Eh drage moje, da podjelim s vama jučerašnje iskustvo...
Odlučimo mi da umjesto odlaska u WOG posjetimo prijatelje kod kojih nismo bili par mjeseci (oni su pušaći, pa izbjegavali zbog pahuljice)...helem nakon 15-minutnog razgovora, ona donosi Kinder čokoladu, otvara je i daje mojoj pahuljici da jede. Kažem ja Z hvala ti, ali ona još nije počela jesti slatko (tek joj je devet mjeseci), i tu nastade prasak i bujica riječi negodovanja...da šta ima veze, kakav je to način ne davati čokoladicu, pa vidiš da je dječija, pa sva djeca jedu i nije im ništa bilo....ma ne mogu ja do riječi da dođem.
Kad su oni ispričali svoju priču, kažem ja njima: Hvala vam, ali mm i ja smo odlučili da joj je prerano za te stvari, nemam ništa protiv roditelja koji to daju svojoj djeci, to je naša odluka, to što se čokolada zove "Kinder" je samo marketing, nema tu ništa zdravo i hranjivo za pahuljicu itd....ispričamo mi svoju priču, oni onako zakolutaše očima, Z kaže "ma daj, niste vi baš svoji", i strpa onu čokoladicu pahuljici u usta
Izgubih ja razum, spopadnem ovu svoju dušicu (ona jadna zaplaka, koliko me huja uhvatila valjda sam je grubo uzela iz njenog naručja) obučem je i mi preko vrata.
MM zbunjen, ne reće ništa, a ja onako spremajući je ne znam ni šta izgovorih, mislim da sam malo i pretjerala, ali sam se stvarno iznervirala i nisam mogla doći sebi od šoka. Još uvijek sam
Jako me povrjedio njihov odnos prema nama, nepoštivanje naših odluka, spočitavanje mog truda da koliko - toliko vodim računa o zdravoj prehrani, znam da joj neće biti ništa od čokolade, ali zar je tako teško poštovati i uvažavati odluke drugih, pa makar i kad smo ubjeđeni da nisu ispravne?!
Jesam li pretjerala, podjelite svoja mišljenja samnom, čini mi se da ne mogu biti objektivna u ovoj situaciji
_____________________________
"Počinje na svijetu da biva previše bučno i fabrično, premalo ima duhovnog spokojstva."
Dostojevski