ANNIAN
|
Meni su 2001. godine dijagnosticirali čvor na štinjači (ljevi režanj), hormoni su mi bili u redu. Radila sam sintigrafiju štitnje žljezde i par puta punkciju. Prije tri godine liječnik mi je preporučio operaciju jer je čvor rastao. Izvadim sve nalze za operaciju i skužim da sam trudna. Ja sm išla svakih pola godine na kontrolu, a prije 2 mjeseca je operirala izvadili su mi ljevi režanj, patološjki nalaz je došao negativan. Ja se osjećam dobro nemam nikakvih promjena samo što više nema kugle na vratu. Od čega dolazi službena medicina nezna točno. Ima dosta i geneteike. Ja znam gospođu koja ima četvrtinu štitnjače i najnormalnije živi bez ikakve terapije. Ja sam imala čvor hormoni su mi uvijek bili u redu, s tim čvorem sam rodila troje djece bez ikakvih problema.
Evo nešto što sam ja našla na internetu o bolesti štitnjače.
Bolesti štitnjače Piše: prim. dr. sc. Zdenka Bence-Žigman, dr. med., spec. nuklearne medicine Klinički zavod za nuklearnu medicinu, Poliklinika za bolesti štitnjače, KBC Zagreb Štitnjača je endokrina žlijezda (žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem hormona štitnjače). Nalazi se u donjem dijelu vrata. Ima dva režnja, lijevi i desni koji su spojeni tankim dijelom - istmusom. Zato ima oblik štita (prema kojem je dobila ime) ili leptira. Istmus se nalazi ispred dušnika, a režnji štitnjače sa strane dušnika. Pacijenti često pogrešno misle da štitnjača izlučuje hormone i sluz u grlo. Zbog toga dolaze na pregled jer im nešto smeta u grlu, tuže se na smetnje kod gutanja sline, dok većinom hranu mogu normalno gutati, često imaju subjektivni osjećaj "knedle" u vratu. Takve nespecifične smetnje nemaju nikakve veze sa štitnjačom. Gutanje sline je refleksna radnja koju inače ne primjećujemo, ali kad zamislimo da moramo progutati slinu, to je dosta neugodno za svaku osobu. Prave smetnje gutanja su nemogućnost gutanja uglavnom krute hrane. Štitnjača svoje hormone tiroksin (T4) i trijodtironin( T3) izlučuje u krv te zato i pripada endokrinim žlijezdama (s unutrašnjim izlučivanjem hormona). Hormoni štitnjače utječu na sva tkiva u organizmu i o njima ovisi pravilna funkcija svih organa u tijelu. Kao i sve druge endokrine žlijezde (npr. jajnici, testisi, nadbubrežnažlijezde i dr.) dio su funkcionalnog kruga: hipotalamus (dio mozga) i hipofiza (endokrina žlijezda smještena na bazi lubanje). Kad je funkcija tih žlijezda uredna, savršen je sklad funkcije svih organa. Bolesna štitnjača može izlučiti previše hormona T4 i T3, a zbog toga se smanjuje izlučivanje TSH (hormona hipofize). Kad štitnjača izlučuje premalo hormona T4 i T3 dolazi do povećanog izlučivanja TSH. Zbog toga je određivanje TSH iz krvi najvažniji pokazatelj normalne funkcije štitnjače. Funkcija štitnjače može biti normalna a da je ipak štitnjača morfološki promijenjena, tj. može biti povećana i u štitnjači mogu biti prisutni čvorovi koji većinom odgovaraju nodularnim strumama (čvorastim gušama), tj. degenerativnim promjenama. Čvorovi u štitnjači mogu biti i dobroćudni ili zloćudni tumori. Morfološke i funkcionalne promjene štitnjače Smatra se da oko 50% populacije ima neke morfološke i funkcionalne promjene koje ne moraju uvijek biti povezane s pravom bolešću koju treba liječiti. Bolest je stanje organizma koju prate zdravstvene tegobe. Manje morfološke i blage funkcionalne promjene otkrivaju se danas većinom slučajno, prilikom sistematskih pregleda. Uvriježeno je mišljenje da su danas bolesti štitnjače češće zbog užurbanog načina života, kao posljedica stresa ili povećanoga radioaktivnog zračenja. Takvi zaključci nisu baš sasvim točni, iako stres može dovesti da se latentna bolest klinički manifestira, a i povećano radioaktivno zračenje može biti povezano s većom učestalosti tumora. Posljednjih 30 do 50 godina znatno je uznapredovala dijagnostika bolesti štitnjače, pogotovo ultrazvučna i laboratorijska (hormonske i imunološke analize) te je moguće otkriti početne morfološke, funkcionalne i imunološke promjene. To je dobro jer se na vrijeme može spriječiti razvoj bolesti i poduzeti odgovarajuće liječenje, a loše je što su takve promjene česte pa izgleda kao da smo svi bolesni, prečesto se traže kontrolni pregledi što opterećuje zdravstveni sustav i pacijenti su većinom pretjerano zabrinuti za svoje zdravlje. Mlađi ljudi većinom ne znaju da je prije 50 godina bilo znatno više velikih struma (guša), pogotovo u područjima u kojima je primijećen nedovoljan unos joda u organizam. Jod je glavni sastojak hormona štitnjače. Ako nema dovoljno joda, dolazi do hipofunkcije štitnjače. Štitnjača se povećava zbog nadoknađivanja manjka hormona i tako nastaju čvoraste i degenerativno promijenjene štitnjače (strume ili guše). Povećanje štitnjače ne nadoknađuje uvijek manjak hormona. Zbog toga je u područjima s nedovoljnim unosom joda u organizam bilo dosta hipotireoidnih bolesnika. Ako je hipotireoza bila prisutna u trudnoći i u novorođenčeta, djeca se nisu mogla normalno razvijati niti fizički niti mentalno, zaostajala su u rastu, mentalne sposobnosti bile su im ograničene (endemski kretenizam). Tada su djeci u školama davali pripravke joda, ali uglavnom sporadično, što je bilo nedovoljno pogotovo u zabitim krajevima gdje nije bilo prave liječničke skrbi. Od 1954. godine obvezno je jodiranje soli u Hrvatskoj. Najprije se dodavalo 10 do 15 mg kalijevog jodida po kg soli, što se pokazalo nedovoljnim, te je od 1996. godine propisana obveza dodavanja 20 do 30 mg kalijevog jodida po kg soli. Od početka obveznog jodiranja soli postupno nestaje problem gušavosti u Hrvatskoj. Danas se znatno rjeđe viđaju velike guše, ali su manje čvoraste promjene u štitnjači još uvijek dosta česte. U bolestima štitnjače znatnu ulogu imaju i nasljedni čimbenici koji se ne mogu spriječiti dovoljnim unosom joda u organizam. Dijagnoza Prije 50 godina još nije bilo analiza hormona štitnjače i TSH i najprije se počeo primjenjivati radioaktivni jod (131J) u dijagnostici i terapiji bolesti štitnjače. Kako je jod glavni sastojak hormona štitnjače, radioaktivni jod bio je prvi pravi funkcionalni marker za ispitivanje funkcije štitnjače, ali i liječenje hipertireoza (povećane funkcije štitnjače) i metastaza karcinoma štitnjače jer u većim količinama uništava funkcionalno tkivo štitnjače. Došlo je do razvoja nuklearne medicine koja se, zahvaljujući primjeni radioaktivnog joda, sve više počela baviti dijagnostikom i terapijom bolesti štitnjače. Prije 50 godina još nije bilo ni lijekova za liječenje hipertireoze, ni supstitucijske terapije hormonima štitnjače za liječenje hipotireoze (smanjene funkcije štitnjače). Prva supstitucijska terapija hormonima štitnjače bila je preparatima goveđe štitnjače. Razvojem farmaceutske industrije razvili su se tireostatski lijekovi - za sprečavanje povećane sinteze hormona štitnjače u hipertireozi i supstitucijska terapija tiroksinom za liječenje hipotireoze. U posljednjih 30 godina znatno je uznapredovala i dijagnostika bolesti štitnjače, ponajprije ultrazvučna i laboratorijska dijagnostika (hormonske i imunološke analize). Od 4 do 8% populacije ima na opip povećanu i čvorasto promijenjenu štitnjaču. Ultrazvukom se čvoraste promjene nalaze u 20 do 40% pregledanih pacijenata. Najčešće je riječ o nodularnim strumama (čvorastim gušama), a u 3 do 5% pacijenta s čvorastim promjenama dijagnosticira se karcinom štitnjače. Ultrazvukom se mogu otkriti i sasvim mali čvorovi ili male ciste veličine 2 do 3 mm. Čvorovi u štitnjači mogu biti nodularne strume (guše), dobroćudni ili maligni tumori. Pregledom ultrazvukom možemo analizirati strukturu cijele štitnjače i čvorova u štitnjači, ali za postavljanje dijagnoze o kakvom je čvoru riječ potrebno je učiniti ciljanu punkciju pod kontrolom ultrazvuka, a punkcijom dobiveni sadržaj analizira citolog. Citološka punkcija je jednostavna i neinvazivna pretraga. S obzirom na veliku učestalost čvorastih promjena, pri odabiru čvorova za ciljanu citološku punkciju potrebno je iskustvo. Ako se pregledom ultrazvukom u radiološkim dijagnostikama ili u ambulantama opće prakse slučajno otkriju čvorovi u štitnjači, veličine manje od 1,5 cm, nije potrebna nikakva žurba u daljnjem dijagnostičkom postupku jer je većinom riječ o bezazlenim promjenama te pacijenti ne moraju biti pretjerano zabrinuti ako im se slučajno nađe čvor u štitnjači. Daljnji dijagnostički postupak i učestalost kontrolnih pregleda određuje specijalist koji se bavi dijagnostikom i terapijom bolesti štitnjače. Scintigrafija štitnjače radi se s tehnecij pertehnetatom koji zamjenjuje jod u prikazu funkcionalne morfologije. Na scintigramu se vidi jesu li čvorovi u štitnjači slabije funkcionalni ("hladni" čvorovi) ili hiperfunkcionalni ("vrući" čvorovi) koji mogu dovesti i do razvoja hipertireoze. Na temelju nalaza pregleda ultrazvukom, citološke punkcije, scintigrafije štitnjače i drugih laboratorijskih pretraga postavlja se dijagnoza i određuje eventualno potreban daljnji terapijski postupak. Liječenje Nodularne strume (čvoraste guše) većinom nije potrebno liječiti ako je funkcija štitnjače uredna, jedino ako je riječ o većim strumama koje se tada liječe operativno. Ako se dijagnosticira tumor štitnjače, pacijenta se upućuje na operativni zahvat. Ako je tumor dobroćudan, većinom se odstranjuje samo jedan režanj, a ako se dijagnosticira maligni tumor, obično se odstranjuje cijela štitnjača. Maligni tumori štitnjače mogu se širiti u limfne čvorove ili metastazirati u druge dijelove tijela, ali obično su lokalizirani samo u štitnjači i većinom imaju dobru prognozu bolesti. Oko 15 do 18% populacije ima autoimune bolesti štitnjače koje se mogu prepoznati ultrazvukom zbog difuzno promijenjene strukture štitnjače i analizom tiroidnih protutijela (najviše su specifična za dokaz autoimune bolesti štitnjače protutijela na tireoidnu peroksidazu - TPOAt). Autoimune bolesti su važne jer mogu dovesti do razvoja hipertireoze (poznata po nazivu Basedowljeva ili Gravesova bolest) ili hipotireoze (poznata po nazivu kronični limfocitni tireoiditis Hashimoto). Najčešći simptom hipertireoze je pojačano znojenje i ubrzano lupanje srca koje može biti prisutno i u mirovanju kad se pacijent odmara, zatim mršavljenje (koje može biti izrazito - pacijent može izgubiti i do 20 kg u nekoliko mjeseci) uz dobar tek, učestale stolice, drhtanje ruku, opća uznemirenost uz promjene raspoloženja. Mogu biti prisutne i promjene na očima (otečeni kapci, podignuta gornja vjeđa, izbuljenost očnih jabučica). Bolest može biti izražena u manjoj ili većoj mjeri, a može nastupiti i vrlo naglo u kratkom vremenu. Pacijenti s hipertireozom moraju uzimati tireostatske lijekove koji sprečavaju sintezu hormona štitnjače, u početku u većoj dozi, a poslije se doza lijeka smanjuje do tzv. doze održavanja kad su za urednu funkciju štitnjače potrebne vrlo male doze lijeka. Pacijent se tada dobro osjeća i nema nikakvih tegoba, ali se liječenje ne smije prerano prekinuti jer su česti recidivi bolesti (ponovno raste razina hormona štitnjače u krvi kao na početku ili prije liječenja). Liječenje je većinom dugotrajno traje mjesecima, a ponekad i godinama. Ako u prvoj ili drugoj godini ne dođe do remisije bolesti, tj. stanja koje ne zahtijeva liječenje, pacijentu se preporučuje operativni zahvat (većinom se odstranjuje cijela štitnjača jer je cijela štitnjača bolesna, a nadoknada hormona uzima se svakodnevnim uzimanjem tableta) ili terapija radioaktivnim jodom (koja uništava funkcionalno tkivo štitnjače). Terapija radiooaktivnim jodom nije opasna, ne škodi drugim organima, od nje ne opada kosa i može se davati i mlađim ljudima, a pogotovo se preporučuje starijim pacijentima i srčanim bolesnicima za koje nije dobar operativni zahvat radi primjene opće anestezije. Tireostatski lijekovi mogu izazvati i alergijske reakcije, najčešće kožne (osip po koži uz svrbež), ali može doći i do pada leukocita ispod normalnih vrijednosti (što je opasno jer se organizam ne može braniti protiv infektivnih bolesti). Alergijske reakcije obično se pojavljuju u prvih mjesec dana od početka terapije, a rijetko poslije tijekom liječenja. Pacijent mora biti upoznat s takvim alergijskim reakcijama kako bi se na vrijeme javio liječniku. Terapija tim lijekom mora biti obustavljena i zamijenjena drugim. Hipotireoza je stanje kad štitnjača ne izlučuje dovoljnu količinu hormona štitnjače, obično se razvija sporo, godinama, jer štitnjača većinom ima dovoljno rezerve da izlučuje dovoljnu količinu svojih hormona (T3 i T4) pod utjecajem povećanog izlučivanja TSH (hormona hipofize).Zbog toga su prvi znak razvoja hipofunkcije štitnjače povišene vrijednosti TSH u krvi. Simptomi hipotireoze su pojačan umor, iscrpljenost, pospanost, oticanje oko očiju, otiče lice, noge, ruke, pacijenti pate od zatvora (opstipacije), imaju bolove u mišićima, usporava se rad srca (bradikardija), povećavaju se masnoće u krvi (kolesterol i trigliceridi). Kako bolest većinom sporo napreduje pacijenti ne primjećuju svoje tegobe jer se na njih polagano privikavaju. Okolina također ne primjećuje da su njihovi bližnji bolesni, a također ni liječnici ponekad ne prepoznaju simptome hipotireoze, pogotovo ako je riječ o starijim osobama. Zato je važno da se autoimune bolesti prepoznaju dok još nije došlo do poremećaja funkcije štitnjače. Pacijenti mogu biti upozoreni da se kod njih očekuje poremećaj funkcije štitnjače te da moraju jednom godišnje kontrolirati TSH u krvi kako bi se započelo liječenje dok još nije došlo do razvoja bolesti. Supstitucijska terapija provodi se tiroksinom (svakodnevnim uzimanjem tablete) u određenoj dozi koja se mora odrediti individulano za svakog pacijenta prema nalazima T4 i TSH. Kad se odredi idealna doza lijeka ona se obično ne mijenja bitno, tako da su potrebne kontrole T4 i TSH samo jednom godišnje. Pacijenti na dobro reguliranoj supstitucijskoj terapiji dobro se osjećaju i nemaju nikakvih tegoba. Autoimune bolesti su nasljedne i znatno češće u pojedinim obiteljima. Zato članove obitelji bolesnih od autoimune bolesti štitnjače treba uputi na pregled i kad nemaju nikakvih simptoma bolesti. Autoimune bolesti su kronične bolesti, ne možemo ih u potpunosti izliječiti, uspješno možemo liječiti samo poremećaj funkcije štitnjače. Ako se dijagnosticira autoimuna bolest štitnjače, a funkcija štitnjače je uredna, tada nije potrebno liječenje već samo kontrolni pregledi. Poremećaj funkcije može se manifestirati u svakoj životnoj dobi, ponekad se pojavljuje već i u male djece, a ponekad tek u starosti. Povećanje štitnjače nije bolno jer se većinom štitnjača sporo povećava. Bol u štitnjači može se pojaviti jedino ako dođe do krvarenja u štitnjaču (hemoragična cista) prilikom neke traume ili dođe do krvarenja u čvor koji se tada može naglo povećati uz osjećaj boli. Takve hemoragične ciste liječe se ciljanom punkcijom, a ponekad dođe i do spontane resorpcije cističnog sadržaja. Bol u štitnjači može se pojaviti i kod subakutne upale (subakutnitireoiditis deQuervain) za koji se smatra da je virusne etiologije. Bolest nije zarazna, pojavljuje se obično u osoba nakon preboljele respiratorne infekcije ili upale pluća kad oslabi prirodni imunitet. Bolest nije opasna, ali je vrlo neugodna. Bol se pojavljuje većinom u području jednog režnja, a zatim prelazi na drugi režanj. Prisutna je pri gutanju, a štitnjača je povećana, tvrda i bolna na dodir. Bol može biti izrazita, može se širiti se u područje uha i glave ili prema grudnom košu. Temperatura tijela može biti blago povišena, a ponekad i izrazito do 40oC. Pacijent se može loše osjećati, iscrpljeno, može imati i simptome hipertireoze jer zbog upale dolazi do destrukcije stanica štitnjače, pa se zbog toga povećava razina hormona u krvi. Takvo je stanje prolazno, obično dolazi do spontanog oporavka, liječenje nije potrebno, osim simptomatske terapije - daju se lijekovi za sniženje tjelesne temperature i protiv bolova. Antibiotska terapija nije potrebna. Nakon preboljele upale funkcija štitnjače se većinom u potpunosti oporavi, a rijetko se razvija trajna hipotireoza koja se liječi supstitucijskom terapijom tiroksinom. Bolesti štitnjače dijagnosticiraju se neinvazivnim pretragama, većinom su bezazlene i ne treba ih liječiti, jedino ako je riječ o poremećaju funkcije štitnjače, o tumorima štitnjače ili o izrazito povećanim gušama. S obzirom na to da su morfološke i funkcionalne promjene štitnjače česte, veoma je važna racionalna dijagnostika za koju je uz specijaliste koji se bave dijagnostikom i terapijom bolesti štitnjače potrebna dobra edukacija liječnika opće prakse, a također i samih pacijenata koji moraju biti upoznati
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
Budi jaka ne mora značiti da ćeš se ti isto osjećati nakon operacije kao tvoja mama. 
