Pozdrav žene, znam da je tema zastarjela, al bi voljela da mi odgovore ove koje su se nasle u istoj situaciji kao i ja. Imam puno pitanja al za pocetak, kad su se odlucile za sljedecu trudnocu i kako su je podnijele, ja evo pokusavam vec 2 mjeseca, i mislim da koliko god ja bila spremana, dusa i tijelo nisu, jer kad mi je kasnila m 2 dana, ne znam kako sam funkcionisala, nisam znala sta da radim ako sam trudna, a opet kad sam dobila briznula sam u plać.
Meni se isto desilo prosle godine, izgubila sam sina u 9 mjesecu trudnoce, razlog se ne zna, cak smo radili i obdukciju. Jedino sto sumnjaju je na secer da mi je bio visok u trudnoci, ali ni za to nisu 100% sigurni. Sve je bilo uredu, beba je bila malo krupnija, al sve je funkcionisalo dobro, krajem 8 mjeseca sam imala kontrakcije gdje sam par dana bila u bolnici, i dali su mi za razvijanje pluca ukoliko dodje do poroda. Vratila sam se kuci, sve bilo uredu, bila sma jos jednom na pregeldu kod svoje doktorice, gdje me je ona narucila za pregled kroz 7 dana, taj dan kada sam trebala na pregled, imala sam iskreno nekakav osjecaj kao da nije nesto uredu, ala aj kroz smijeh i zezanciju sa muzom zboravila sam na svoje sumnje do ginekologa. Kad tamo na ultrazvuku se ne vidi otkucaj srca, pa opet dodatni pregeld, iskreno mogla bi vam u detalje opisat sta i kako je bilo al jednostavno zelim da to zaboravim. Porod je bio, ono bez razloga, ruzan je osjecaj kad znas da ćeš se porodit al nista neces ponijet sa sobom, fizicki, osim psihicki, bol. Al opet hvala Bogu sve je dobro proslo, ja sma dobro kao i nalazi, i koliko gpd se ja uvjeravala da sam dobro, smijeh i zezancija sa ljudima (gdje je nekima i cudno) jendostavno strah je tu, i pitanja STA AKO, opet se ponovi, ne mogu da imam djecu, bude bolesno? Hiljadu pitanja. Suprug i vjera u Boga mi je puno pomogla, al strah se ne moze obuzdat. Zato se vama obracam, drage zene, da vidim kako ste vi sve to prebrodile, s obzirom d aje proslo dugo od vasih gubitaka, kako ste mi nadam se da je sve uredu s vama i vasim najblizim.