, daleko od toga.Ti sama najbolje znaš kako i šta osjećaš. Međutim, nema čovjeka bez problema, svima nama nešto fali,i svima nam je naš problem najveći. U tvojim postovima osjeća se pesimizam, nedovoljno poštivanje sebe, pretjerano sitničarenje i analiziranje stvari, konfuzija... Nekad mi se čini da sama tražiš i izazivaš probleme, ti najbolje znaš. Bilo bi zaista dobro da potražiš stručno mišljenje, psihologa i sl. Tebi očito treba dosta dobrih i kvalitetnih razgovora. Ali budi svjesna da ti ni jedan psiholog i doktor neće pomoći dok ti sama realno ne sagledaš stvari i dok sama sebi ne pomogneš. Pozitivno je da između tebe i tvog muža ima ljubavi, to jako puno znači.Nemoj da i to uništiš.Radi na sebi, radi na poboljšanju vašeg odnosa... Razgovarajte umjesto što prigovarate jedno drugom, budi realista a ne pesimista, nauči da voliš sebe i da si sama sebi najvažnija.Sa svojom svekrvom izgradi odnos koji se bazira na uzajamnom poštovanju.Sve ima gore od goreg.Budi zahvalna Bogu što ste živi i zdravi oboje. Iz mog ugla tvoj problem nije nerješiv, i nije veliki.Odgovor je u tebi, pronađi ga. Amra to lijepo objasni, a i druge zenice. Svi smo ponekad zbog nečeg nezadovoljni. Ali ima onih koji su nezadovoljni svime i stalno. Prvo moras raditi na sebi i pomoci sebi, ostalo se da rijesiti. Misli pozitivno. U svakom braku dodje do neke vrste zasicenja i krizice, nikome nije idealno. Postuj i cijeni sebe da bi te drugi postovali i tako dozivljavali. Vjeruj mi, nema snažnijeg stresa nego kad su vaši osnovni odnosi neugodni i napeti, posebno u braku medju supruznicima, kao ni boljeg izvora opuštanja od ljubavi i bliskosti s dragim ljudima. Radi na boljoj komunikaciji i izražavanju ljubavi, i vježbaj ih u praksi. Izadji iz te povucenosti, ucahurenosti i nezadovoljstva. Nije toliko tesko. Za pocetak trebas se opustiiti i pokrenuti taj osjećaj da imas ljude s kojima možes dijeliti ljubav, dobiti njihov zagrljaj, podršku, savjet i razumijevanje. Isto to i ti moras nekome pruziti. Izadji iz te svakodnevne rutine, promijeni nesto, organiziraj sebi dan iako imas dosta obaveza. Nadji sebi neku zanimaciju, aktivnost, imaj vrijeme samo za sebe, pa makar bilo i na pola sata. Kafa sa prijateljima, set__nja, dobra knjiga, kurs nekakav ti moze pomoci da se osjecas bolje. Sama kazes da te muz voli, pokusaj tu ljubav primiti i vratiti je bez da razmisljas o tome kakav je prema njegovim roditeljima, hoce li smece izbaciti, sta pomoci i sl. Kad nas druga osoba voli, njezinu ljubav ne ''''primamo'''' direktno, nego svijest o ljubavi te osobe ojačava i potiče one dijelove nas koji su zdravi i puni ljubavi prema sebi. Samo u onoj mjeri u kojoj smo sposobni voljeti i cijeniti sebe, moći ćemo osjetiti potpunost i dubinu ljubavi koju druga osoba osjeća prema nama. Polazim od sebe, često se događa da očekujemo od drugih ono najbolje, necu reci savrsenstvo jer toga na zemlji ne postoji, posebno od partnera, dok za vlastite mane i probleme očekujemo razumijevanje i podršku, ako smo ih uopstee spremni priznati. Očekujemo da je partner prema nama nježan i pun poštovanja, da se ponaša onako kako mi to želimo, dok o vlastitoj komunikaciji i poboljšanju vlastitih navika i osobina ne vodimo računa. No kad se nađemo na drugoj strani, u poziciji da se neko drugi prema nama ponaša s takvim stavom, osjećat ćemo se, naravno, povrijeđeni, tuzni, psihicki shrvani. Usmjeri se prvo na sebe, misli o sebi i radi na sebi. Nije to sebicno Na taj nacin mozes preuzeti odgovornost za sebe, kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da učine to isto. Ako se svako osjeća sposoban i slobodan reći i izraziti što osjeća i želi, to nas oslobađa beskrajne krivnje , kritika i optužbi. Sto Amra rece, nije ovo neki veliki problem, da se rijesiti, poenta je pruzeti dobre korake a i raditi na samopouzdanju, ocekivati da to mozemo i da vrijedi za nesto se boriti.
< Poruku je uredio medic slatki -- 19.10.2012 9:37:08 >
_____________________________
Nema vece institucije od roditelja!
|
|
|