imali smo i mi problema sa komšijama 2 sprata ispod nas kad smo tek doselili. ljudi isto stari, bolesni čangrizavi. smetali im kratki radovi, od nekih pola sata, koje smo unaprijed najavili itd. na kraju se ispostavilo da je njima ustvari dosadno, nemaju nikoga svoga, sad je sve u redu s njima, a baš je bilo loše krenulo. mi se izvinuli tada, kasnije sve normala s njima pozdravljali se, malo stanemo u prolazu da popričamo i njima to bilo drago valjda.
evo druga priča. moja svekrva živi u stanu. žena je bubica, što se kaže. komšinica ispod nje gluho bilo. isto žena sama dosadno joj, jedva čeka da ova gore napravi neku buku, ili unučad kad joj dođu pa da lupa. dok smo mi živjeli sa svekrom i svekrvom meni je znala lupati kad potrčim kroz kuću, ako npr trčim do kuhinje da donesem krpu kad se nešto prospe. meni nikada nije bilo jasno zašto je svekrva toliko osjetljiva na njeno lupanje. ona je unučad naučila da se igraju na kauči, da skaču po kauču, kad su kod nje, zbog te komšinice. ova dolje je pričala po komšiluku grozne stvari o meni i mm, o njima dvoma, o unučadi (tada su to bili 2 zaovina sina). ja sam uvijek govorla svekrvi boli te briga što je njoj dolje dosadno, pa jedva čeka da koje dijete zapleše da bi lupala. mislim
ikada mi ta komšinica njena neće biti jasna. nije stvarno nikada zvala policiju i slično, ali da je maltretira tim kucanjem odozdo, stvarno maltretira.
neki ljudi jednostavno ne znaju živjeti u zgradama. hoćeš non stop mir i tišinu, prodaj stan, kupi neku kućicu i mirna Bosna i tebi i drugima.
anonimna ja stvarno ne bih vodila računa o tim komšijama. jednostavno pustila bi dijete da se igra u granicama normale, sa 10 igračaka odjednom ako mu je to ćejf, i nek baci i nek lupi, kao i ja i nek protrči. ne bih djetetu pustila da to radi kasno navečer, kao ni da lupa konstantno npr nekom igračkom od pod (ono da bude kao da smo ga mi nagovorili da vadi živce komšijama). a oni ako dođu na vrata, rekla bih im da je povremena buka iz susjednih stanova sastavni dio života u zgradi. da ti je žao što im to smeta, da razumiješ da im je dosadno, i da su stari, ali da ti ne možeš dijete spriječiti da se igra, i da živi. i da njegova igra nije izvan dozvoljenog ponašanja pravilima zgrade.
što se tiče tih naljepnica što se nalijepe na nogice od namještaja, to ti neće spriječiti buku. imam ja to, radi parketa smo nalijepili, ali kad spustiš stolicu na pod i dalje se čuje. vjerovatno će ti to spriječiti da se čuje škripa kad se vuče stolica po parketu.
mislim da je najbitnije da ti uvijek prva stvar na pameti, pri komunikaciji i razmišljanju o njima bude sljedeća: MOJE DIJETE JE VAŽNIJE OD NJIH.