Slazem se sa Larinom ,ali i sa Almai,kada kaze DA,ali NE svako dijete....
Svaka mama najbolje zna procjeniti svoje dijete i da li je ono "sposobno" ostati samo u kuci...
Ja svog starijeg sina koji sada ima 3,6god.pocela pomalo ostavljati samog kada je napunio 3.god. Znala sam ostati ispred kucnih vrata i osluskivati sta radi....Uvijek bi me poslusao kada bih mu rekla sta treba da radi i da se javi na telefon,ukoliko bude zvonio...Kada sam se uvjerila da stavrno moze ostati sam i da me slusa,pocela sam polako ici do prodavnice ali bih ga obavezno zovnula na tel.i pricali bi sve dok se ne vratim...( 5min.)...
E onda sam i to prestala,i sad se znam zadrzati i po 15min. u prodavnici....
Nedavno sam morala mladjeg odvesti na injekcije,i namjerno nisam htjela da vodim i njega,ostavila sam mu upaljen crtani,i igrice na racunaru,zakljucala kucu i objasnila mu gdje idem, itd.. Imala sam izbor ili da ga povedem ili da zovnem mamu da ga pricuva,koja je preko puta mene,ali svjesno sam isla na to da ga krenem pomalo uciti da ostaje sam...Nazvala sam mamu i rekla da bude u pripravnosti,ali da ne dolazi...Zadrzali smo se malo vise od pola sata,i u tih pola sata zvala sam ga 3puta na tel.,....a ma ne da me je djete odusevilo,ostala sam i vise nego pozitivno iznenadjena....Doza straha je prisutna,to bez daljneg....
Svjesna sam ja da su nepredvidljivi, i svjesna da je do neke mjere opasno,ali sta danas nije???
Ja sam procjenila da moje dijete moze i da je poslusno,i stvarno to prihvati kao ozbiljnu situaciju i ponasa se "zrelo"(ne znam kako bi se drugacije izrazila),znam da postoji doza rizika,ali u cemu je nema kada su djeca u pitanju???
A isto tako imam primjer prijateljice koja svoje djete nije smjela ostaviti ni sa 6 punih godina,ni toliko da ode do prodavnice...I jasno mi je zasto,ali nisu sva djeca ista....