Vidis ringe ringe, na kraju si me i rasplakala jer si me dobro podsjetila na moje prve trenutke dojenja. Kao da si ispricala moju pricu, muke koje su trajale ravno 3 mjeseca i (mozda) 7 dana. Krasno si to jos rijecima sve opisala, ja ne bih znala bolje ;). Zaplakala sam na onom dijelu kada opisujes zasto se beba budi cesto da bi dojila - zato sto voli!
Sada se beba i ja zajedno smijemo kada je u mom krilu i da... isto je kao i na reklamama ;). Dojimo uspjesno 5 mjeseci i 6 dana i jako sam ponosna . Pozdrav svim mamama i bebama.....

Hanady, malo si me nasmijala i podsjetila na mene u ovoj tvojoj prici. I ja sam se kao tvoja seki cesto osjecala ko da samo "muzem" Jos bila zezala prijateljicu ciji roditelji drze krave da mi posude na koji mjesec onu veliku muzilicu Koja je to sega bila, nadam se da me necete shvatit ozbiljno, godinu dana smo se salili na taj racun. Ja sam do godine tocno izdajala mlijeko, mogu reci da sam imala srece, bradavice sam mazala samo mojim mlijekom, a nikada nisam hB imala ragade ni upale, ni bolove. Izdajala sam se non stop, priznajem nakon pola godine rjede, ali ako je jedna bocica bila AD, dvije su sigurno bile moje... I svi su mi govorili, nemoj odustani, izmori te to, lakse bi mi bilo da je htjela dojit, ovako pola sata prije nego ona ustane, znala sam otprilike ustanem ja, izdojim, dam joj i tako prvih pola godine i dan i noc... Kasnije sam prorijedila po noci, nisam mogla vise, ja mislim u po noci i sad da me neko probudi mogla bi onu izdajalicu za sekund sastavit Mama mi je govorila, pa dokle ces vise, dovoljno je, al ja sam izdrzala do godinu. I postepeno mlijeko je prestalo, bez boli, bez kupusa, jednostavno samo nestalo.... Jedino sto mi je zeljezo bilo ispod normale, a nisam smjela nista dok sam izdajala, cesto mi se mantalo i bila sam smorena, ali nadam se da se isplatilo

< Poruku je uredio sporty mamaa -- 5.1.2011 23:32:31 >

tek sada vidim ovaj post :) prilično sam nova na forumu i u majčinstvu , imam napisanu priču ovdje i DA

Mislim da bi svaka priča o dojenju trebala početi barem nekoliko mjeseci prije poroda, informisanjem majke o tom procesu. Moja nije počela tako, ali je opet uspješnog ishoda. Zapravo, znala sam osnovno: Stavi bebu na dojku, i ona će sisati. Dosta od mene, zar ne?

Nekako taj naizgled prirodan proces svi stavljaju u drugi plan, iza onoga „kako ću tiskati bebu van“, i onda imamo priče poput „nemam mlijeka“, „jako mi je mlijeko“, ili „nije kvalitetno“, i slične.
Nažalost, u mojoj okolini, dojilački staž žena je jako mali, pa nisam imala neko iskustvo koje bi mi bilo od pomoći, tako da sam se nadala da ću nakon poroda imati tu sreću (čitaj „dobiti na lutriji“) da dojim. Opet sam u sebi mislila da će sve biti u redu, jer, zašto bi me tijelo izdalo kada naše malo sunce dođe, ako 9 mjeseci sasvim dobro funkcioniše?

I došao je taj dan, kada su mi nekih 12 sati nakon poroda donijeli bebu. Sestra mi je pomogla pri prvom „konektovanju“, i to je bilo to. Doduše, ne baš tako uspješno, jer sam se kući vratila s regadama, treći dan. On je uživao od prvog dana, ja nisam, da budem iskrena, ko će uživati pored krvavih bradavica i one iscrpljenosti od poroda.
Onda je krenulo dojenje non stop. Da, da, non stop. Da mi je neko pričao da ću samo ležati i mijenjati strane, ne bih vjerovala. Osjećala sam se kao na nekom „pojilištu“, jer na to se svelo majčinstvo prvih dana, dojenje na sat, sat i pol. Kupanje je bilo misaona imenica, barem ono kupanje na koje sam navikla, sada je bilo ono vojnički minut-dva i dosta da se samo polijem vodom. Frizura? Kakva frizura. Gosti? Zar je neko dolazio, ja sam bila u „sisa-sobi“.

Onda se cijela priča preokrenula kada sam ja počela da uživam u dojenju, negdje oko trećeg mjeseca. Naime, dobila sam jedan čarobni osmijeh, i od tada uživamo zajedno. Osmijesi su se nizali, nižu se i dan danas, dojenje se skratilo, razmaci između dojenja postali su duži, a ja sam imala vremena da se okupam kao nekad. (U ovoj priči ima i temperatura i mastits, ali hej, to je sve normalno u uspostavljanju ritma!)

Popularna „hapa“ je od početka imala zabranu prelaska kućnoga praga, a danas nam, hvala Bogu,i ne treba.

Drage moje, samo budite ustrajne i uporne da svojim zlatima proslijedite ono najbolje što im je Bog dao, i sav trud će se sigurno isplatiti .
Moja parola je : Dok budem dojila mlijeka će biti, a ne, dojit ću dok bude mlijeka!

DA

[Sadržaj poruke je obrisan]

[Sadržaj poruke je obrisan]

Joj Iman,meni sve oci zasuzile citajuci od neke dragosti - a na poslu!  Rece ova luda neka zena!
Svaka ti cast na upornosti i na jednostavnom razmisljanju da ti najbolje znas svoje dijete!


_____________________________

Život je prekratak ili predug da bih dopustila sebi luksuz da loše živim

Iman83, tvoja prica je  i sjajna podrska buducim mamama u njihovim dilemema oko dojenja!
Mi sikimo vec 10 mjeseci i nastavljamo dok god to bebac bude zelio!


_____________________________

Ubuntu! (ja sam zato što mi jesmo)

Moja prica o dojenju pocinje saznanjem da sam trudna. Mislim da je odluka o dojenju pala cim sam ugledala onu crticu na testu za trudnocu. Obzirom da u nasem gradu nema skole za trudnice (doduse postoji inicijativa u sklopu doma zdravlja ali mora postojati odredjeni broj prijavljenih trudnica  ali prijava nikad dovoljno da to konacno krene, nista neobicno za nase podrucje), krenula sam u potragu literature sve o trudnoci i sve o dojenju.
Citala sam i trazila kao luda, cak i na poslu sam bila i vise nego aktivna tako da sam svakim danom sve vise i vise u drugi plan stavljala svoj posao . Trudnici niko nista ne moze i ne smije zamjeriti, na poslu su me razumijeli ali ja mislim da su me vise trpili i Boga molili da odem na porodiljsko jer sam i sebi nekad pravo dosadna bila sa svim tim novim informacijama o trudnoci, o porodu, o dojenju...

Porod se desio 1.12.2008. godine i je prosao bas onako kako sam ga i zamišljala, totalno prirodan, bez indukcije, bez epiziotomije, kratak i ne tako bolan. Pitala sam se je li to to?? Stalno sam ocekivala jace bolove. Bila sam jedna od rijetkih koja je prvi porod imala kao iz knjiga.

Prvi pogled na moju princezu F i prvi dodir mislim da nikad necu zaboraviti. Onako smizurana, krvava i bijelkasta, natecena...bila je najljepsa beba na svijetu.
Obzirom na lagan porod, nakon dva sata ustala sam, onako sva vazna jer sam taj prvi dio "porod" fenomenalno odradila, i trazila svoju bebe na podoj. Moja F je, opet kao iz knjga, odmah uhvatila bradavicu i pocela dojiti kao velika. Ja onako sva vazna, mislila sam to je to pa i nije bas tako strasno kao sto pisu.

Dolazak kuci i prva navala mlijeka mi jje srusilo sve moguce teorijsko znanje. Iako je F bila stalno na dojci peti dan probulila me temperatura, drhtavica i ogromne i tvrde kao kamen grudi, a bradavice ispucale i krvave
Niti jedna jedina kapljica mlijeka nije mogla da izidje. Strasno je bilo.  plakala sam kao malo dijete ne samo od bolova koji se ne mogu porediti sa porodom, nego zbog toga sto sam mislila da dojiti necu uspijeti. Pomisao da u prvom vaznom koraku zakazujes kao majka je i vise nego strasna i neopisiva.
Obzirom da nisam mogla ja sama sebi masirati dojke, mm se uhvatio tog posla. Stavljao je tople obloge i masirao dojku od vrha prema bradavici ( usput mm sam stalno kritikovala kako nedovoljno zna i ne trudi se da sazna o trudnoci, porodu i svemu onome sto se meni desavalo ) kao neka iskusna zena, masirao je tako, sjecam se skoro sat vremena kad je prva kapljica mlijeka krenula . Kroz suze sam se pocela smijati mislila sam da nikad nece izaci ta prva kaplica. Grudi su postajale sve mekse i mekse, zahvaljujuci mm, temperatura je pocela padati i sljedila je faza dati dojku sa ispucalim bradavicama koje krvare nasoj princezi koja se bas tad, tog trenutka odlucila za zimski san. Nevjerovatno je kako male bebe imaju cvrst san. I naravno nismo je mogli probuditi, obje dojke smo izmuzli. Jedino dobro u tome svemu je sto su se bradavice tih nekoliko sati spavanja nase F, koliko toliko oporavile. Nakon par sati spavanja F je uhvatila dojku, pocela vuci,a meni su oci frcale od bolova, opet bolova koji se ne mogu mijeriti nikako sa porodjajnim jer su oni porodjajni mila majka u odnosu na ove. Vukla je i vukla, najela se i zasplala a ja sam plakala, i plakala ali kad sam je vidjela onako spavajuci sa podignutim rukicama rekoh sebi vrijedilo je.

Otisli smo ko9d doktorice na kontolo, F je napredovala u kilazi znaci sve je nilo ok. Doktorica mi je dala savijet kod dojenja, posto je F mala i nije u stanju da isprazni dojku poslije svakog podoja izdojiti dojku do kraja. Ok, poslusala sam savijet ali drugi dan opet mi se desilo zacepljenje kanalica samo ovaj put bez visoke temperature. Opet masiranje, izdajanje, .........opt sve isto a ja sam uredno poslje svakog podoja izmuzala dojku do kraja, mada sam tad vidjela da dojku  ne mozes izmusti ili isprazniti do kraja. Tako sam

radila par dana po savjetu doktorice, zena je ipak doktorica, i bilo mi je sve gore i gore dok nisam skontala da to izmuzanje stvara vecu kolicinu mlijeka od onog sto moja F moze pojesti.
Dojenje je cista ponuda i potraznja, koliko pojede toliko se stvori mlijeka, sto dijete vise jede vise ima
mlijeka tako da sam izbacila to izdajanje i sve je konacno bilo ok .
Dojenje je postalo ugodno i za mene, bolne bradavice su se oporavile a dojke su postajale sve mekse i mekse.
E onda je dosla faza sekiracije, zasto su dojke mekane i imam li dovoljno mlijka??  Mekane dojke nisu znak da nema mlijeka, ako beba dobro napreduje a F je napredovala, mekane dojke su znak da je uspostavljena ravnoteza u "ponudi i potraznji "mlijeka. Iako sam to hiljadu puta procitala, prosla sam i tu fazu nevjerovanja samoj sebi.

Ehhh, dojili smo se i samo smo se dojili. F je rasla, uspijeli smo sest mjeseci iskljucivo dojiti, krenula je dohrana, kasice, voda, itd... sve je bilo savrseno. Osjecaj da si sposobna hraniti svoje dijete je i vise od svege na svijetu.
F je imala oko osam mjeseci, i dalje sam dojila, kada sam primjetila opt nesto tvrdo  u dojkama. Poludila sam, pokusavala sam razbiti tu kvrzicu ali nije islo. Stavljala sam obloge, kupus a ta kvrzica je dosla na povrsinu i to je bio znak da se javim doktoru. Kirurg je rekao da je to upala zlijezde lojnice i da treba uraditi inciziju u opcoj anesteziji kako me ne bi bolilo. Opet sam pala u komu, NEMA VISE DOJENJA!!! a tako nam je lijepo krenulo. Mm se bojao za mene obzirom da mi je imunitet oslabio, dosta kg sam izgubila,i rekao je dosta dojenju, F je velika i jede sve. Bojao se te upale lojne zlijezde, o tome kaze nikad nista nije procitao ( aaa citao je ).

Otisla sam da se to uradi i zamolila kirurga da mi uradi inciziju u lakolnoj anesteziji kako bih i dalje mogla dojiti, jer ne moze me boliti vise od bolova koje sam prosla. I fakat, nije puno bolilo, stavili su mi mali dren, previjali su mi svaki dan ranu,nije bilo potrebe za antibioticima jer je samo pocelo tako da sam i dalje dojila. .

Nedugo poslije toga ostala sam trudna sa drugom princerom, dojila sam cijelu trudnocu. Poslije 13.02.2011. godine kad se rodila moja T dojim u tandemu, naravno T ima prednost.
Trudnoca sa T je bila lagana i bez problema, porod totalno kontra prvog ,sa indukcijom i sa epiziotomijom i uzasno dug i bolan. Dojenje bez ikakvih problema zato sto sam imala malog ocepljivaca kanalica

Ono sto je najinteresantnije je da bih opet sve ponovila .

Nije glatko prošlo ni začeće, ni sam porod, pa tako nisam očekivala ni da će dojenje ići glatko. Informisala sam se ranije o dojenju i odlučila da istrajem.
Poslije teškog poroda, čim sam malo došla sebi i čim su mi donjeli bebu, zovnula sam sestru da mi pomogne da je dojim. Dojenje je počelo bez problema, malo bolno, jer sam imala oduvijek jako osjetljive bradavice, ali sam i to očekivala da će biti u početku malo bolno dok se ne naviknu bradavice. Međutim, došlo je do nepredviđenih problema. Sutradan me nisu pustili kući, jer su primjetili da beba nije ok, nego su nas zadržali u bolnici, a bebu stavili  u inkubator, radili nalaze, i njoj i meni prepisali antibiotsku terapiju. Ne mogu riječima opisati šta sam tad proživljavala, umjesto da konačno budemo zajedno, razdvojili su nas . Pošto smo obje bile pod terapijom, beba u izolaciji, mogla sam je samo svaka 3 sata doći vidjeti u inkubatoru, ali ne i dojiti. 7 dana je provela u inkubatoru, dok nisu došli nalazi, koji su hB bili dobri. Za to vrijeme je meni mlijeko nadošlo i ja sam pokušala da se izdajam. Bilo je jako bolno, meni samoj nije uspjevalo, sestre su imale kontradiktorne savjete, ja sam se brinula šta je s bebom, hoće li sve biti ok, a grudi su bile sve tvrđe i bolnije i pored mojih pokušaja da se izdojim.
Na kraju sam pustila sestrama da me izdoje. Suze su frcale, ja sam plakala, grizla ruku i tako nekoliko puta dok nije krenulo, pa sam se počela izdajati izdajalicom, Srce me bolilo kad sam morala redovno izdajati i prosipati mlijeko, a još više kad sam gledala kako taj kolostrum prelazi u mlijeko, kako postaje sve bjelji . Plakala sam pred inkubatorom, što ne mogu dotaći, ni dojiti svoju bebu i molila Boga da sve bude u redu. . Nakon 7 dana smo završile s terapijom, došli su njeni nalazi i dali su mi dozvolu da je dojim i da idemo kući. Bilo mi je drago što je cura bez problema prihvatila siku i odmah smo prešle na isključivo dojenje (MM je kupio AD za svaki slučaj ali smo vrlo brzo proslijedili dalje neotvorenu kutiju). Tu mi je mnogo pomogla rodica koja je babica u drugom gradu, ali je došla par dana kod mene da mi pomogne. Presretna sam što smo uspostavile isključivo dojenje, nakon hranjenja na bočicu u porodilištu , I dalje je bilo problema, prvo dok su se navikle moje bradavice, pa sam taman počela uživati u dojenju, pa se pojavio bliser, zbog kojeg sam znala preplakati podoje. Nakon toga se još par puta javio zastoj i prijeteći mastitis, ali sam i to uspješno prevazišla, uz savjete rodice i Lejle Ka. Nisam dozvolila da me iko pokoleba u dojenju (omiljeni komentari okoline možda je gladna, možda nemaš dovoljno mlijeka i sl) to sam u startu presjecala, jer sam se na vrijeme informisala da majčino mlijeko ne može biti nekvalitetno ni slabo. Potpuno se slažem sa Aišom - dok dojim, biće mlijeka, a ne dojiću dok bude mlijeka. Sad imamo već 9 mjeseci dojilačkog staža, dojimo i vani i uživamo u dojenju

< Poruku je uredio vjestica -- 15.4.2011 17:36:22 >

_____________________________

Neplodnost je nasljedna. Ako Vaši roditelji nisu imali djece, najvjerovatnije ih ni Vi nećete imati.

Ženice, svaka vam čast , sve su priče prelijepe , pune ljubavi, ali i muka , koliko puta sam se i sama pitala "Zar je ovo uživanje?" kada bih pročitala na RRu ili vidjela reklamu kako druge majke zaista uživaju.
Vidim da nas je većina prošla iste muke, nespavanje, dojenje non-stop, nemogućnost odlaska u toalet, ali eto... bilo - prošlo, a sada hB i mi uživamo, ja evo već 20 mjeseci.

Mene je dirnula prica vjestice, zaplakala sam u dijelu kad su ih odvojili . Ma nema zene koja doji a da nije prosla vece ili manje probleme, vazno je da se doji,sto duze to bolje.

Al nateze mi pada, i dan danas, nemogucnost da se okupam i operem kosu kako je Bog rekao , znate ono neograniceno lickanje u kupatilu, pa mazanje, pa depiliranje,....sad je nekako sve na brzinu. Kosu kad planiram prati, posto mi je duga, moram cijeli tim angazirati , i kad nekako zavrsim s vrata jedna skace na mene

al proci ce i to, na zalost.

cao raja ja sam nova na forumu,ali odmah sam se morala javiti na ovu temu i ispričati svoju bolnu pricu o dojenju..
joj kad samo pomislim na to,zaboli me sve
U pocetku,prvih 5 dana je bilo i dobro ali poslije su mi bradavice bile tako tvrde da je ona prosto gotovo raskinula i jednu i drugu.To je sve trajalo oko mjesec dana dok sve nije zaraslo,a ja sam je i sve to vrijeme dojila,bio je bas grozan pocetakKoristila sam razna ulja,kreme i sve ostalo ali nista nije upalilo i smanjilo bol.Dojila sam je gosinu sana i ona vise nije htjela

Drage ženice, bas mi je zao sto ste imale tako puno problema oko dojenja, ali eto, hB, sve je u vecini slucajeva ispalo najbolje moguce.
Nakon prvog porodjaja, cim su me zasili i izveli u hodnik, babica mi je donijela moju curicu i rekla da pokusam dojiti. Bukvalno pola sata nakon poroda. Pokazala mi je kako da stavim dojku u bebina usta. Istog momenta moja curica je pocela da sisa, kao veeelika beba (doduse, rodila se sa 4.5 kg).
Meni je mlijeko pocelo curiti iz bradavica vec u 8. mjesecu trudnoce, tako da je moj curetak vec imala sta da rucka.
Nikad nisam dobila upalu. Sestre su mi u bolnici rekle da imam idealne grudi za dojenje (a inace sam ravna , pa skoro kao daska ), da su meke i lako izlazi mlijeko. Jedini "problem" mi je bio sto mi je grudnjak bio cesto mokar od mlijeka, a tuferi za dojilje nisu bas uvijek pomagali.
I tako je moja curica dojila do 15. mjeseca, a u tome smo uzivale i ona i ja. Da nisam dobila upalu uha i morala piti dugo antibiotike, vjerovatno bi je dojila i duze.

Sada dojim svog malog princa ( 10 mjeseci), od prvog nam je dana kao sa sekom i tako cemo dok god nam bude odgovaralo .


_____________________________

Ubuntu! (ja sam zato što mi jesmo)

Za pocetak da se predstavim u par rijeci ... osoba sam koja se trudi uvijek sebi maximalno olaksati i udovoljiti. Znam da zvuci egoisticno, ali tako je bilo dok nisam ostala u drugom stanju. Odjednom se moj svijet poceo mjenjati ... odjednom sam i sama sebi postala broj dva. Nisam bila ni upoznala to malo bice koje raste u meni, a znala sam da bi zivot dala za njega. Kao sto je neko vec naveo imala sam dvije zelje ... prirodno roditi i istrajati u dojenju svoje princeze.

Moja prica o dojenju ne pocinje na vrijeme tj. nisam citala, nisam bila na casovima, nisam razmjenjivala iskustva. Prije samog porodjaja procitala sam par prica o dojenju i zaista su me ohrabrile. Dosao je i dan poroda, ali zbog raznih komplikacija ja zavrsih na hitnom CR. Uzela sam epiduralnu i bila sam budna sve vrijeme. Nakon sat vremena intezivne njege donjeli su mi moju princezu. Ona u kreveticu ja i ne znam kad i da li uopste treba da pokusam. Dolazi sestra i prebacuje je u inkubator kaze da je mrsavica i da ne moze da odrzava temperaturu. Za sat dodje sestra i odevede je na djecije jer ima problema sa krvnom slikom. Ja izbezumljena i zaboravila na mlijeko i na dojenje. Kasnije me odvezu zajedno sa krevetom na djecije, a moja bebica prikljucena na infuziju. Ja pitam je li gladna kazu nije dobila je flasicu. Ja van sebe ... kako flasicu. Prvo i jedino sto su mi rekli je bilo ako uzme mlijeko iz flasice nikad ti nece htjeti dodjiti i ne pokusavaj. Pitam sestre za dojenje kazu poslije CR treba duze da nadodje mlijeko, ali da se ne plasim nadocice. Citav dan je taj prosao u nekom bunili, uhvatile me porodjajne kontrakcije i niko mi nije ni nudio bebicu zbog bolova jer sam se bukvalno poradjala tj priroda je ucinila svoje iako sam ja vec rodila svoju princezu CR.

Sutradan doleze sestre dizu me ... kupanje, skidanje tufera ... mislim u sebi zar ovo nije brzo. Rana me boli, ali one me tjeraju i hvala im na tome. Stavljaju me u kolica i vode me kod moje bebice. Pita me sestra zelim li da pokusam da je stavim na grudi. Kad su mi stavili moju dusu ... preplavila me neopisiva sreca, ali i bol od rane. Stisnem zube i nastavljam, ali nista moja D samo nasloni usnice na siku i ni ne pokusava da je uzme. Tako smo pokusavali dva dana. Prvo pokusavaj pa onda daj flasicu. Ja van sebe od tuge. u medjuvremnenu sestre su mi donijele el. izdajalicu u sobu i rekle da izdajam svaka tri sata (tj. poslije pokusaja dojenja bebice) 10 minuta jednu pa deset__ minuta drugu siku. Sjecam se da sam onu el. idajalicu okrenula na najjace i da su me grudi uzasno zigale, ali morala sam istrajati. Cetvrti dan ja sve radim isto, ali nista se ne desava. Kad odjednom kap mlijeka ... iskreno ja nisam ni znala da je mlijeko ja sam mislila od znoja i od tretiranja nesto kapnulo. Dolazi sestra i ja joj ono pokazujem, a ona uze flasicu i zatvori kaze ovo je to i ovo nosimo bebici na djecije. Samo nastavi pocelo je. Ja nastavim isto jos intezivnije. Puna srece zbog te kapi. Bebica i dalje samo nasloni usta i ne zeli ni da vuce. Peti dan nadoslo mlijeko 80 ml izdojila. Ma niko sretniji od mene moja bebica ce bar da pije moje mlijeko. Sad kad je nadoslo pokusavamo sa silikonskom bradavicom. Moj D prihvati i vuce. U glavi mi stotinu misli ... napokon sam sretna ... ma sta sretna presretna. Meni je toliko nadoslo mlijeko jer sam forsirala sa izdajalicom da sam izdajala po tri flasice od 80 ml poslije svakog dojenja. MM me prozvao milka haha

Nekako mi funkcionisemo sa dojenjem po danu, a nevecer uzima flasicu. Sedmi dan problem, nece siku nikako ... Ma nece ni sa silikonskom nikako. Samo vristi i mase glavom. Pokusaj jednom, pa opet za tri sata ponovo i tako citav dan. Mene grudi ubijau jer imam hvala Bogu mlijeka za citavo djecije odjeljenje i sve bebice doje samo moja D nece. Tuga i nevjerica me obuzimaju. I odustajem kazem doktorici nema veze ja cu izdajati i davati joj svoje mlijeko ne mora dojiti. Ako nece nece.
Sreca moja oni zovnuse stariju sestru sa odjeljenja gdje su bebice u tezem stanju. Dodje ona visoka, krupna, na musko osisana. Ma nimalo mi nije prijateljski djelovala. Uze D i stavi je u moje narucije. Cvrsto jednom rukom uze moju siku, a drugom glavu od moje bebice. Moja bebica vristi iz sveg glasa nece pa nece, a ova ne odustaje. Pa je digne malo umiri pa ponovo. Cak mi i silikonsku skide i nastavi. Ma reko nece tako htjeti nikako. Kaze ona meni znate li kakve bebe leze na onom odjeljenju bolje budite sretni sto je mozete natjerati i negovorite da nece. Ima da hoce. Vi ste njena vodilja, a ne ona vasa. Vi trebate da je vodite kroz zivot i da joj ponudite najbolje. Tako je bila upravu i postidila me. Ona opet po malo grubo uzima moju D i daje joj siku, a moja D vristi li vristi. Kaze ljuta je jer ne ide kako ona hoce. Umiruje i mene da bebici nije nista. I onda odjednom moja D prihvati siku i poce da vuce. Bez silikonske bradavice, bez pomoci. Moja bebica vuce. E to je taj osjecaj koji mi je trebao. Nije isti osjecaj preko silikona i kad ti bebica svojim usnicama obgrli bradavicu i onako mirno vuce. Sjecam se da sam dok je dojila bila ukocena ma nisam ni treptala da ne bi ispustila siku. S obzirom da sam ja izasla iz bolnice ranije isla sam svaka tri sata u bolnicu da dojim svoju bebicu. Ni bol od rane ni sav umor svijeta me ne bi od toga odgovorio. Sestre su se ljutile, govorile mi da se trebam odmoriti da necu tako izdrzati, ali morala sam zbog svoje duse. Moja bebica je prihvatila siku i dojila. Ono sto je od svega jos ljepse bilo, a to je da cim je pocela dojiti poceli su se i nalazi popravljati. Za tri dana je izasla iz bolnice jer nalaz krvi je nevjerovatnom brzinom se popravio.
Slijedece iskusenje je mislim najteze, a vecina majki prozivi to i dosta njih posustane. Poslije skoro mjesec dana moja beica je pocela non stop da place ... non sto je dojila, ali nikako se nije mogla smiriti. Samo je plakala. Naravno prva pomisao, nema dovoljno mlijeka. Svi oko mene su govorili daj joj flasicu. Sto sam i uradila jednu noc nakon tri sata neutjesnog plakanja. Popila je flasicu i zaspala je, a ja sam ostala placuci. Tuga sto sam mislila da mlijeka nema se nije mogla nicim izmjeriti. Onda sam odlucila mlijeka ce biti. Izdajala sam poslije svakog dojenja da navucem js mlieka. Moja bebica je par dana dojila bas cesto, ali nisam dala da me niko vise uvjeri da dam flasicu. I poslije par dana odjednom se sve vratilo u normalu. Kasnije sam shvatila da je to bio skok u razvoju, a mogla sam vrlo lako odustanem.

Uvijek kazem moja se bebica nije pitala da li zeli da se rodi. Dragi Bog mi je podario kao i mlijeko kojim trebam da je hranim ... pa ko sam ja da joj to tako lako uskratim i posustanem bez borbe. Ko zna koji put sam se uvjerila da se sve moze kad se hoce. Mozda mi se jedna zelja nije ispunila da rodim svoju beicu prirodno, ali jeste druga na koju sam ja mogla uticati da je dojim i da joj pruzim najbolje. Imamo malo vise od tri mjeseca i mozemo reci da uspjesno dojimo i aBd dojit cemo jos dugo.

DA

< Poruku je uredio Cickolini -- 3.5.2011 12:22:28 >

_____________________________

Mamina djevojcica - 24. januar 2011
Mamin djecak - 07. decembar 2012

Slušala sam mnoge priče o dojenju u toku svoje trudnoće..počev od onih na vježbama za trudnice pa do onih iz svoje okoline..Ehhhh..tek nakon poroda skontala sam da ustvari znam samo kako postaviti bebicu na dojku u ona tri slavna položaja te da se trebam hraniti kvalitetno i zdravo..Niko,ama baš niko iz moje okoline mi nije rekao da će mlijeka biti onoliko koliko bebica doji nego ustvari u narodu važi mišljenje da će mlijeka biti onoliko koliko se ti hraniš..Tek sad kada se vratim nekoliko mjeseci unazad vidim da sam imala pravu sreću da dojim svoga sina jer nisam imala neku posebnu podršku niti pravilno usmjerenje.
Moje dojenje kao i kod većine žena počinje u bolnici Cijelu trudnoću sam se psihički pripremala za prirodni porod ali sam ipak nakon dva duga dana bolova porođena na carski rez jedne večeri. Sve me to zateklo totalno nespremnu jer o carskim rezovima nisam znala ama baš ništa. Ja sam bila ubijeđena da će porod biti prirodan Nakon poroda je slijedila faza oporavka u intezivnoj u kojoj sam trebala biti 24 sata ali nakon 12 sati ja sam insistirala da me prebace na odjel za porodilje. Nestrpljivo sam očekivala da vidim svoju bebicu. Tek kad sam rekla da se osjećam dobro ,pristali su i prebacili me. Eh to prebacivanje je za mene bilo jako iscrpljujuće. Nisam bila u stanju da hodam, sjedim pa čak ni da dohvatim nešto sa stolića. Shvatila sam da sam pogriješila što sam došla iz intezivne i što je još gore da nisam sposobna da se brinem za malu bebicu. Uhvatio me neopisiv strah. Međutim sestre su taj dan donijele bebu samo da je vidim i opet odnijele u svoju sobu. Obećale su da ćemo sutradan biti zajedno. Jedva sam čekala taj trenutak. Cijelu noć sam vježbala ustajanje iz kreveta da bi barem iole bila spremna za taj susret. Bebu sam dobila sutradan u podne i moja velika sreća je ta što mi ju je donijela sestra koja je bila očito pobornik dojenja. Upitala me želim li dojiti svoju bebicu, pomogla mi da se naštimam u krevetu i dodala mi to maleno biće. On je odmah prihvatio i počeo jako da sisa..hhehehe, osjećaj nemogu ni da opišem. Par minuta sam morala da trpim nekakav neprijatan osjećaj..nakon čega sam se opustila i valjda malo privikla na to..heh al još uvijek je bilo čudno. Babica mi je tad rekla nešto vrlo bitno a to je da svaki put kad hrane bebe ja svoju dojim na obije dojke po deset minuta pa tek onda da im ga dam. To je bilo sve pozitivno što sam čula o dojenju u bolnici i opet kažem hvala Bogu pa je prvi sustret bio sa tom finom sestricom. Ostatak mog vremena je bila bitka sa ostalim sestrama koje su ga i protiv moje volje nosile i hranile..koje su opipavale moje grudi i govorile da nemam mlijeka. U momentu kad mi je bila blago povišena temperatura su mi govorile da ga ne smijem hraniti..a sve to jer im je bilo mrsko da mi ga dodaju u krevet. Najlakše je bilo nakljukati bebu nečim od čega ona spava bukvalno pola dana. U glavi mi je stalno bila rečenica one prve sestre te sam shvatila ako želim dojiti bebu moram se nekako sama snaći. Odlučila sam držati bebu na svom krevetu i dojiti je kad god imam priliku i time izbjeći dozivanje setara i moljkanje da mi je dodaju. Napokon je došao dan da idemo kući...uh koje olakšanje je to bilo za mene. Sestra koja je iznjela bebu sa odjela mi je rakla na izlazu "Draga, pravo u apoteku! Kući ne idi bez aptamila" Ja izgubljena i neupoznata poslušah i taj savjet Srećom napravili smo samo jednu flašicu jer je bebi bio nezadovoljan nakon dojenja. Već slijedeće dojenje on je zadovoljno zaspao i tu je bio kraj svim dohranama. U međuvremenu sam malo israživala na internetu i i odmah shvatila da svaka flašica umanjuje moje mlijeko. Čvrsto sam odlučila da ih više ne dajem i da ću ustrajati u tome ma koliko me bilo ko ubjeđivao u suprotno. Nastavili smo da uživamo jedno u drugom. Neprijatni osjećaj sa početka je potpuno iščezao za nekoliko dana i dojenje je postalo jedno ugodno iskustvo. Bila sam ubjeđena da je bebi zadovoljan i da fino napreduje što je potvrdila naša prva kontrola na kojem su utvdili da ima 5500 g. Rođen je sa 4350 g a u bolnici je izgubio 200g. Znači dobio je više od kilograma zahvaljujući mome mlijeku. Jako sam sretna zbog toga a još sretnija kad pomislim da je sve ovo moglo propasti zahvaljujući neadekvatnim uputama. Usput se zahvaljujem i Lejli Ka koja je ljubazno odgovorila na par mojih pitanja i time potpomogla ovaj moj proces dojenja.
Evo uspješno dojimo već četiri mjeseca jer to je najzdravije za bebu a ujedno i najbolja utjeha u trenutcima kad bebi nije najbolje

_____________________________

2011.
2016.

Cickolini svaka čast

 cickolini i lejla 

cickolini ti me pravo rasplaka na poslu!


< Poruku je uredio helena_7 -- 3.5.2011 14:21:05 >

_____________________________

Život je prekratak ili predug da bih dopustila sebi luksuz da loše živim

Evo i mene da ispricam svoju pricu o dojenju!

Moja bebica se rodila 18.augusta i sve je hvala Bogu super proslo! Cim se rodila i mene sredile sestrice odmah su mi je dale u narucje da je dojim! Taj prvi dan citav je bila na siki, ali mami nije bilo tesko Bogu hvala, samo neka doji i neka ima mlijeka! Dojila je nekoliko dana,i na jednom mama dobije upalu desne sike temperaturu preko 40. Pa najednom hladno,vruce!Nisam bila u stanju nista uradit da bi sebi pomogla, al sam nju dojila,sjecam se dobro svaki put kad bi joj trebala dati desnu siku sama sam sebi govorila ti to mozes,hoces,zelis to je najbolje za bebicu! Medjutim dok je ona dojila desnu siku ja preplacem jer boliii, al uzasno boliii,al odustajala nisam! Taj isti dan sam nazvala babicu,dosla je odmah, cim me vidjela prvo sto je rekla -" ne moze tako, ne mozes dojit je ako ti i dalje temperatura bude preko 40" Ja sam se rasplakala ko godina, ali kontam u sebi opet isto JA TO MOGU,ZELIM I HOCU,bice to dobro aBd! Sutradan odmah odem doktoru,potvrdi da je upala i dobijam pencilin, govori isto sto i babica temperaturu ako budem imala da ne smijem dojit bebu! Ja opet tuzna, ali i uporna,jer zaista nema ljepseg osjecaja nego kada bebica dojii!Dolazim kuci pijem penciline, ubijam se cajevima, onaj govori stavi hladnu oblogu,onaj vrucu ma ne znam vise koga da slusam!Ali sama sebi kazem slusaj sebe bice dobro, i ja opet nastavljam, bebica doji, dobija na kg, mama prezadovoljna a i bebica :) Dolazi babica ponovo, prezadovoljna sto sam uspjela u svemu tome! Kontam u sebi Boze dragi uspjela sam, niko sretniji od mene! Al brzo mi se ponoovo sve srusilo, ponovo upala lijeve sike, opet penicilini i sve, al uporna ja ko mazga! Dojim bebicu, pijem lijekove, malo izdajam, al sve samo da doji,uspjeli smo Bogu hvala.Tako smo dojili do 6-7 mjeseca dok nije pocela plakati posle svakog podoja, odmah svi daj joj flasu, prvi mm! Ja nedam dojim i dalje, ona odbija dojit , nece da pokusa! Dadnem flasicu popije, probdijem noc placuci, sve gledam da joj nije nesto nedo Bog! Al ona spava bas kao prava bebica!Ponovo sutradan dadnem siku, malo doji malo place i tako u krug! Nastavile smo dojit po malo do 9.mjeseca a dobivala je i AD uz dojenje! Jer ocigledno joj je bilo malo mlijeka dok je plakala nakon svakog podoja! U 9.mjesecu je sama odbijala siku 15 dana. Ja sam bila na pola luda! Nije htjela ni flasu ni siku! Samo sam plakala,trckarala oko nje,nudila joj hapice,vodu, kad vec mlijeko nije htjela! Da li je bio skok u razvoju, zubici,ko ce znati! Kazem opet hvala Allahu pa sam uspjela i toliko dojit, jer nema ljepseg osjecaja, nego kad bebica doji! Mojoj bebi ce uskoro prvi rodjendan aBd! Dojila je punih 6 mjeseci, ostalo je dojila i dobivala AD! Mozda da sam bila upornija i sigurnija, nebi nam ni trebao AD, ali nakon svega ovog, zahvaljujem Bogu sto sam mogla ikako dojiti!

Svim buducim dojiljama i sadasnjim zelim da sto duze doje svoje bebice!

< Poruku je uredio Malena_A -- 10.8.2011 10:24:28 >

_____________________________

Zbog pogresnih ljudi, vise ni prave ne prepoznajem!

Malena skidam ti kapu,kao i svim zenama koje su unatoc tezim (jer sve smo imale neke probleme) problemima i preprekama ustrajala u dojenju i sto si mislila vise na bebicu nego sebe! Ti i da si odmah prestala niko ne moze ti nista reci a kamoli ovako! Nisi mogla biti upornija! SVAKA TI CAST !

_____________________________

Život je prekratak ili predug da bih dopustila sebi luksuz da loše živim

Helena
Ljubi nam drugaricuuuu

_____________________________

Zbog pogresnih ljudi, vise ni prave ne prepoznajem!

Ja sam pocela "dojiti" u zadnjim mjesecima trudnoce. Naoruzala sam se kvalitetnom literaturom, onom koja podrzava iskljucivo dojenje i dojenje na zahtjev, upijala iskustva majki koje uzivaju u dojenju i, naravno, pretresla ovaj forum uzduz i poprijeko. Pohadjala sam i vjezbe za trudnice, gdje su nam prakticno pokazali nekoliko fora i fazona koji su mi kasnije dobro dosli. U bolnicu sam otisla sa predznanjem i to nam je najvise pomoglo da pocnemo dojiti, jer osoblje nije imalo vremena da se svakoj od porodilja potpuno posveti. Naštrebala sam najčešće probleme u početnim sedmicama dojenja i kako se nositi s njima. Svoje najbliže, pogotovo muža, sam smorila pričom o prednostima dojenja i tražila njihovu potpunu podršku.

Nakon poroda sam čekala gotovo pet sati da mi bebu donesu. Kada sam vidjela sestru da nosi mali smotuljak, odmah sam pripremila dojku i zamolila je da mi ga doda na krevet. Na
njeno "on je sit" nisam se obazirala i zamolila je da ga ne hrane vise, jer ja zelim da dojim. Ona mi je pritisla areolu i pojavile su se kapi kolostruma. To ju je, kao, ubijedilo da imam mlijeka i od tad ga nisu hranili.

Privila sam malu glavicu uz sebe, dala mu dojku i on je počeo da vuče. Neponovljivo divan osjećaj, Božiji prst na djelu. Taj prvi podoj trajao je, imam osjećaj, cijelu noć. On je malo dojio pa bi zaspao, a ja ga kompresijama budila. Uživala sam, u tim momentima ni rana nije boljela, nas dvoje smo bili apsolutno isključeni od bolničke frke oko nas. Treći dan nakon poroda "nadošlo" je mlijeko, dojke su bile ogromne i teške, osjećala sam se ko Amazonka golih grudi koje nisu mogle stati ni u padobrane, a ne grudnjak. Taj dan je i bebin bilirubin bio povisok, pa sam ga trebala buditi svakih sat-dva na dojenje. Moja mala izdajalica je vrijedno radila cijeli dan i noc i tako smo se rijesili i viska mlijeka i viska bilirubina. Bradavice sam redovno vjetrila i mazala svojim mlijeko nakon podoja. Prvih dana sam mu jednu dojku nudila vise puta, da je skroz isprazni, ali ubrzo je mamin sisavac uspijevao iskapiti ne jednu nego obe dojke za jedan podoj. Prosli smo bez upala, zastoja mlijeka, rana i slicnih problema, zahvaljujuci najvise njegovom apetitu, ali i mojoj pripremi u trudnoci. Na prvoj kontroli, sa mjesec dana, vaga je pokazala 1900 grama više nego na dan otpustanja iz bolnice.

Vrlo brzo bebac je naucio da je sika ne samo hrana, nego i utjeha, uspavanka, igracka, a ja mu je nikad nisam uskracivala - znao je dojiti duže od sata jednu dojku pa nakon male pauze drugu. Nikad ne čekam da zaplače od gladi, nego prepoznam silne znakove koje ranije pokazuje i instaliram ga da jede. Vjerujem da je zbog toga ovako mirna i zadovoljna beba.Trenutno doji svaka 2-3 sata, bilo dan ili noc, a ja redovno provjeravam dojke, koje se brzo napune i stvrdnu, da ne bi došlo do komplikacija.Da ne spominjem koliko samo majica i grudnjaka dnevno promijenim zbog nekontrolisanog curenja mlijeka - ali nadam se da ce se i to uskoro regulisati.

Ovom pričom najviše želim poručiti budućim majkama da dojenje ne mora nužno biti bolno i teško u početku, jer ja sam se početka najviše plašila i očekivala sve moguće nedaće, a eto, prođosmo skoro dva mjeseca bez njih - ma sve i da jeste teško, kada jednom vidite svoju bebicu kako sa obe ruke zagrli siku i ispušta zvukove ugode dok jede, sigurno ćete se zaljubiti u dojenje.



A ovo smo mi za vrijeme prvog podoja


_____________________________

Somewhere along the way, we all go a bit mad. So burn, let go and dive into horror, because maybe it's the chaos which helps us find where we belong

ovo je divno..i prica i slika ja zasmrcala...

Eh eto, sad sam sve svoje priče opričala

_____________________________

Somewhere along the way, we all go a bit mad. So burn, let go and dive into horror, because maybe it's the chaos which helps us find where we belong