Drage moje, ja sam rodila prije 15 dana...ima momenata kada mogu bas sve izdrzati bez problema, a onda odjednom mi se place, tuzna sam duboko bez nekog konkretnog razloga...jednostavno, desi se cak da mi fali trudnoca i udarci iz stomaka...a, onda kontam, pa budalo evo tvoje bebice pored tebe...tek sam na pocetku, pa me bas radi toga strah uhvati, sta me jos ceka...a, opet, pored svega, kontam ljepote kad mali Rejjan malo poraste, pa dobije bratu ili seku da ga gnjavi...hehehehehehehe....stvarno, majcinski instinkt je cudo!!!!!!!!!

Evo zene da i ja napisem svoje iskustvo na ovu temu,mozda ce nekoga zanimati...Ja bih vas zamolila da procitate kako sam nadosla da moj treci porod bude u mojoj kuci,i kako sam time zaobisla sve sto je bilo prije.
Prvu trudnocu sam provela totalno nezainteresovano,u smislu da nisam dovoljno citala sta me ceka,vec samo kako se beba razvija i oko toga.
Kad je beba dosla,ja sam bukvalno pukla po svim savovima.Nista nisam znala,sve sto me snaslo bilo je nepoznato za mene.
Prvu noc u bolnici sam jecala od bolova,sto od epiziotomije,sto od hemoroida.
Strasno nesto.Dolazile su sestrice,derale se na mene kao da nisam zivo bice,nikog nije zanimalo kako je meni u tom trenutku.
Bebu nisam mogla uzeti,kad bi neka od njih dosla da me opomene da usutim,ja bih kroz jecaje govorila da uzmu bebu da je nahrane.Niti sam znala da je dojim,niti sam imala neki poseban osjecaj prema tom bicu koje sam vise voljela dok je bilo u stomaku.Necu opisivati svo iskustvo u porodilistu,bilo bi dugo,ali bilo je grozno.
Kad sam izasla iz bolnice,nastavilo se takvo stanje.
Beba je plakala,ja nisam imala jos mlijeka.Naravno o dojenju pojma nisam imala.
Odmah su svekrva i zaova rekli da kupimo adaptirano,i tako smo poceli.
Ja sam kao invalid lezala na krevetu,muz me prao,mjenjao uloske.Zamislite.
Jednom sam se umokrila na krevetu,jer nisam imala osjecaj za mokrenje,on me odnio,oprao,sve pocistio.Ja sam svo to vrijeme plakala.Strasno nesto.
Nekako smo i dojili,ali uz adaptirano.
Proslo je i to,zatrudnila sam drugi put,ubrzo.
S drugim djetetom sam vec imala iskustva,ali ipak ne onako kako sam htjela.Porod ovaj put je bio brz,veoma.Nikakvih bolova nisam imala,samo napon za porod sam dobila,i sve se brzo odigralo.
Tad je opet bilo rane,hemoroidi,poslije par dana muke s upalom grudi,visoka temperatura,groznica...Ponovo nesto strasno.
I nakon nekog vremena zatrudnila sam treci put...
Tad sam krenula u istragu.Nisam htjela nista od onog sto me potrefilo.Pitala sam se zar zene da bi postale majke moraju prolaziti kroz sve te grozote,da oziljke nosis citav zivot,i ono sto je najgore,da sa svojim djetetom nemas odnos kakav bi trebao biti samo zbog takvog stanja.To sam se posebno sad uvjerila,nakon treceg poroda.
Ono sto sam saznala je da zena uopste ne mora biti sjecena,da je polozaj u nasim bolnicama grozan za radjanje,puno je teze radjati u lezecem polozaju,neprirodno.Zamislite da vrsite nuzdu veliku tako.Samim neprirodnim polozajem veca je mogucnost da dobijete hemoroide.
Sjeku vas jer ima je tako lakse.Prvo nam daju drip,jer ne vole cekati (meni dok. koja je vodila trudnocu je dosla na porod i doslovno rekla dok je prstima cistila zube u sali na ogledalu imas pola sata da rodis,meni smjena zavrsava,ja moram da idem),tako se sve odigra prije neko je tijelo spremno za to,i onda nas sijeku ne mareci za to sto ce mnoge zene zbog toga godinama imati problema.Posebno zato sto te prve dane kad bi trebala biti sa vojom bebicom,maziti je,ona se muci oko svoje rane,beba joj nije prioritet.
Zatim da majka odmah ima kolostrum,i da treba dojiti dijete,a ne odmah potegnuti za adaptiranim.Zatim da kada beba place,ne znaci uvijek da je gladna,iako tako izgleda.Majka ima mlijeka onoliko koliko beba trazi,koliko joj treba.
I tako,citala sam o porodu kuci,naravno bila sam velika kukavica,smatrala sam izuzetnim zene koje su se usudile na takvo sto,ali sam iz njihovih prica vidjela ono sto sam sama htjela da se meni desi.I pred kraj trudnoce sam s muzem pocela govoriti o tome.On je na pocetku odbio,nemamo babice,on ne smije.Kad se mali sunetio,zamalo se nije onesvjestio,a kako bi tek porod izdrzao.
Malo po malo nagovorim ja njega,citao je price muzeva koji su prosli isto,zagrijao se potpuno,podrzao me.
Kako bude odlucili smo.Ionako oni u bolnici ne urade nista posebno,vec samo zagorsaju i ubrzaju.
Ometan porod najvise ima komplikacije upravo zbog toga sto je ometan,sto nije miran i opustajuci,bas onakav kakav treba biti.
Ipak sam u prikrajku imala torbu spremnu za rodiliste.
I dosao je taj dan kad su me uhvatili bolovi.
Tek kad su krenuli bolovi odlucila sam potpuno da cu roditi tu,u svojoj sobi,u kuci u kojoj sam i zanijela to dijete.
Ko bi u tim bolovima trpio jos preglede,klistir,mnogo po hiljadu puta ponavljana pitanja,ime, prezime, a ti se lomis od muke,itd.
Znala sam ako odem da necu izdrzati poslije.Da cu od depresije crknuti.
Ovaj put sam htjela da bude kako sam zamislila,jer porod nije nesto gdje vam drugi trebaju govoriti kako da radite,nije to vadjenje papira pa da vam kazu gdje da vadite,na koja vrata da idete.To je ono sto vi instiktivno prozivljavate i niko OSIM VAS ne zna sta u tom trenutku trebate,kako da se okrenete.
Uglavnom ovaj porod bebicu sam zavoljela cim sam joj glavicu dotakla dok je izlazila iz mene,cim sam vidjela smezurano lice i cula onaj mali glasic kako kaze me.
Bez ikakve instrukcije sama sam radila onako kako sam mislila da treba,uzela sam je na grudi odmah,ona je bila tako mirna,I NIKAD NI ZASTA NE BIH MJENJALA TU NJENU SMIRENOST KOJU NIJEDNO DIJETE NECE OSJETITI POSLIJE PORODA AKO SE ODMAH UZME NA KUPANJE,VAGANJE,A NE ONAKO KAKO TREBA,A TO JE NA MAJCINIM GRUDIMA,UZ NJENU TOPLOTU.
Dakle od prvog trenutka smo zajedno onako kako treba,uspostavile smo dojenje bez problema,izato nije bilo nikakvih upala,jer se potraznja i ponuda uspostavile odmah kako bebi odgovara.Nikakvih rana nije bilo zato sto sam radjala u polozaju koji je mnogo prirodniji i mnogo laksi za radjati.
I jedinu tugu koju sam poslije imala je to sto prvo dvoje djece nije doslo na svijet onako kako je ova treca beba.Sto sam zbog silnih muka bila losa majka,nisam gledala svoje dijete na pocetku,a to su sve krivi oni u bolnici kojima nije stalo do nas,makar nam se smijali,jer da jeste,mjenjali bi stanje.Neka nam porod u bolnici obezbjede kao da je kod kuce,u najljepsoj atmosferi,a ne da nas pozuruju,i da se prave nadmocni nad nama.
Porodilja je ta koja radja,i ona je glavna,a ne doktor ili neko drugi ko vas zasije ili presjece pupcanu vrpcu.Usput ako nekog zanima najlakse od svega je podvezati pupcanicu.
I ako nekog zanima napisacu cijelu pricu mog poroda kuci dakle kako se odvijao na temi vase price s poroda,a ovdje sam vec uveliko oduzila.....

esmice mene zanima tvoja priča o porodu kod kuće, nadam se da ćeš je napisati na temi koju si pomenula
Zanima me dal si iz BiH?
ko je prisustvovao porodu? obezbijedila si babicu ili...?
kako to uopće ide kad se odlučiš na porod kući???

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

Evo onda sad cu pisati pricu.
Iz BiH sam,iz Sarajeva.
Napisala sam kako je islo,dakle u trudnoci sam citala o tome,mnogo sam citala price zena koje su rodile kuci,ali se nikad nisam usudila odluciti se da tako napravima.Pred kraj sam bila cvrsca u odluci,aline jos potpuno,dok nisu dosli bolovi.Tad sam sebi rekla niko me nece carkat pri porodu,to je moje i imala sam nevjerovatnu snagu i oslonac na Allaha.Nimalo nisam razmisljala da se nesto lose desi,vec sam bila uvjerena bice dobro.
Bili smo muz i ja sami,ovdje niko ne smije biti babica.Trazila sam,raspitivala se,cak zena u penziji,al nece,kaze da idem u bolnicu...pisem pricu...

uh ,
i ja bih rado pročitala tvoju priču

Neko je nedavno postavio temu,pa možeš i tamo da nam napišeš svoje iskustvo
Evo ti link

http://www.ringeraja.ba/forum/m_476260/mpage_1/key_/tm.htm

Ja sam nekoliko puta čitala ,tako neka iskustva,i sve je to meni super,ali ja ,lično ne bih se usudila roditi kod kuće.Ne zbog,poroda nego zbog straha od mogućih komplikacija.
Divim se tvojoj hrabrosti

vratimo se temi
postporodjajna depresija

_____________________________

Asja = duša duše moje :)
03.04.`08

Nisam nikad pisala na ovoj temi jer sam se bojala da cu skontat da sam bila losa majka al sad kad sam procitala vase postove vidim da mi to sve prozivljavamo na slican nacin.Po prirodi sam dosta emotivna i cesto znam bez razloga povuci se u sebe i na kraju otplakat.U trudnoci samo punoo plakala al nikad nisam razmisljala o postporodajnoj depresij,sve sam mislila ma nece to mene,na to se moze uticat.Imala sam onako srednji porod osim sto su bebu morali izgurat iz mene jer nisam osjecala napone i to je ono sto je najvise doprinjelo da se osjecam lose.Odma poslije poiroda sam se isplakala i rekla kako vise nikad necu radat jer ja nisam sposobna rodit djete i kako je beba mogla umrijet mojom krivicom.Tek sad vidim da to i nie bas tako crno.Kad sam dosla kuci stalno neka frka po kuci.onaj kaze ono,drugi ovo a ja ludim.malo stvari je bilo onako kako sam ja htjela a sve da se ne svadam s drugim jer su oni ipak tu da mi pomognu.strogo lezanje u krevetu i jos hiljadu drugi stvari me izludivalo.samo navece kad se odem okupat bila sam sama s muzem.tek tad sam plakala iz dubine duse jer sam bila ubjedena da mene moja beba nevoli.povlacila sam se u sebe,bojala se ostat sama s bebom.10-dan muz je posao u soping i ja samo kazem hocu i ja.on me je samo pitao jel mislis da mozes i smijes al zato su me drugi osudivali i to punoo.tek kad smo nakon 15 dana ja i moja sreca ostale same kod kuce,sve je proslo.to povezujem s tim sto sam skontala koliko sam joj potrebna a i ona meni.sad se opet bojim toga al posto vjerujem da se i tad ta depresija mogla sprijec ja cu sad nastojat da je sprijecim ili umanjim.sad sam puno pametnija i iskusnija.sad mi netreba niko da kod mene bude i dan i noc.

_____________________________

"Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti."

Veliki broj nas je prošao kroz ovu fazu, samo što je to na ovim prostorima još uvijek tabu tema, majke se srame pričati o tome, jer se boje da će ih okolina osuditi da su loše majke. Ja se sječam kad sam došla kući sa bebom bila sam presretna što je sve dobro prošla, a onda me u slijedećem trenutku uhvatio strah da li ću ja znati uraditi dobro sve što teba mojoj bebi, s obzirom da nisam imala nikakvu pomoć. Smjenjivalo se razdoblje suza i sreće, bez nekog posebnog razloga, nevažna sitnica me  mogla rasplakati. Takođe sam imala taj strah da ostanem sama sa bebom i odvojenost od vanjskog svijeta, kad ujutru muž krene na posao, kroz glavu mi je prolazila misao još jedan dan ću provesti u kući sama, ne mogu nigdje izaći. Sve je to trajalo nekih mjesec dana dok ja i moja djevojčica nismo počele izlaziti same vani u šetnju i dok nisam počela komunisirati da drugim mamama koje su isto imale tako male bebe.Ovakvom psihičkom stanje dosta doprinosi iscrpljenost od poroda i neispavanost, koja je u tom periodu stalno prisutna. Meni je u tom periodu dodatno pogoršavalo stvar to što je to trebao biti period največe sreče u mom životu,a ja ga nisam tako doživjela.

ja sam isto imala malu PD i pojavila se najvise zbog problema s dojenjem jer je porod bio na carski i nije bio nista previse bolan...pa sam imala stalno nocne more ma svasta...cak su mi bili propisali sedative ali ih naravno nisam uzimala i uz pomoc mm i mojih nekako pregurala to i sad uzivam u svakom trenutku s bebicom:)

_____________________________

29.04.2013-29.10.2013...184 days
For every day, I miss you. For every hour, I need you. For every minute, I feel you. Forever, I love you...

Evo ga, nikita....

ma, moj zaključak je: treba to izbaciti iz sebe, jer bojim se da ako potraje da može izazvati neku stalnu uznemirenost, a i ova je tema super kao terapija...
blago onome ko je nije prošao, moja rođaka se nedavno porodila----skroz je ok, a ja kad se sjetim sebe

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Nadam se da sam pri kraju ove faze, a sto je najgore nisam dugo vremena ni bila svjesna da me drmnulo.

_____________________________

Ne znas ti majko, kako je dijete roditi

Posljednja istrazivanja ukazuju na to da je postporodjajna depresija veoma povezana sa upalom i visokim nivoima proinflamatornih citokina.

< Poruku je uredio Hanady RR -- 10.8.2010 22:32:15 >

jooj to neko gore napisa, i ja sam, dugo, dugo nakon poroda mislila da mene moja beba ne voli, ak sma umilhjala da voli vie druge ljude iz porodice nego mene. ma bitno je prepoznati  PD i govoriti sebi da je to nromalno i da e proi bez obzira kako je teko u tome trenutku. ih. meni ak i danas kad bebi prui ruke da ga mm uzme trecne me alac ljubomore, al to je za neku drugu temu

_____________________________

Ajdin 22.4.2009. - čojkić :-))))

Alina 20. 2. 2016 - maća :)

Postporodajna depresija je jedna velika laz.

_____________________________

Čovjeka kojeg se naopako vodi, postaje duševno i duhovno sve bolesniji… Odstupi li previše od svojih osnovnih pretpostavki, od uslova za vlastiti razvoj, od plana po kojem je skiciran, naći ce se u nevolji i doživjeće slom.
Aisha..30.7.2010.

treba razlikovati ono neko nezadovoljstvo zbog umora ili zbog strha da li ce s bebom ici sve kako treba od  prave postporodjajne depresije...jer kad to doktor ustanovi kao dijagnozu onda idete ne vrlo jake lijekove...
Mislila sam da je ovo izmisljotina i da se to zene prenemazu sve dok to nisam dozivjela kod moje drugarice... 3 mjeseca je bila ali skoro neuracunljiva... uvjek je neko morao biti s njom ( tj njena mama i sestra) i pila je jako teske lijekove... Njen muz mi tada rekao kako se plasi da ce dici ruku na sebe ...a vec je imala jednu curicu od 4 godine... hvala Bogu pa je sve trajalao samo 3 mjeseca... Nakon cega je opet sve islo kako treba .... danas je divna i pazljiva majka a prije svega zdrava

< Poruku je uredio Visnja RR -- 28.8.2010 17:47:46 >

_____________________________

Asja = duša duše moje :)
03.04.`08

slazem se sa tobom, mona, u smislu povezanosti sa opcim psihickim stanjem organizma

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

dobro postporoajna depresija je bolest, ali treba i napomentui da postoji baby blues koji se javlja poslije poorda i veina ans pod tim misli i na PD,  kad jednostavno plae zbog svake sitnice. ja koja u ivotu nikad nisam plakala, zbog raznih gluposto sam plakala tu sedmicu poslije porda, ali znala sam da es e to desiti zbog hormona i sve sam jecajui govorila muu, Eto jesam li ti rekla da u plakati ( a fakat sma ga u 9 mjesecu na to upozorila da bi se moglo deisti jer sma o tome itala)

_____________________________

Ajdin 22.4.2009. - čojkić :-))))

Alina 20. 2. 2016 - maća :)

uhhh kad se samo sjetim kakva sam ja bila nakon poroda,cas nervozna placljiva pa vesela,raspolozenja su mi se mijenjala cini mi se svakih pet minuta.sreca oko mene su bili moji blizi i MM koji je bas imao razumijevanja.kroz suze sam se znala smijati i govoriti razumite ovo su hormoooni.Ne kaze se daba da zena ne odgovara za postupke u tih 40 dana nakon poroda

Molim vas da pristupite grupi za podrsku zenama na Facebooku pod nazivom Postporodjajna depresija i da svojim komentarima doprinesete bar malo rjesavanju ovog problema u znak sjecanja na sve one mlade zene koje su izgubile zivot u borbi sa ovim problemom.Takodje mozete se obratiti za razgovor na profil kreatora grupe kao i za savjet-pomoc se ne nudi od strane strucnog lica ali prijateljski razgovor i razumijevanje moze nekada vise pomoci od doktora koji nisu spremni da vas saslusaju

 Ja i nisam imala nekih posebnih momenata  te depresije, jedino kad mi je mam otisla deseti dan ronila sam krokodilske suze, evo i sad su mi se oči ovlazile. Jedino biće koje te voli bez interesa i hvala Bogu  po milion puta sto mi je podario onakvu mamu

Snaha me je upozorila na to, kada sam bila trudna prvi put. Kaže da je ona neprestano plakala kada je rodila drugo dijete. Nešto sam načula da je moja majka bila jako loše kad je rodila brata, on stariji od mene 11 godina. Bila je i u bolnici. Vjerovatno je to to. Mama to krije kako zmija noge. Jednom i ja počnem bez razloga plakati negdje u osmom mjesecu, uplašim se i javim doktoru odmah. Odmah me pošalje psihologu. Dok sam stigla kod nje, već mi je bilo bolje. Poslije poroda me je za divno čudo uhvatila postporođajna euforija, ja koja sam inače mrzovoljna, tada sam postala raspoložena i vesela kao nikad. Sad sam trudna i nadam se da će opet biti tako. Bojim se te depresije. Ljetos se jedna moja dobra poznanica ubila i ostavila malu bebu iza sebe. Vjerovatno je bilo to to. Važno je prepoznati znake i reagovati. Nije nikakva sramota tražiti pomoć. To je znak snage, ne slabosti.