Zanima me kako "prezivljavate" odlazak nekome na zalost,odlazak na tevhide i to.Ja mogu otici nekome radi reda nekih pola sata,a vjerujte da te tevhide u neku ruku izbjegavam.U ratu sam izgubila oca,i nakon ovoliko godina nisam to bas preboljela,i ne volim biti  u okruzenju ljudi koji su trenutno u zalosti,jer me sve to toliko rastuzi,i bas se nasekiram,a i podsjeti me sve na taj moj bolni period.Mozda sam sebicna i bezobrazna,ali ne mogu sebi pomoci

I meni to tesko pada,mada nisam imala smrtnih slucajeva bliznjih hB.Jednostavno nemogu da gledam kad neko place,pogotovo sada od kako sam rodila.Doduse od kad sam rodila nisam nikome otisla na zalost,ali isla je moja mama i svekrva,jer ja dojim i pokusavam izbjeci svaku sekiraciju.

_____________________________

Hamza 11.3.2008.

Sve zavisi ko je u pitanju.... Meni je nedavno od prijateljice muž umro (rekla sam već) i ja sam svaki dan išla... Meni jeste teško, ali ja to nekako gledam tako da je moje da budem uz nju i da bih ja voljela da ona bude uz mene... Ja to tako gledam... Na tevhide isto idem... Jeste stresno i bolno, ali i to je sastavni dio života 

_____________________________

Gospodaru moj,
kad ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.


Naš dječak je došao 04.01.2010.

I ja se slazem da zavisi kod koga idem,srecom nisam imala u zadnje vrijeme nikakvu zalost kod meni bliznjih,familije ili prijatelja.A ne daj Boze da se to desi normalno da bih otisla.

_____________________________

Hamza 11.3.2008.

Jako teško, kada nekome moram otići na žalost slomljena sam, jer me je rat uništio, izgubila sam tri najbliža člana porodite, tako da mi je teško sve to ponovo proživljavati, svačija tuga i bol me dirne kao da je moja, ali skupim snage i odem koliko god puta treba, jer znam kako sam se ja osječala u takvim situacijama, i zanam da mi je bilo draga kada mi dođe neko ko mi je drag

Drage moje, tehvidi i žalosti su običaji koji se kod nas pomno prate a da li se ikad iko zapitao da li ožalošćeni uopšte u početku žele toliko svijeta oko sebe?!

MM i ja smo prije dva mjeseca izgubili blizance i nismo htjeli nikoga ni blizu! Njegove i moje roditelje, kao i prijatelje smo zamolili da nas puste na miru 10-tak dana da mi prvo sa sobom rasčistimo neke stvari. Nama je tako bilo lakše, i nakon jednog perioda smo već mogli primati posjete...

Ja lično mislim da je nama svijet puno pomogao, jer da nije bilo naroda, boga pitaj šta bi bilo s nama, jer kada se narod ražiđe, puno je teže, niko meni ne može vratiti moje drage, ali lično meni je bilo nekako lakše kada je neko tu, ali svak ima pravo na svoje mišljenje, pritavrnost, pa tako i kako će žalost opredeverati,

Valjda to svako različito doživljava samo treba obratiti pažnju na to šta kome odgovara u momentu žalosti...

Ja isto mislim da svijet (porodica, bližnji) dosta pomognu... Ipak su uz tebe, ipak je to šok, bol.... Neko želi da bude sam, a nekome ipak godi društvo....

_____________________________

Gospodaru moj,
kad ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.


Naš dječak je došao 04.01.2010.

Ne daj Bože, mislim sa djetetom se niko nije pomješao, hoču reči da je ta bol za roditelja najteža, ne daj Bože da niko , nikada ne doživi bol, koju ste doživjeli ti aida i tvoj muž, ne daj Bože,

Ovaj razgovor je samo dokaz da nas je mnogo doživjelo nekakav gubitak u životu i to je, na žalost, njegov sastavni dio. To se nikad ne zaboravi ali se u neka doba mora nastaviti dalje. Znam koliko je teško biti podrška ljudima u momentu gubitka bližnjeg jer sam i sama bila u toj situaciji. Imala sam jednu drugaricu koja je mjesecima bila neutješna nakon gubitka majke. Najteže je reći ljudima da moraju nastaviti dalje. Možda i zato nisam htjela opterećivati druge ali konkretna podrška mi je bila puno više od pomoći: odlazak u kupovinu, donošenje ručka, obavljanje nekih neodložnih obaveza i sl.

nedavno sam izgubila oca i znam kako je to veliki gubitak, tako da se trudim posjetiti ljude koji dozive isto. sama sam u tim teskim trenutcima bola zeljela da mi kroz kucu prodje sto vise ljudi, jer bi , zauzeta s njima, potisnula tu strasnu bol.najvise sam se bojala noci kada ostajem sama sa svojim najblizim koji su jednako bili u soku i boli.zato se trudim obici ljude koji dozive gubitak, podijeliti svoje iskustvo, pokusati ih utjesiti time daq vrijeme ne lijeci rane, nego te samo nauci da zivis sa svojim gubitkom i da ce doci dan kada ces se opet radovati i zivjeti koliko toliko normalno, mada se u prvih dana, mjeseci, cak i godina ne cini tako

Najiskrenije, kada odem nekome na žalost,jedva čekam da se to završi da dođem kući jer me to jako uznemiri.
Ja znam da ja nisam volila da mi prolazi puno svijeta kroz kuću pa mislim da tako i ostali razmišljaju a vjerojatno griješim,ta tišina i skriveni pogledi me ubijajui podsjećaju na sprovode mojih najmilijih,a na sprovod nikome nisam otišla od tada jer nemogu pokušala sam i nemogu čim ugledam masu svijeta srce mi zalupa,uznemirim se,to je valjda taj anksiozni napadaj.
Možda zvuči sebično ali stvarno nemogu.

Ja sam izgubila oca kada sam imala 10 godina i to mi je teško palo...Nakon toga mama mi je bila sve u životu i voljela sam je više od ičega ali se prošle godine razboljela i umrla...Tada se moj život promjenio skroz jer sam jako rano sa 20 godina ostala bez roditelja,najboljih prijatelja i ne volim ta okupljanja nikako...

Ako je familija idem obavezno, ali znam da nisam mogla otići koni iz zgrade koja je izgubila dijete od 4-5 god.  nesretnim slučajem. Jednostavno nisam mogla od bola, a i šta bi tamo samo bi odvalila plakati  Inače se nismo nikad posjećivali,  samo smo nekad bile sa djecom zajedno napolju.
Eno je sada je dobila identično dijete koje se isto i zove kao i taj sin hvala dragom Allahu na njegovoj milosti.

_____________________________

Ko čeka i dočeka NOVI ZAKON O "AS"
Savjetnica za AS udruženja DjeCa

prije sam izbjegavala d aidem na zalost bilo kome kao rekla bih sebi sta cu da smetam,nema rijeci utjehe koje bih ih smitile sta da dzaba u zalosti misle na mene jpos da kuhaju kafu i sl,a ond ase desi da umre moj otac.40 dana narod je dolazio i valjda bas u toj brizi o gostima covjek prevazidje bol,na trenutak zaboravi na prazninu koja se javi gubitkom nekoga...bar na tren....od tada da idem na zalost,razgovaram,pricam...pricambilo sta jer znam da ipak bude malo lakse kad covjek shvati da nije sam u boli

_____________________________

kisik je pronadjen u 18 vijeku...kako smo do tada disali-nije poznato

ja sam izgubila člana uže obitelji u ratu, sjećam se da su nam na žalost dolazili i ljudi koje nismo poznavali, ja sam bila sretna zbog toga.
Prije 1,5 godinu sam izgubila oca i jako mi je značilo da mi neko dodje, da popričamo. Ja gledam da svakom odem na žalost, bez obzira što je to meni jako teško jer me asocira na moje ranije gubitke, ali isto tako znam da je gore ne otići. Znam po sebi, oni koji nisu došli meni na žalost za mene ne postoje više

Ja nevolim ići gdje je žalost uvijek pošaljem muža,a to se dešava otkada mi je poginuo tetak a tetka ostala s dvoje male dijece i treće bilo na putu tada sam se šokirala i od tada nemogu tome prisustovati

Obici one koji su dozivjeli takav gubitak smatram svojom
duznosti i dobrim djelom za koje ce me Allah dz.s nadam se nagraditi.
Izgubila sam mnogo toga i u ratu i poslije rata, prije godinu dana i svoju sestru r.a.
Zivot je prolazan i trebamo se suosjecati s onima u nasoj blizini, komsijama, prijateljima,
cak i neprijateljima lijepa rijec svugdje vrata otvara. Kao i vesela dozivjela sam
taj neki ne dolazak nekih osoba bolno uz tu svu bol koja se desila, tako da
jos jednom svaki covjk treba da se zapita i kroz tu zalost da ce i on
nakraju biti na mjestu te ozaloscene osobe ili osobe koja je preselila na ahiret.

ne kontam ljude koji ti ne dodju na žalost a onda te nakon izvjesnog perioda kontaktiraju i pitaju neku nebulozu, kako imaju obraza????
ja sam od malena učena da na žalost treba ići odmah, naći se pri ruci....


_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

Slazem se EllaH,takodje sam u ratu izgubila par clanova porodice, Prije 2 godine i zeta i to mi je bio sok , ne samo meni vec svima koji su ga poznavali, jer nije bio bolestan iz cista mira je umro...tad su nas obilazili komsije prijatelji i samo mogu reci da su bili velika utjeha ....Bila sam na mnogo zalosti ovdje , mada ne na vjerskim obicajima ili kako se to vec kaze, ali pruziti nekome pomoc, rijec utjehe zblizava ljude i pomaze mnogo. ....Sahrane ne volim nisam nikad ni na jednoj bila , jesam jednom na dzenazi ja mislim da smo tada bili 4 razred osnovne, isli smo kolektivno razred i uciteljica, nasem drugu je umro otac, iskreno tad sam sok dozivjela, niko me nije pipremio na taj cin a i prvi put za  mene , dugo vremena sam se osjecala lose, smrt mi je nekako bila strana nisam se susretala sa tim ali i danas dan izbjegavam groblje...

Ja sam osjetljiva i dovoljno je da vidim nekog da place da i ja zaplacem.Ali i s druge strane ne mogu da ne odem.Naravno,sve je to dio jednog zivota i sa svime se treba nauciti nositi.Kod nas je obicaj da se ozaloscenim kuha u prvim danima zalosti,jer su svakako zabavljeni svojim mukama,pa kuhanjem hrane njima mi ih pomazemo.Sto se tice tevhida na njih ne idem,jer to nije utemeljeno u islamu.Jedino od cega mrtvac ima koristi je dobro koje je zaradio dok je bio ziv,a poslije smrti dijete koje je dobro odgojeno i cini dovu za svoga roditelja,zatim trajna sadaka(poput skole,cesme,doma za nezbrinutu djecu i sl-dakle sve u sto je taj covjek ulozio pa se koristi nakon njegove smrti) i znanje od kojeg se koriste oni poslije njega.I mislim da puno znaci kada obidjes ozaloscene dajuci im do znanja da nisu sami i da se svi prisjetimo kako cemo jednog dana svi proci kroz isto,da im na lijep nacin kazemo da je strpljenje neophodno i da se nista ne moze vratiti(mada mi je i samoj tesko).

< Poruku je uredio jasmin -- 16.1.2011 2:34:02 >

_____________________________

”A robovi Milostivog su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove; odgovaraju: - Mir vama”!

Cvijete...šta od tebe miriše ljepše?- Dijete!

2007, 2008 ( dva puta moje sve )

uh meni to jako tesko pada al  kada se mora nije tesko ...nedavno mi je strina umrla i ja nisam usla u tu kuću 8 mj ....iz razloga sto sam ja nju voljela ko moju mama i nisam nikako mogla svariti da je ona tako mlada umrla , al nakon toliko vremena nekako sam stisla zube i otisla vjeruj te da mi nije ni bilo nimalo lako..  

_____________________________

15.06,2008 najjda dosla na svijet