 |
RE: Zivot u inostranstvu, vase misljenje
21.9.2008 16:40:40
|
|
|
|
liebevoll
|
I ja zivim vec tri godine u Njemackoj. Udala se, muz mi je roden ovde, skolovao se ovde, ima dobar posao, pa je bilo logicno da ja, iako sam zavrsila fakultet u Sarajevu dodem u Njemacku. Sad, sta da vam kazem...sve ispocetka. Jezik je najvaznije nauciti,onda vam je sve pod nogama. Mogu reci da sam ga savladala, mada ne sasvim, ali to ce doci vremenom. U biti je lijepo, zivimo sami, radimo na bebi... u pravu su djevojke prije mene koje kazu da su im bolnice stvarno maksimalno uredene i sve to, ali im doktori nemaju pojma sa zivotom, i mislim da svaka bolja medicinska sestra u Sarajevu zna kao i njihovi doktori. To sam osjetila kako na svojoj, tako i na kozi uzih clanova moje familije... Sve stoji, i ljubaznost, i humanost, aparati, savremeno opremljene ordinacije, ali nasi doktori im mogu biti profesori, vjerujte mi.
Druga stvar su ovi ovde bosanci. Ima raznih likova, od smijesnih do tragicnih, a medu djecom je "in" da ne znaju bosanski, pa im se bajke citaju na njemackom (!?), s njima se prica na nekoj cudnoj mjesavini njemacko-bosanskog jezika. Masovno se uzimaju njemacki pasosi, zaboga, daj da se stovise poistovjetimo sa njemcima.... U biti ljudi zaboravljaju ko su, posebno odakle se, da do juce nisu imali kako treba sapun da se operu,da su prali ves na rijeci, a sada izvoljevaju, ovo im valja, ne valja.... To me, iskreno nenormalno nervira.
Ja se trudim da se integrisem u ovo drustvo, ali znam da nikada necu zaboraviti ko sam, odakle poticem, i da cu sa svojom djecom UVJEK pricati na bosanskom jeziku.
|
|
|
|
Prosto ne mogu da vjerujem kako to roditelji dopuste. 
. 
Odštampaj
