tukice, to što osjećaš je prirodno. porodila si se, imaš bebu, mlijeko nadolazi i hormoni te ubiše.
ja sam osoba koja može duže biti pod vodom nego u kući i osjećala sam se isto kao i ti. pri tome sam imala 100 nekih problema poslije poroda (pukao mi šav, upala Bartolinijeve žlijezde itd.) ali sam jedan dan jednostavno nahranila bebu, presvukla je, stavila na spavanje, ja se obukla i rekla mm-u da izlazim. neka se snađu ako beba počne plakati jer ako još minutu ostanem u kuće dobit ću nervni slom. i spremim se ja, u auto i u BBI. kupim bebi par stvarčica, kupim sebi nešto i kući. beba spavala, niko se nije slomio a ja promijenila svakodnevnicu i super mi bilo. to sam praktikovala svaki put kada mi se izlazilo a vani bilo hladno da nosim N sa sobom (rođena je na kraju oktobra pa je bilo baš hladno za izlaske prvih par mjeseci). sačekaj malo da beba uhvati neki ritam pa ćeš i ti ići vani sa bebom i uživati u lijepom vremenu.

_____________________________

Just because it's a bad idea, doesn't mean it's not going to be a good time!

hvala vam puno na utjesi  evo danas nam je 15.dan, ja sam bila malo vani i odmah sam bolja, mada se jos navikavam na cinjenicu da je neko drugi na 1.mjestu, pa me uhvate napadi panike kad pomislim da neko malo bice  potpuno ovisi o meni... ali prodje me to i ok sam... uskoro ce 1.maj i tad smo planirali malo izaci, pa sve nesto kontam, od tog dana cu probiti led sa izlazenjem, pa cu se valjda i bolje osjecati...
...bem ti hormone...

Ovako.. ja bi voljela ispričati svoju priču,pa počet ću sa istinom za razliku od prošlih pokušaja. Ja još prolazim kroz postporođajnu depresiju. I tek sam odlučila sada se liječiti. Beba ima 6mj.
Kao osoba sam izrazito vesela, a iza toga se krije kroz niz godina depresija. Anksioznost. Panični napadaji. Padanje u nesvijest. Kada sam rodila već u bolnici sam znala kroz šta ću prolaziti! Jer poznajem sebe i svoje tijelo. Prvi put kada su mi se oduzele ruke i noge beba je imala mjesec dana i ja sam mislila da sam dobila gripu..
Zašto? zato jer je težina u mome tijelu bila toliko sjaka da nisam mogla djete dić. No to je prošlo, i onda se samo počelo vraćat iz dana u dan.. sve češće. Tuga i plač, razdražljivost. Nesanica. Malenom se nisam mogla nasmijat! Svaki dan plakanje u wc-u.. Najveći šok sam doživjela kada sam shvatila kada se isplačem da mi ne trnu ruke i noge i da sam puno bolje. DA! Koma.
Na sam Uskrs sam završila skoro u Vrapču. Ali ipak milimetar mene je bio toliko priseban i rekao, a ne! On te treba. Ime mu je Patrik. Imala sam vezu i otišla kod privatnog psihologa. Koji me uvjerio da sam toliko zdrava i želim da stvari budu drugačije zato mi se i tijelo bori protiv depresije i ostalih gamadi.. Bez lijekova. Samo razgovor. Bilo mi je bolje. Do slijdećeg jutra. Kada sam slijedeći put završila kod psihijatra moje prvo pitanje je bilo:ZAšto me najveća tuga i depresija hvata ujutro? Odgovor je bio: Zato jer se mozak još nije probudio i još sene bori protiv nje! Istina. Moja terapija je bila ovako: sve negativne misli satviti na papir i onda dat obrazloženje zašto one nemaju smisla. Jer od psot.depresije se ne umire! Ona se uspiješno liječi. SAmo mozak treba navinuti da drugačije počne vrtiti film :). Uz to sam počela uzimati homeopatiju. Trenutno sam se pomakla sa o na 7.. a trebam doć do deset_ke. Naravno najteži je 1 korak. i Reć ja imam depreiju i ja se želim lječiti. ! Meni je to najviše trebalo jer ne elim da bebica pati jer bez obzita na posp.depresiju moja je ljubav bez granica i svijesna sam da me beba treba!

< Poruku je uredio optimizam -- 11.5.2011 13:23:12 >

I svaka koja nemože si pomoć ja bi joj voljela dati par savjeta, jer meni su pomogli. A bila sam pred vrače. Spremna. Obućena. ( I utućena :(

upravo na FTV ide emisija u okviru ramazanskig razgovora gdje se jako kvalitetno pirča o poremećajima nakon poroda u raspoloženju
preporučujem

_____________________________

''Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipjelo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.''

H- 25.6.2006
F-12.2.2009

shvatila sam da patim od ppd jos 40 dana nakon poroda. cini mi se da sam imala depresiju i u trudnoci. beba prekosutra puni 7 mjeseci, a ja i dalje imam  gotovo sve simptome (prema rezultatima online ppd testa) ppd-e. kazu da se ppd javlja najvose zbog nedosttaka sna. to i jeste kod mene najizrazenije stanje, vrlo malo spavam. medjutim, oni sto bih posebno istakla je pretjerana briga za djetetom. da li iko ima slicno sikustvo? pod pretjeranom brigom smatram ogromnu nesavladivu bojazan, osjetljivost i strepnju kada je u pitanju njeno zdravlje i blagostanje koje traje nonstop. kao da je ona kapljica vode na mom dlanu i da je cuvam pod staklenim zvonom... obuzimaju me uvijek najgore misli, da ce joj se nesto ruzno dogoditi i da ja nemam kontrolu nad tim. molim vas pomozite mi nekim  odgovorom.

da li si se izlijecila? i ja prolazim kroz iste situacije i stanja, a sad su pocela trnjenja udova i nemoć, bas stalno imam osjecaj da ce mi dijete ispasti iz ruku i  da cu se onesvijesttiti. jucer sam uradila nalaze krvi i urina, perfektni su. dakle, radi se o psihickom stanju, ne o fizickom zdravlju...

molim vas, zene.... pisite o ovome.  vidim da je tema davno ugasena, sada je 2012, zadnji odgovorui su bili 2011.

ako te sta tjesi, velika vecina mama je ovakva... moja mama i sada kada je vec drugi put nana se jako zabrine ako mi ej mobitel ugasen, i kaze da pomisli odmah da mi se nesto desilo...to je majcinstvo... ako imas stalno crne misli, zelis nauditi sebi ili bebi, to je vec druga stvar i javi se doktoru... u svakom slucaju, popricati s psihologom nije bauk, i to ti od srca preporucujem... ja sam se u babinjama znala isplakati ko godina.... ako si preumorna,zamoli nekoga da koji sat pricuva bebu, da odspavas, odes na frizuru, pogledas tv...

emhana gdje živiš, imaš li prijateljica ili barem poznanica s bebama, nisam imala pravi postporođajnu depresiju samo kratrkotrajni babyblues, ali znam da mi je dok sam bila na pordiljnom najteže bilo kad sma sama s bebom u stanu, zato sam preko foruma našla ženice sa bebama i bilo je proljeće kao i sad i svaki dan šetnja, šetnja, kafa. srećom mm je bio punrazumijevanja jer kuća nije bila pospremljena, nije bilo ručka, ali sam ja bila sretna. ne mogu dati pravi savjet, ali sigurna sam da osjećaj da si sam s bebom i sam s tavom vrstom porbelam pogoršava stanje

_____________________________

Ajdin 22.4.2009. - čojkić :-))))

Alina 20. 2. 2016 - maća :)

Baby blues, postporođajna depresija i psihoza


Svaka žena ima potpuno individualan i osoban doživljaj vlastitog poroda, međutim mislim da ćemo se sve složiti da je to jedno veličanstveno, jedinstveno, ali i izrazito stresno i intenzivno iskustvo.

Većina novopečenih mama, nakon što splasne početno uzbuđenje zbog konačnog susreta sa svojom bebom, počinje doživljavati niz zbunjujućih i kontradiktornih emocija (tzv. "baby blues") koje su zapravo potpuno normalna reakcija na jednu novu i drugačiju životnu situaciju. Rjeđe se javljaju i ozbiljniji problemi emocionalne nestabilnosti (postporođajna depresija), a vrlo su iznimna ekstremna patološka stanja (postporođajna psihoza).

"BABY BLUES"
Postporođajna tuga ili baby blues javlja se 2 do 5 dana nakon poroda, traje do mjesec dana te ga doživljava 80% - 90% žena.
Veliki utjecaj na ovo stanje, osim psihičkog stresa zbog samog poroda, imaju i hormonalne promjene koje se događaju za vrijeme i nakon poroda, zatim umor i neispavanost, bol uzrokovana epiziotomijom ili carskim rezom, mastitis, ili bilo koji drugi problemi sa zdravljem mame ili bebe. Također, nakon prvih par dana mami i bebi su manje dostupni raznorazni sistemi socijalne podrške (muž, ako je i dobio par slobodnih dana zbog rođenja djeteta, mora se vratiti na posao, bake i prijatelji prestaju intenzivno pomagati...).
Glavne su karakteristike postporođajne tuge manjak energije, slabost, ranjivost, nagle promjene raspoloženja, plačljivost, zbunjenost. Mnoge žene osjećaju da je beba prevelika odgovornost za njih, oplakuju gubitak svoje slobode ili su pak uvjerene da ih nitko ne voli i ne može voljeti. Treba naglasiti da su svi ovi simptomi pojačani kod žena koje su rodile carskim rezom ili pak kod žena koje same odgajaju svoje dijete.
Baby blues proći će sam od sebe, potrebno je samo nekoliko dana odmora i velika podrška i pomoć okoline.

POSTPOROĐAJNA DEPRESIJA
Postporođajna ili postpartum depresija počinje se javljati u prvih 4 do 8 tjedana nakon poroda, mada se to može dogoditi i kasnije, tokom prve godine djetetovog života.
Ona traje mnogo duže od "baby bluesa", čak i do godinu dana, te su joj i simptomi ozbiljniji - uglavnom su slični znakovima prave depresije: osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, nedostatak energije i motivacije, poremećaji hranjenja i spavanja, nedostatak interesa za seksualne odnose, osjećaj nesposobnosti za nošenje sa zahtjevima okoline, razdražljivost, plačljivost. Također je vrlo karakteristična i anksioznost koja se očituje u nedostatku privrženosti bebi, te osjećaja krivnje zbog toga.
Postpartum depresiju doživljava 10% do 16% mama, a liječenje se uglavnom sastoji od adekvatne psihoterapije i eventualnog uzimanja antidepresiva, dok je kod blažih simptoma ponekad dovoljno i savjetovanje psihologa.

Postpartum thyroiditis
Svaka petnaesta žena nakon poroda osjeća simptome umora, tuge i otežanog gubljenja težine koji su posljedica poremećenog rada štitne žlijezde. Naime, štitnjača tokom trudnoće radi usporeno. Kod većine žena rad štitnjače se nakon poroda normalizira, dok se kod nekih takvo stanje hipotireoze nastavlja još neko vrijeme.
Prije dijagnosticiranja postporođajne depresije, a pogotovo prije početka uzimanja antidepresiva, bilo bi poželjno napraviti krvni test na hormone štitnjače kako se u stvari ne bi radilo o postporođajnoj hipotireozi. Ovaj poremećaj uglavnom prođe sam od sebe u prva 3 mjeseca nakon poroda, a ako traje duže, može se uzimati hormonalna terapija (postoji i takva terapija koju mogu uzimati majke dojilje).

POSTPOROĐAJNA PSIHOZA
Kod 0,1% do 0,2 % žena u prva 4 tjedna nakon poroda može se javiti vrlo ozbiljno i kritično stanje postporođajne psihoze.
Karakteriziraju je nagle promjene raspoloženja, paranoja, te halucinacije usmjerene ideji da je dijete zlo, demonsko i slično. Majka često razmišlja o djetetovoj smrti te je vrlo sklona ranjavanju i ozljeđivanju same sebe, bebe ili ostalih ljudi u svojoj okolini.
Iz ovoga je vidljivo da je mami potrebna hitna medicinska pomoć i hospitalizacija.
Postporođajna psihoza uglavnom se javlja kod žena koje i inače pate od težih psihičkih bolesti.

Haj, emhana!Kod mene je situacija nesto drugacija, mada sam bila i jos uvijek sam,milim,u depri.
Neplanirana trudnoca, teska k tome,a osoba sam koja tesko podnosi promjene-sta se desava s mojim tijelom umom?!
Porod iz snova, no pravi problemi poslije....bebi nisam mogla gledati,non stop plakala,a nisam naisla na razumijevanje okoline,
nesanica, iako sam imala uslove za spavanje (bebi spavao po 7 sati u komadu).Izgubila sam puno ljudi oko sebe jer sam se "glupirala".
Nakon izvjesnog vremena odlucim da se borim s tim, trudim se maksimalno oko sebe,bebe, ali sam i dalje prazna, prazna, prazna....

Imamo molbu Tv OBN ako je neka od vas imala postporodjajnu depresiji a zeli ucestvovati u emisiji kod Dajane Rosuljas kako bi svojom pricom pomogla drugim zenama da prepoznaju "problem" i isprica kako se rjesiti istog...

_____________________________

Asja = duša duše moje :)
03.04.`08

Kad ce se emitirati emisija.Ne zelim ucestvovati u ali rado bih pogledala istu.

_____________________________

"Ako se ikada budeš konsultovao sa svojim egom, postupi suprotno od onog što ti kaže taj pokvarenjak."

Evo da vam se i ja pridružim. I ranije sam imala napadaje panike i anksioznost, ali sam se uspješno izlječila antidepresivima. Međutim, kada sam ostala trudna nisam naravno htjela piti lijekove i sve je bilo dobro dok
nisam završila u bolnici radi prijetećeg prijevermenog poroda. Nakon toga - pakao. Sve se vratilo. Anksioznost, depresija, crne misli, hipohondrija.....naravno poslije poroda 3x gore. Još u trudnoći sam potražila pomoć, tako da sam poslije poroda odmah počela uzimati antidepresive, ali evo 4 mj. poslije još
uvijek se borim s tim. Naravno, i panični su se vratili....ne mogu voziti, ne mogu ostati sama kući s djetetom, postala sam invalid. Jedno vrijeme, dok je depresija bila jaka, nisam imala niti osjećaja prema djetetu, što mi je bilo najstrašnije....Promjenila sam i antidepresiv, ali ništa, crne misli su još uvijek tu, strah je tu, samo su  panični prošli....ajde bar nešto. Da li da vadim hormone štitnjače, ne znam više ni sama...za par mjeseci se moram vratit na posao, a ja nisam sposobna ući u autobus. Cure, svaki savjet i iskustvo je dobrodošao, ne poznajem nikoga s ovakvim problemom pa mi je još teže.

Draga moja...
Pokušaću ti pomoći,napisaću ti svoje iskustvo sa ovim problemom.
Prije rođenja prvog djeteta imala sam jako stresan period u životu,od gubitka oba roditelja 2 spontana pobačaja,i milion drugih problema.A i sama sam uvijek bila povučena,nikad nisam imala petlje učiniti bilo šta u životu uvijek sam išla na sigurno.Bpjala sam se svega i sama sebi stvarala nepotrebni stres.
U trudnoći sam osjetila prve znakove dep.ali im nisam pridavala puno važnosti jer sam radila i nisam imala vremena da razmišljam o tome...
Došao je i taj dan kad sam se porodila,mj.dana ranije ,pa ostanak sa u bolnici zbog pojačanog žutila.Vratila se kući i već 7 dan ostala sama sa bebom.Hronični umor, dojenje,nespavanje,slaba prehrana i prevelika očekivanja od same sebe dovela su me do faze u kojoj se i ti sada nalaziš...
Neopisiv i bezrazložan strah od svega,napadi panike,preterana briga za .Nisam mogla da plačem,bila sam kao kamen.Ali toliko sam bila svjesna da nesmijem ostati u kući i uporno sam izlazila van.Bilo je strašno,imala sam osjećaj da ću se srušiti nasred ulice...
Uvidjela sam da imam problem i da to nemože tako dalje...
Uz pomoć moje drage sestre obratila sam se psihijatru i on je rekao da to nije veliki problem i da bi bilo šteta prekidati dojenje(zbog terapije).Međutim PN su bivali sve češći i intezivniji i čak sam jednom stvarno pala unesvjest sa u rukama. ...
To je bio znak da se nije više moglo tako.Obratila sam se psih.i otpočela sa terapijom.Prvi mj.je bilo još gore(jer lijek tako djeluje,dok se ne postigne dovoljna koncentracija u krvi),i poslije toga je bilo puno lakše.Mislila sam da niko nema taj problem i kad mi je dok.rekao da ga ima svaka 10-ta žena ,ali svi kriju taj problem.Trebalo mi je godinu dana da dođem sebi.
Shvatila sam u kojoj sam zabludi bila,počela sam rješavati svoje probleme jedan po jedan i bilo je jako teško...
Taj proces jako dugo traje,nemožeš očekivati da ga rješiš za mj.dana-to je nerealno.

Evo ,sad nakon svega tog rodila sam i drugo djete(imala sam jako tešku trudnoću)ležanje u bolnici ,šake lijekova i strah hoće li porod krenuti prije vremena..Hvala Bogu sve se dobro završi,i sad imam malog dječaka od 4 mj. .
Bivalo je dana kad sam mislila da neću moći izdržati,jer hronični umor i dojenje čine svoje ali moja djeca su mi davala snagu da idem dalje.

Sama si napisala da više nemaš PN,što je odlično i to je veliki plus,ali moraš se boriti.Izlazi u šetnju,znam da je zasrašujuće ali moraš,jer fizička aktivnost i kontakt sa ljudima čini čuda.Jer sjedenje u kući i razmišlanje o problemu još ga više produbljuje.
Meni je psih.kekao moraš prihvatiti sebe takvu kakava jesi i sve svoje osjećaje ma kakvi oni bili.Nemoj odbacivati ništa ,već pusti da te prožme i osjećaj straha i osjećaj panike jer su to sve normalni ljudski osjećaji isto kao i sreća .
Treba velika hrabrost i dosta vremena da se to *odradi* ali vjeruj mi da ćeš svaki put kad to uradiš osjećati veliko zadovoljstvo.I svaki naredni put biće ti lakše.
Voli sebe i prihvati sebe onakvu kakva jesi sa svim svojim manama i vrlinama i samopuzdanje će doći a jednom kad dođe nikad neće nestati.

Želim ti puno sreće u daljnjem životu

_____________________________

Mamina velika curica 5.3.2008
Mamin mali dječak 26.1.2012.

Smajli80, hvala ti što si ispričala svoju priču. Ma idem ja van, odem do susjeda, do dućana,
ali se bojim voziti dalje jer me ulovi panika kako ću kući. S mm mogu svagdje, ništa mi ne smeta.
On mi je sigurnost u svim situacijama, ali moram se toga riješiti, jer ga ne mogu vući sa mnom na posao

Počela sam jesti, dobro spavam, ali taj strah nikako da ode.....
Molim te reci mi koje si lijekove koristila, ja sam na cipralexu i helexu.

Ne sjećam se više koje su to bile tab.,bilo je to prije 4god.Ali nije ni bitno,ti svoju terapiju koju ti je psih.prepisao moraš popiti i ne smiješ je samovoljno prekidati i započinjati neku drugu.I kad je ti dok.kaže da si izliječena počni raditi na sebi.
I ja sam imala takve strahove da ako odem dalje od kuće da će me spucati PN i da se neću moći vratiti kući .A u takvim situacijama sam govorila -Bebo ajmo van pa šta bude-i šetala satima .Bilo je užasno osjećala sam veliki strah i mislila sam da ću poludjeti .Ali bih tad duboko uzdahnula i ponavljala sebi nikad niko nije poludio od PN niti završio u bolnici zbog istog
Popila bih vode,čvrsto se uhvatila za kolica digla glavu i hodala i hodala sve dok se ne bih našla na *sigurnoj teritoriji*

Ti imaš jednu veliku prednost koju ja nisam imala-posao!!!!.Ja sam ostala bez posla u 8 mj.trudnoće i nisam imala tu vrstu sigurnosti.To ti je veeeeeliki plus u cijeloj ovoj priči.I vidjećeš kad počneš raditi sve će to leći na svoje.

Kao što sam ti već napisala anksioznost neće nestati preko noći ,trebaće puno vremena,strpljenja i prolivenih suza da dođeš do stadijuma kad ćeš reći sama sebi -USPJELA SAM.

Sretno

_____________________________

Mamina velika curica 5.3.2008
Mamin mali dječak 26.1.2012.

A znam da me čeka borba Probala sam to već jednom, ali u puno manjem obimu nego sad.
Sad me spucalo sve to plus hormoni, ma divota
kupila sam si knjigu neuronutricionizam - prehranom do sreće pa ću malo i na taj način probat....

Nijesam imala ppd, iako sam je ocekivala, jer sam patila od anksioznosti i prije trudnoce, a u trudnoci je bilo nepodnosljivo... strahovi, strahovi, strahovi, to nije bio zivot, ne zelim se ni sjecati tog perioda. Poslije trudnoce polako, polako sam se oporavljala, bez tableta, jer sam dojila moju curu, i jos dojim, sad vec mogu reci da sam ok, naidju ponekad krize, ali sam ih naucila kontrolisati. Samo onaj ko je prosao kroz takva stanja razumije koliko je tesko boriti se. Na ovom forumu ima tema Anksioznost, sa mnogo divnih, dragih zena, od kojih cete uvijek dobiti podsku, pa nam se pridruzite

_____________________________

Van mene dosta boja zivi, Van mene katkad sve i posivi, ili se smraci i naoblaci. Dobro je zato sto postoje i ove moje lepse boje. I neki osmeh suncan i plah. I vetar necujan kao dah.

neki dan procitah da se ppd moze javiti i mjesecima nakon poroda, a do tad sam se pitala sta nije u redu sa mnom? mislim da cu prvo malo uraditi nalaze i poraditi na sebi, jer imam i dobrih i losih dana, jos uvijek funkcionisem koliko toliko, a ako ne bude do anemije ili hormona, smajli80, je li tvoj psiholog bio u SA? gdje bih se mogla javiti a da me ne nakljukaju odmah lijekovima?

@kupuslivada, jesili probala homeopatiju? ja nisam imala ppd ali mi je pomogla kod bolnog gubitka i kod anksioznosti. nisam ovo dvoje imala u isto vrijeme. doduse, pomogla je i psihoterapija.

nista jos nisam probala, tek se pocinjem pitati "imam li ja problem" i trebam li se ovako osjecati :)

a kad si se porodila? moze biti da je i anemija ili da trebas dobiti. joj, mene je prvih nekoliko menstruacija pucao jak pms. sad sam mila majka kakva sam bila

Vidim da imaš jedan veliki problem

Prvo smiri se i ne zaključuj unaprjed nešto ako nisi 100% sigurna,bezveze stvaraš raznorazne scenarije i produbljuješ svoj problem.

Svi mi imamo dobrih i loših dana a pogotovo ako si se skoro porodila-nebi mi vjerovala šta hronični umor,nespavanje,slaba prehrana i prvi susret sa majčinstvom rade od žene.

Ja bih ti savjetovala da prvo odradiš nalaze hormone štitne,KKS i ako su oni uredni onda se obrati stručnjaku.

Nisam iz Sa.ali to nije ni bitno u ovoj priči.Moj bi ti savjet bio da ne ideš psiholozima u dom.zdravlja-možda oni jesu dobri ali oni jednostavno nemaju vremena da se posvete pacjentu koliko bi trebalo-nažalost ima nas jako puno).
Raspitaj se o Psihijatrima koji rade po privatnim klinikama-ima ih more.Ako treba i da platiš više ali će ti barem pomoći.
I nemoj slučajno da te bude sramota da zatražiš pomoć -jer u pitanju si TI I TVOJE ZDRAVLJE.I PPD je sasvim normalna pojava i jaaaaako puno žena pati od iste,samo ih je nažalost sramota pričati o tome.

Nemoj se zatvarati u kuću,šetaj razgovaraj sa majkama u parku o nekim bezveznim temama-biće ti lakše.

Prihvati sebe onakvu kakva jesi nebudi rob tuđih želja i rezultati će biti tu.

Ajmo sad jedan veeeeeeliki osmjeh na lice

_____________________________

Mamina velika curica 5.3.2008
Mamin mali dječak 26.1.2012.