pozdrav svima,
vec dugo vas citam i pratim ali se nisam odvazila podijeliti problem koji imam u braku - ovako anonimno je čini se najlakše. oboje imamo 35 godina, sina od 9 i sve do suprugove nesrece prije 4 godine sve je bilo za 5. on je 2005 godine pao sa motora i izgubio potkoljenicu a zamalo i glavu. on je danas fizički dobro - aktivan maksimalno koliko mu dopušta invalidnost a to je puno više nego prosječni zdravi muškarci 35+ ikada rade. međutim, sa tjelesnog aspekta je sve ok s obzirom na povredu, mentalno nije, pretvorio se u posve drugu osobu i tako ponajviše šteti sebi a i okolini u što ubrajam sina i sebe. naš se cijeli zivot vrti oko njegove invalidnosti i zaista postaje frustrirajuce jer ne uvidja da je problem u glavi a ne u nogama. ne volim pričati o ovom problemu jer me ljudi pogrešno shvate pa sam došla kod vas nadajući se da će mi se javiti neko od članica koje možda u familiji imaju sličan problem.  enya

u braku sa involidom nisma ja vec moja klegica.njen je muz otsao bez noge i to skoro od kuka pa nadole.on je ok,pomaze u kuci i oko djece i radi u jednoj firmi.medjutim,svako dijete kad se rodilo pitao je ima li nogu.nije shvatio ili ne zeli da shvati da je nasilono ostao bez noge a ne da se rodio takav.
NJima se nije lako pomiriti sa novonastalom situacijom ali i tu treba otvoren razgovor s njim.to ej moja kolegica i radila.Da shvati da vrijedi kao i ostalo ljudi u njegovoj okolini i da za tebe i NJEGOVOG sina ne postoji bolji tata,drugi tata.
Upitaj ga da li on vrijedi svom djeteu i tebi vise kao mrtav ili kao invalid.
Ja nisma invalid ali se tako osjecam ponekad kad me secer koji vec bolujem 25 godina toliko pritisne da ne mogu usati iz kreveta-tad dodjem u situaciju da se osjecam bezvrijednom i suvisnom ali podrska MM sve takve misli rstjera.
moras naci put do njegove svijesti da shvati da mslis ozboljno to sto mu kazes a to ej da ga volis i sad kao i prije a rtako i njegov sin.SRETNO

_____________________________

kisik je pronadjen u 18 vijeku...kako smo do tada disali-nije poznato

Nemam osobno iskustvo, ali često sam slušala za ovakav problem. Tvoj muž, baš kako si rekla, ima problem u glavi, a ne u nogama, i to mora prije svega on shvatiti. Pokušaj mu otvoreno reći da tebi to što on nema nogu ne smeta, ali da ti smeta odnos prema tebi i sinu koji nije korektan. Nema razloga da ga sažaljevaš,a niti da on sažaljeva sam sebe. probaj biti otvorena, blaga, ali svejedno direktna. Niko ne treba i ne smije biti ničija žrtva. Znam da je to lako reći, ali treba na tome i raditi.
Želim ti puno sreće!


_____________________________

26.02.1995. Anja, prva najveća ljubav!
25.11.2008. Ema, mamina šarmerka!

probaj ga nagovoriti da ode na jedan razgovor kod psihologa,mislim da bi mu jakoo pomoglo.

_____________________________

moja su djeca zlatna...
kad spavaju:))

ja sinoć napisa cijeli post i on nestade
draga moja, kroz posao sam imala priliku upoznati dosta invalidnih osoba, osoba kojima je odstranjeno oko, obje noge, potkoljenice, natkoljenice...... i sada mogu slobodno reći da sam među njima našla i par prijatelja s kojima sam se zbližila maskimalno.
Sve te invalidne osobe, koje poznajem su vrlo aktivne, bave raznim poslovima od privatnih do poslova u državnim službama a većina njih je jako aktivna u sportu.
Njihov društveni život je na zavidnom nivou i ne sprječava ih invalidnost da budu jako uspješni i sretni porodični ljudi.
Mada u razgovoru s njima i oni su imali sličnih problema kao i tvoj suprug u početku, prvim par godina nakon gubitka dijela tijela..... osjećali su se manje vrijednim, ne korisnim, ne muževnim i sl
Većina njih satisfakciju je našla u sportu, danas zaista ima jako puno invalidskih društava, ne upućeni bi se iznenadili....
Imaš košarkaške klubobe, odbojkaške, nogometne, atletske i sl
Imaju i svoje invalidske igre koje se organiziraju svake godine i traju po 10 dana gdje se iz svake kategorije bira najbolji pojedinac, nabolji klub...
Tu su i poznati odbojkaški klubovi Spid i Fantomi itd
Ja znam jednu djevojku, 24-25 godina, invalid u kolicima, upoznala sam je na Termama (tu je bila na rehabilitaciji), ona se bavi atletikom i cijeli svijet je prošla, jako vesela i sretna cura....
Možda da probaš supruga nagovoriti da se priključi nekom od invalidskih klubova jer osim treninga, takmičenja, putovanja i utakmica oni imaju druženja na kojima bi im svi pozavidjeli
Možda bi to tvog supruga vratilo u život.... a mislim da bi

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

hvala vam drage moje na podršci,
sve to sam manje više sve isprobala na ovaj ili onaj način, medjutim bez nekog velikog pomaka. psiholog mu ne treba jer nije lud a sportovi invalida su glupost pošto ako ne mogu igrati  normalno šta se prave budale - ovo sam bezbroj puta čula pa i oguglala na takve priče. ja i sama imam dosta zdravstvenih problema još od djetinjstva i sa astmom i sa nekim drugim stvarima i godinama živim maksimalno koliko mi bolest dopušta pa s te strane ne razumijem kako neko može sam sebe ubijati u pojam. mislim da nikada ne bih ovdje došla sa ovom pričom da se nije desilo nešto što mi je baš bilo ogavno i prvi puta sam se istinski zapitala sa kim ja to živim. naime, preko prijateljice sam došla u kontakt sa dečkom od 15 godina kojem su otkrili tumor na stopalu i odmah roditeljima predložili amputaciju - on je htio da porazgovara sa nekim prije zahvata jer mu je to sve novo i strašno - jer jedno je probuditi se iz kome pa saznati da si jedva preživio  prometnu i izgubio nogu a sasvim drugo je kada ti kažu da imaš rak i da moraš na amputaciju i sve ono što slijedi uz nimalo laskave prognoze a imaš jedva 15 godina. elem moj muž je na to hladno rekao da se o tome nema šta razgovarati i da će sve sam vidjeti poslije operacije! proteza ko proteza.... zaista ne mogu da ga razumijem pa da živim 1000 godina.

Ovaj svijet bi bio mnogo ljepše i sigurnije mjesto za življenje kada bismo svi bili kao ti, Enya: razborita, stamena u odnosu na teškoće, osjećajna i divljenja vrijedna.
Nažalost, nismo svi takvi i svi mi na različite situacije reagiramo na različite načine.
Mislim da tvoj muž nikada nije prevazišao traumu koja mu se, pored fizičkog oštećenja, desila prilikom ozljede niti se u potpunosti suočio sa novonastalim okolnostima.
Njegovo subjektivno iskustvo pada i povrede za njega je neprevaziđena trauma i ti to trebaš pokušati razumjeti kao i pokušati shvatiti njegove naizgled nepojmljive reakcije (npr. njegov komentar na operaciju dječaka).
Da li će neka opasna, povređujuća situacija i postati za osobu subjektivno traumatskom, zavisi od više činilaca: prvo, urođene konstitucije, odnosno od nasljeđenih dispozicija za podnošenje izvjesnih ekstremnih situacija, drugo, situacija dobija traumatski nagon u skladu sa ranijim iskustvima i treće, od aktuelnih okolnosti prije i poslije događaja.
U pitanjima koja se tiču ljudske duše, ne postoje konačna rješenja niti formule koje mogu riješiti problem. Uglavnom je svako rješenje dugotrajan proces.
Dobar primjer suočavanja sa invaliditetom jesu upravo različite grupe ljudi koji imaju isti problem i koji se ujedinjuju oko sportskih ili nekih drugih aktivnosti. Veeseelaa je navela takve primjere i ja znam da takvi vidovi druženja zaista pomažu u takvim slučajevima i, što je jako bitno, vraćaju izgubljeno samopouzdanje, životnu radost i energiju.
Ohrabrujuće je to što je tvoj muž radno aktivan i najvažnija stvar jeste ta da se on osjeća korisnim i sposobnim.
Ipak, viđala sam slučajeve u kojima se ljudi na neki posve neobjašnjiv način vežu za svoju bolest, invaliditet ili patnju. U takvim slučajevima fizička bol biva otklonjena ali je ostalo nešto neizlječeno u duši usljed traume doživljene u nesreći, preživljenog straha, neizvjesnosti, iscrpnog liječenja, novog i često zastrašujućeg života.
Ti si ta koja treba da  pružiš punu podršku u iscjeljenju duše svoga dragog.

draga enya, tebi je tesko ali sigurno nije ni njeme lahko. popricaj s tvojim muzem, reci mu da ces mu ti dat i dajes svu podrsku koju mozes, al isto tako mu blago obijasni da ti i vas sin od toga patite, ne zato sto je on invalid, nego zato sto vam neke situacije psihicki otezuje. isto tako mu reci da ste se vi pomirili s tim kako jeste, da bi i on trebao pa da krenete dalje gdje ste bili stali. ponudi mu pomoc kroz pricu i pokazi mu da on tebi i vasem sinu puno znaci.
on nesmije da se tako opusti, cujem da se neopusta fizicki, al nesmije psihicki.
on mora da se najvise za sebe bori, tu mu niko nemoze pomoc, ako on nedozvoljava pomoc.

zelim vam sve najljepse

to ti govorim jer znam kako je njemu.

lijep pozdrav

< Poruku je uredio suncan_dan -- 24.8.2009 22:09:05 >

_____________________________

VOLIM VAS!!!

Evo, da i ja napisem moje iskustvo.

Moj otac je RVI od 1992. godine, amputirana mu je natkoljenica.

Pazljivo sam iscitala tvoj prvi post i sta da ti napisem. Moj otac se nikada nije pomirio sa gubitkom noge. On to tako javno ne iskazuje, ali ima svoje "faze" kada je veoma depresivan, razocaran, samo lezi u krevetu i sl.. U "dobrim" fazama je hiperaktivan, koristan, iako je RVI, veoma je vrijedan i radi.
Gorko sam svjesna da tvoj zivot nije lak, jer si uvijek ti kriva po njemu, porodica je u 90% slucajeva na tvojoj strani (ali ti uvijek kazu, razumi ga, nije on kriv).

Moram da ti kazem, da ce vjerovatno on citav zivot nositi taj "teret" u sebi i ispoljavati ga na raznorazne nacine, na tebi je da prihvatis  da imas muza invalida, da on to najvjerovatnije nece nikada prihvatiti, i da uzivas u njegovim svijetlim i dobrim trenucima.

Nije lako, ali je jednostavno tako.

Slazem se sa tobom da je tezak takav zivot sa nemogucnosti da mu pomognes, da sa nekim razgovaras. Njemu je potrebna podrska, razumijevanje i sigurno je dobija od tebe i vaseg sina.  Moj ti je savjet, da ne mijenjas njega, nego sebe, nadji neki izduvni filter za sebe i sina, koji ce vam davati snagu da pomognes svom muzu i ocu svog djeteta. Nesto, sto ce biti samo vase, jer na kraju krajeva moras priznati da u svojoj maloj porodici imas fizickog invalida i dva psihicka invalida (to si ti i tvoj sin)....

Sve se to na kraju psihicki odrazava na vas dvoje. Opet, kazem nadjite neku zajednicku oazu, koja ce vam pruzati snagu da pomognete vasem muzu i ocu!

Ako ti ikako mogu vise pomoci, javi mi se preko pp-a!





< Poruku je uredio skvo -- 25.8.2009 0:25:27 >

_____________________________

Sa one strane ideje o dobrim i lošim djelima,
postoji jedno polje. Tamo ćemo se naći

Moram reći da me je post od Skvo oduševio svojom mudrošću i razboritošću!

_____________________________

26.02.1995. Anja, prva najveća ljubav!
25.11.2008. Ema, mamina šarmerka!

Evo da i ja podijelim svoje iskustvo sa vama...

Ranjena sam 1 septembra 92, geler me pogodio tacno u lijevo oko...Tad je pocela moja borba za zivot...Prva operacija je prosla ok, ali odmah poslije toga sam dobila infekciju da bi u decembru iste godine i izgubila to oko, prezivjela sam nekako jer kako mi je doktor rekao infekcija je jaka bila velike su sanse bile da skroz oslijepim ili da se to prosiri na mozak...Poslije druge operacije bila sam ok ali borba nije prestala, imala sam fantomske bolove a posto sam bila djevojcica od 14 godina u razvoju, trebala sam odmah dobiti ocnu protezu kojih tada u Sarajevu nije bilo da bi mi se glava tj ocna duplja, razvila normalno...Poslije sam otisla za Dansku na dalje lijecenje. Covjek u toku takvog desavaja ne razmislja bas o tome, posljedice dolaze tek poslije kad ti kazu dobro si i mozes ici kuci...Tad nisam razmisljala kako je bilo mojoj familiji gledati mene svo to vrijeme, seka mi je bila zapostavljena...

Elem nisam nikad sebe drukcijom vidjela od ostalih, nisam imala neke velike komplekse mada ne mogu postici sve kao neko ko ima oba oka u redu...Uvijek sam gledala sta mogu postici a ne sta ne mogu. Zavrsila sam skolu, radila, putovala, postigla sam sto sam htjela..J a sam sebe prihvatila onakvu kakva jesam pomirila sam se...Sad dolaze psihicki problemi koje nisam skontala da imam, a svi drugi oko mene jesu...Cesto sam imala napade ili nervoze ili kompletnog cutanja...Majka mi je radila na Kosevu na neuropsihijatriji i uvijek mi je govorila sine posljedice velikih trauma su uvijek u tvojoj glavi i ne mozes pobjeci od njih, a ja sam bas to radila...Jednostavno do prije 2 i pol godine taj 1 septembar sam samo jednom u mislima prezivjela i zakopala ga....2OO7 sam dobila nervni slom, jednostavno sve ono sto sam krila, svi osjecaji, sjecanja, se gomilalo gomilalo i to je bilo ko atomska bomba...Postala sam veci invalid nego ikada...Nisam bia u stanju otici do prodanice po mlijeko i hljeb sama...Bila sam ko dijete od 5 godina....
Pocela sam ici na terapije kod psihologa, odbila sam bilo kakvu vrstu lijecenja medikamentima, jer znala sam da mi to bas ne moze pomoci, jer problem je bio do mene i mog shvatanja nekih problema, ali sam pristala na razgovore sa psihologom, koji su trajali intenzivno 1 god dana ....
Zena je bila predivna i strpljiva samnom, pokusali smo par razlicitih tretmana...
Na kraju se sve zavrsilo sa veoma pozitivnim rezultatom...
Neke recenice i putokazi koje mi je ostavia i kojima me je naucila ostaju samnom do kraja zivota...
ZA svaki problem postoji izlaz i rjesenje covjek se treba prilagoditi rjesenju ili rjesenje prilagoditi covjeku...
Tako i ti draga Enya pokusaj razgovarati sa svojim muzem i sama se pomiri sa nekim stvarima (kazes da ne volis pricati o tome, to je znak da i ti imas problem, ne samo on)
Nemoj ga gledati kao invalida, mada jeste on je os uvijek osoba sa osjecajima...Razgovarajte otvoreno o problemima, kako vas dvoje, tako i sa djecom...
Pokusaj i sa psihologom ako ste u mogucnosti....
Pisite dnevnik jedno drugome ili samo za sebe....
Gimnastika, rekreacije....
Ljubav, podrska i medjusobno razumijevanje su najveci lijek....

Takodje sam zaboravila napisati da i ja imam momka koji je imao saobracajni udes prije 7 godina, lezao je u komi, pun je metalnih plocica na glavi, u obadvije ruke nema 100 postotni kapacitet, ali super se snalazi, borac je ali ima psihickih problema, koje uticu na njegovo raspolozenje, kao npr ljubomoran je malo vise, mada nema npr razloga za to, humor se mijenja cesto to utice i na seksualni zivot, ali ja sam njega prihvatila onakvog kakvog  jeste, volim ga i svaki dan je nova borba, ali sve je to nista, ipak sam sretna  i zadovoljna....

< Poruku je uredio MarinaDK -- 14.9.2009 13:15:06 >