Skoro svaki dan, pregledam sve nove postove, ovog foruma zatrudnjivanje, to mi nekako pomaže u ovoj mojoj borbi za , meni je sad treća godina pokusavanja, i moram priznati da mi je ona najteža, sve do sada sam nekako se "izvlačila" da puno ne mislim o tome i da sam sigurna da će sve biti ok, a sad me vec lagano hvata panika, i sve češće sam nekako zamišljena i pomalo tužna...
Čitajući vaše forume znam da nisam sama, i stvarno ovdje ima jako teških životnih sudbina, šta su sve mnoge trudilice preživjele do danas (razne operacije, hormonske tablete, inseminacije, punkcije, vto...pobačaje, kiretaže) sve je to bolno i fizički a naročito psihički i sve opet idu dalje, a godine prolaze i prolaze, a one imaju snage, uvijek pružiti podršku drugima, nadati se i radovati s njima.
Veliki smo mi ljudi i veliki heroji drage moje, svak ko je zatrudnio čim je to poželio, ili nije, nema pojma kako je to imati problema sa stvari za koju mnogi misle da je najjednostavnija na svijetu.
Izvinite na dugom postu i malo patetike, jednostavno sam željela ove misli podijeliti s vama....
Sretno nam svima, u nadi da cemo sto prije ugledati svoje anđele