Samo razgovor i razgovor...Naravno dobar psiholog da porazgovara sa malenim...ali mozda se otvori i tebi...

Sretno draga!

_____________________________

Sa one strane ideje o dobrim i lošim djelima,
postoji jedno polje. Tamo ćemo se naći

ma mora nekako to preraditi...u svakom slucaju bolje sad nego kasnije...i ja se slazem da trebate porazgovarati sa psihologom...mozda je bolje da prvo ti odes i da se posavjetujes, pa onda ako psiholog procijeni da trebas i njega dovesti da  ga dovedes...samo se prije toga raspitaj o dobrom psihologu jer i njeih ima 

Ja znam jako dobru psihologinju.
Poznajem je lično.
Ona će sada na godišnji, ali svejedno joj se možeš javiti.
Ako želiš broj, reci, šaljem pp.

Ali Dino ja bih odmah reagirala, ne dozvoli da se počne zatvarati u sebe. Očigledno imate fin odnos i dječak je pametan i otvoren sigurno čim ti fino pokušava objasniti što proživljava, ali je problem što ni on ne zna. Ja bih isto sačekala sa operacijom krajnika, ako nije nešto baš hitno. Ali s ovim psihologom ne bih čekala ni minutu.
Od moje rodice tri curice su se igrale sa svojim ocem kad se ovaj srušio i umro . To je bilo strašno, ne znam kako su pregrmili to, ali znam da je najstarija osjećala grižnju savjesti što nije znala napamet broj hitne pomoći. Tada joj je bilo 8 ili 9 godina, srce moje.

_____________________________

Ema, kokola i sreća najveća, 15.10.2008.
Timur, radost mamina, 9.10.2011.

Joj, priča emme podjesti me na nešto tragično što se desilo u feruaru ove godine u mojoj familiji. Moja rodica se 2002. godine strašno zaljubila, bila je student na drugoj godini Prava, upoznala je tada jednog momka, on je bio također mlad, ali i veoma uspješan, bio je jedan od direktora u jednojod najpoznatijih fabrika namještaja iz naše susjedne nam države (neću navoditi ime naravno zbog reklame). I tako upoznali su se, zajubili, došli da je prose, i ona se udala, ali otišla je u jedno malo mjesto. Vremenon shvatila je kako joj je teško da prihvati novi mentalitet, običaje, da se svekar za sve pita, ali imala je predobrog mužam dvoje djece, život za poželjeti. U februaru ove godine, moj zet je krenuo sa djecom na skijaje, N. je 5,5 godina tada bilo, a N. 4. Spustili su se jednom, sjeli na žičaru i kada su izašli on je samo pao. DJeca su ga dozivala, dozivala, ne znajući šta se dešava. Pritekli su neki ljudi, odvojili djecu, pozvali Hitnu. Nije mu bilo spasa. Umro je od infarkta u 38. godini života.

Sve ovo sam napisala, jeste možda podugačko, ali OT nije.

Prošlo je tačno pet mjeseci, moja E. se zatvorila u sebe, ne priča, plače, a djeca su posebna priča. Malo je reči da su poludjela, ali da su dobro nisu. Stalno mijenjaju raspoloženje, tuku se, plaću pa se smiju, napadi histerije su postali normalni.

Njen svekar i svekrva, nisu stari ljudi, ali ipak uticaj sredine čini svoje. Njen svekar, iako advokat, znači školovan čovjek, živi u nekom drugom filmu. E. braj ne nekoliko puta govorio da se djeca trebaju voditi kod d.odnosno prihologa, znate šta je on kazao, pa da pukne vruka po mjestu. Eto tako oni razmišljaju. Međutim, u nedjelju sam se čula sa tetkom, plaće, kaže navjerovatnije da će dovesti E. i djecu kod njih da žive, jer ne mogu da gledaju kako probadaju iz dana u dan, a sve pod izgovorm takva je sudbina bila. Eto, svašta ja napisah.

To je dio folklora nas i naših susjeda:
" Onaj ko ide kod psihologa - on je budala! "
Šizofreničari su nam ludjaci, nikako ljudi koji su bolesni i koji trebaju pomoć.
Postporodjajna depresija se kod nas ne dešava! Nikome! Nikada! To glume razmažene ženturače.

Ma boli me briga šta će drugi reći.Ja ako smatram da moje dijete treba pomoć bilo koje vrste,ne čekam.Bezbeli će komšije deverati sa mojim djetetom.Ja sam imala psiholoških problema poslije pogibije mog brata i išla psihologu.Pa šta.Ja sam dobro a oni koji su se smijali vazda će ostati primitivci i luđaci.A puno ih je oko mene a mene boli đon.


Dobro je meni rekao moj prof."ti ako ostaneš u ovom gradu uvenućeš ko i moja Minja"

dina...ne slušaj komšije šta pričaju..pomozi svom djetetu,to je tvoja dužnost i obaveza.Ne dozvoli zbog nekih budala da tvoje dijete pati,da ti patiš.Sve će to jednom proći a ti ćeš biti sretna što si me poslušala,a primitivci će vazda ostati isti.

Dino, žao mi je što je dječak morao to preživjeti
kako mu možeš pomoći: moraš toliko sa njim razgovarati, dugoročno gledano, sve dok ne bude pričao normalno o tome, bez velikih emocija (histeričnog plača, grčenja mišića, ukočenog pogleda, ćutnje, odbijanja ikakve priče,...)
budi spremna da proces traje duže, a može ga i vrlo brzo "prežvakati", zavisi od njega
ne moraš mu se direktno obraćati, tipa: Sine, jesi li se prepo? (NE), za početak mu ispričaj usput neku priču o tamo nekom dječaku, možeš čak i nekom drugom pričati, a da on samo bude prisutan (ni ne sumnjaj da će sve čuti)
kako se desilo da je dedo tog dječaka otišao na drugi svijet, da ga baš taj dječak ispratio, malo se prepao, ali je shvatio da to nije strašno i da će svi, jednoga dana, otići na taj "drugi svijet"...dodaj nešto, uljepšaj sve maksimalno...nije grijeh i reći neistinu da bi mu pomogla da prevaziđe traumu...
Počni tako, ne obraćaj mu se direktno u vezi toga, nego posredstvom nelega, ne forsiraj, to je dugotrajan proces
ne pričaj mu o tome kad pokazuje nelagodu, nezainteresovanost, odbijanje priče
kad god te upita nešto u vezi toga, obavezno mu odmah odgovori i iskoristi situaciju, pokušaj mu to malo pojasniti u ljepšem svjetlu
ja bih rekla da je dedina želja da ga na vječni svijet isprati baš on, i da je divno što se upravo to i desilo i kraj priče, bez ikakvog suvišnog detaljisanja, dedo nije zauvijek otišao, on je tamo negdje, gdje je puno ljepše i sretan je...
(nije ugodna situacija, budi hrabra i sabrana i pomozi djetetu da to prevaziđe)
pričati moraš, puno, onako kako sam ti pisala, najbolje se sanira dok je friško, kad okori-teže je
SVAKU riječ koju ćeš mu reći u toj proči, odvagaj 100 puta, jer jedna pogrešno izrečena riječ može izazvati problem (ako mu kažeš: dedo je UMRO, sa tonom kakav je uobičajen u tome, može izazvati ružan osjećaj....preselio na drugi svijet, je mnogo blaža riječ...izbjegavaj teške riječi kad pričate o tome: strah, šok, suze, ...smrt....)
i, budi sigurna, ako sa nekim pričaš o tome a on je prisutan, iako ti se čini da gleda TV, sve će registrovati, zato pazi..
želim ti sreću mila,  mislim da ćeš ti to pametno odraditi...
ljubim


_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Ma zene svaka vam cast!Ja se uopste ne obazirem na to sta ce neko reci,briga me ja zivim za svoju djecu i tu sam za njih kao i svaka majka.Moje dijete je dosta razumno da tako kazem i mi zaista imamo odlican odnos bez lazi i ustrucavanja,razgovaramo otvoreno i bez uvijanja.On zna,svjestan je sta se desilo i on kaze da je sretan sto je dedu predrzao pa se dedo nije puno udario kad je pao,eto kako on razmislja,i da njega nije bilo ko zna koliko bi njegov dedo lezao dok neko ne bi naisao da ga vidi,tako on razgovara sa mnom.Sve sam ja njemu objasnila i odgovorila na njegova pitanja,bas sve sto ga je interesovalo.Sa psihologom koji radi u mom gradu se bas dobro znam i naravno da cu porazgovarati sa njom i cuti njeno misljenje.Vama svima hvala na odgovorima,divno je kad znas da ti je neko spreman pomoci i dati dobar savjet.

_____________________________

Moja djeca su moje najvece blago!!!

 duša draga, pa on baš zrelo razmišlja za 9 godina

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Trebam pomoć, odnosno broj dobrog dječijeg psihologa hitno.
Naime, ja želim otići i porazgovarati o mojoj Emi, jer reakcije koje je danas ispoljila prema meni tražeći na kraju otvoreno da je i istučem, uz sat vremena histerije koju sam pokušala i presjeći i ignorirati bezuspješno dok nije pala od umora, su malo je reći zabrinjavajuće. I mislim da trebam odmah reagirati da se znam postaviti jer sam zaista bila zatečena.
Pažnje dobija u neograničenim količinama i pored brata (dijete je skoro pa zanemareno dok je ona budna), uključena je u sve oko njega, ja sam već počela ići u vrtić po nju da malo i same budemo, jednostavno ne znam što da radim više i da ostanem normalna. Agresivnost zaista ne mogu tolerirati, mogu razumjeti, ali trebam savjet kako se izboriti s tim i ne dozvoliti da to izgleda normalno, jer mi nije normalno pustiti je da udara, tersa, svađa se.

_____________________________

Ema, kokola i sreća najveća, 15.10.2008.
Timur, radost mamina, 9.10.2011.

ja ne znam kojem domu zdravlja pripadas, ali najbolje ti je da odes svom dr. i trazis savjet i da ti da uputnicu za psihologa! I ja sam u nekom momentu bila tako izgubljrna i imala sam namjeru otici i isto uraditi...ali smo se sad smirili hB!!!
Mozda da jos malo sacekas, pa da onda odes!!!


_____________________________

06.09.2008. Adnan
02.12.2010. Ajša

Ja mislim da je to sve reakcija na brata, zaista, na žalost prisologa ne znam, ali vjerujem da će to brzo proći, mogu misliti šta mene čeka, sad je već ljuta i nepodnošljiva, a kamoli akobogda kada beba dođe.

Poslaću ti broj.

Neznam gdje bih svrstala ovu priču jer u njij ima svega pomalo

Sa mojom Sofi ide u vrtić jedna djevojčica koja ima jako tešku životnu priču a tek joj je 5god.

Krenula je u vrtić prije godinu dana i tad se vidjelo da sa malom nešto nije uredu.Priča ona ali je sva stisnuta ,unezvjerenog pogleda.Još me tad zaintrigirala sudbina te djevojčice ali bilo mi je jako neugodno da to pitam žene koja ju dovodi.
Vidjelo se da joj nije majka pošto je to žena u godinama oko 50-53.I sve je tako trajalo dok sledeće ljeto nisam čula njenu tužnu priču.

U obližnjem parku gdje često idem sa djecom došla je i ta mala djevolčica Emilia se zove.U pratnji čovjeka srednjih godina. Prvo je dugo nekom sjetnim pogledom gledao u moju bebu (tad je imao nekih 5-6mj).I onda je počeo da priča kako su on i žena bili hranitelji nekom malom dječaku koji im se tako uvukao pod kožu da su ga jedva pustili da bi bio posvojen.

I tu počinje ova tužna priča o maloj Emi

Nju su dobili kad je imala 3.5god.
Socijalna služba ju je pronašla u nekoj zabačenoj kući na kraju zabačenog sela.
Živjela je sa nepokretnom bakom(majka ju je napustila)vidno gladna i iznemoćala.Čudo da je preživjela Imala je 3.5 god nije znala da priča ni da pravilno hoda,a nuždu je vršila pod sebe. Gladna i iznemoćala .Kasnije su joj iz želudca izvadili komadiće spužve koje je jela da bi preživjela .

Provela je 7 dana na odjelu pedijatrije i došla kod njih u hraniteljsu porodicu.Dan po dan i polako je naučila hodati,i sama ići u WC.Ali sa jelom su imali jako puno problema-stalno je i neprekidno jela jer je jadniče bila tako dugo gladna.

Malo pomalo osposobili su je i doveli u neku normalu-upisali je u vrtić da se tako lakše socijalizuje sa okolinom.Ispočetka je išlo malo teže tukla je djecu i otimala im hranu i igračke ali uz pomoć dj.psihologa koji radi u vrtiću i teti koje su se svojski potrudile Emilia je dovedena u dosta dobro stanje.

Ali ona zna da joj ta žena nije majka i stalno je pita -Kad će moja mama doći po mene da me poljubi -sunce moje malo

Sad je već velika i sve su manje šanse da je neko usvoji.

Tu sam priču htjela podjeliti sa vama jer mi je jako dugo ležala na duši i uz samo jedno pitanje-ZAŠTO,ZAŠTO JEDNO MALO DJETE MORA TO PROŽIVLJAVATI

_____________________________

Mamina velika curica 5.3.2008
Mamin mali dječak 26.1.2012.

Zato što živimo u okrutnom svijetu sa još okrutnijim i bestidnijim ljudima kojima ništa nije sveto, pa ni dječiji život. Nažalost tužna priča kao Emiliina, nije jedina, samo mi još uvijek u Bosni, nemamo ovako strašne sudbine djece. Većina ih završi u domovima za nezbrinutu djecu.

Strašno, strašno, strašno ... ali eto ja se kao majka, kao žena, kao insan još uvijek nadam da postoji jedno zrno dobra na ovom Svijetu koje će jednog dana ući u sva ljudska srca i učiniti nas dobrim i osjetljivim insanima, koji će znati razlikovati dobro od lošeg, i od nas učiniti borce za život, a ne stihijske putnike u beznađe budućnosti.


_____________________________

"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“
W. B. Y

Svaki put kad vidim to malo biće sva se stresem, duboko udahnem i krenu mi suze na oči
Htjela bih joj pomoći ali neznam kako-sada ona ima sve osim loših uspomena i rođene majke.A to joj nažalost niko nemože nadoknaditi.

Sretno ti moja mala Ema


_____________________________

Mamina velika curica 5.3.2008
Mamin mali dječak 26.1.2012.

naletih na jedan zanimljiv tekst pa da ga podijelim ovdje, ne vjerujem da će kolektiv PC školarca se ljutiti jer njima je za ciljk zdravo dijete...

http://pcskolarac-novosti.blogspot.ba/2015/11/simptomi-stresa-kod-djece-kako-ih.html?spref=fb


Inače danas me jedna poznanica pitala u stilu da joj savjetodavno kažem kako da pomogne sestinom djetetu...
od polaska u školu dijete plače, nezadovljno je, povraća kada dođe kući svaki dan...
išli su psihologu odgovor je da će proći...
ali dijete vidno kopni, mrša, ne jede,,,
komletna porodica je zabrinuta i majka već razmišlja da dijete ispiše iz škole mada nis lučjano nema razlog, razred OK, sva raja ok, svi lijepo i fino pričaju o učiteljici....



_____________________________

''Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipjelo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.''

H- 25.6.2006
F-12.2.2009