Djeca uvijek očekuju pomoć odraslih, iako se to roditeljima tinejdžera čini nestvarnim. Očekuju rješenja kojih se ne mogu domisliti, traže stabilnost, žele svladati vještinu kompromisa, prilagodljivosti, uklapanja. Najstresnije situacije za djecu su polazak u vrtić ili školu, rođenje brata ili sestre, preseljenje (u drugu četvrt, grad…), gubitak posla jednog od roditelja, razvod roditelja i smrt bliskog člana obitelji.

Vrtić i škola
Nakon naoko uspješne prilagodbe, često nastaju problemi: plač, vješanje za roditelje, vrištanje. Zvuči grubo, ali tu se ne može popustiti. Potraju li problemi dulje od mjesec dana, razgovarajte s pedijatrom, otiđite u vrtić ili školu. S djetetom provodite vremena koliko god možete, objasnite mu, primjereno dobi, da je odlazak u vrtić ili školu posao, kao i svaki drugi.
ZOKIIII

Dokazano je da kod djece,kao i kod odraslih postoji stres,samo sto kod djece to ide malo teze.Naime,djeca stres ispoljavaju drugacije,najcesce agresijom ili suprotno-povucenoscu.Nemora uvijek biti posljedicadjeca problem u porodici.Nekada mi sami,naravno nesvjesno uzrokujemo stres kod djece,bilo da ih ruzimo,kaznjavamo,podizemo ton itd.Zato je jako bitno stalno razgovarati i pokusati objasniti djetetu svaku nasu reakciju prema njima.Djeci uvijek treba njeznosti i ljubavi,jer je to jezik koji razumiju od rodenja,a mi smo ih tome naucili.I,nema veze koliko su pogrijesili....polako im treba objasniti i ukazati na gresku.Mali su da bi shvatili.Svaka grubost je njima bol,za koju nikada neznamo kako ce ici dalje.

Obzirom da kikica ima svoj tajming gledanja televizora, kao i sadržaj televizijskog programa koji je namijenjen prvenstveno njenom uzrastu, ponekad se desi da se zadesi u dnevnom boravku kada je na TV-u, emisija stresnog sadržaja.
Navest ću primjer: Slučajno je reklama na jednoj našoj TV-kući u kojoj se prikazuje operacija čovjeka. U tom momentu ona je prošla pored televizora i ugledala tu scenu.
Ostala je zatečena, i na licu sam joj vidjela grimasu koja je bila prilično uplašena ( s razlogom).
To me je nagnalo da malo više razmišljam o momentima njenog suočavanja sa scenama stresnog sadržaja. Znam da je još mala, i da određene stvari/događaje ne može razumjeti, ali znam isto tako da će vrlo brzo odrasti.

Kako, na koji način i da li uopšte treba da obraćam pažnju da njeno "upoznavanje i suočavanje" sa datim situacijama života, ili da je prepustim stihijski da sama otkriva iste, odnosno da joj, shodno njenom uzrastu, pružim uvid (čitaj - ne zabranjujem i ne okrećem glavu) od istih?

_____________________________

"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“
W. B. Y

Evo ja sam, može se reći, još na početku odgoja djeteta,sin ima 20 mjeseci,ali već primjećujem neke (neznam dali stresne) situacije npr.kao što si maryam amina rekla,na tv. je vidio nešto slučajno i odmah je potrčao meni u zagrljaj sa uplašenim izrazom lica,naravno utješila sam ga ali se on stalno okreće prema tv da vidi dali je to nešto što ga uplašilo još uvijek tu,naravno da sam prebacila na cmc gdje su pjesme tako da zaboravi.
Zna se uplašiti ako ostane sam u nekoj prostoriji u kući a da me nečuje ili nevidi,to izbjegavam koliko mogu.
E sad dali je to stres ili samo strah koji bi mogao prerasti u stres,ja mislim ovo drugo jer je on još mali, djete pod stresom  može biti kada se konstantno nalazi u takvoj situaciji,ako je u kući bučno (svađa) ili nervoza oko njega ili ga se plaši raznoraznim čudovištima,prečesto kažnjavanje,o batinama da nepričam itd.,a osim toga neke velike promjene za njega u životu kao preseljenje i sl.
Da li sam u pravu?
Znam sigurno samo da je ljubav i bliskost sa djetetom najbolji lijek protiv straha i stresa.

Slažem se sa tobom.
Ne želim da je odgajam kao pod staklenim zvonom, jer znam da će kasnije imati problema uklopiti se u sredinu, ali upravo zbog toga što je danas na svakom koraku, potencijalni izvor stresa.
U kući se ne diže glas, strahovito je privržena meni, i to je ono što malo me možda..kako da kažem...zabrinjava. Mislim ne pravi nikada scene kada ja nisam tu, ili kada moram negdje da idem, a ona mora da ostane sa mm, ili majkom ili dedom, ali jednostavno, evo primjera:
Kada mi po noći se budi, odnosno kada plače (imalli smo elaboriranje mog problema oko plakanja u snu), tada nema šanse da će prestati sa plačem ako nisam ja uz nju.
Pokušavali smo da mm me zamijeni u noćnim ustajanjima, ali bezuspješno, opet bi tražila moje prisustvo.

Vraćam se na početak, odvajanje od roditelja (u bilo kojem smislu) za dijete može biti stresno, tako da i ne pokušavam, ali zbog prirode posla doći ću u poziciju da ću morati biti odsutna po noći.

Sve u svemu, odrastanje djeteta praćeno je nevidljivim stresom, ali i onim očitim, samo je na nama koliko možemo, i u granicama normale, da predvidimo iste i djelujemo preventivno.

_____________________________

"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“
W. B. Y

I ja se slažem stobom da dijete netreba odgajati pod staklenim zvonom.
Mislim da djete treba osamostaljivati ali ne pod svaku cijenu,ako će to biti popraćeno plačem ili vriskom nego postepeno.
I ja takođe nemam problema što se tiče "rastanaka",naučio je da ostaje kod bake, najčešće, kada ja ili muž trebamo ići negdje fino se pozdravimo pusica,nekada mu obećam da ću mu donijeti neku sitnicu i to obavezno ispunim.
Osjećaj sigurnosti kod djeteta se stiče kroz razgovor sa roditeljima i naravno iskazivanje ljubavi,treba naučiti dijete da nam vjeruje da ćemo biti uz njega uvijek kada mu trebamo ali i da mu se ništa loše neće desiti ako mi nismo baš svakog trenutka tu,jer smo ga ostavili u sigurnim rukama,to je naravno teško shvatiti djetetu od 1,5 god. ali treba raditi na tome,trudimo se.

Dijete može biti pod stresom i nažalost to sam se uvjerila na vlastitom primjeru.Mada kod nas je malo posebna situacija.Mom Kenanu će još malo aBd 3 godine a od kako je napunio 1 godinu stalno smo skoro po bolnicama bili,i sve je do jednom dobro podnosio.Jer uvijek sam ja bila uz njega,pričala mu kojekakve priče(Najviše izmišljala,što mislim da nije dobro,jer mi je znao reči što si mi mama slagala a onda se osjećam stvarno užasno).Jednom smo bili u Sa u bolnici i pošto smo tek došli nisam znala kako se treba ponašati,šta se smije a šta ne,tad je imao oko godinu i pol,i tako sam njemu ja govorila ne sine ovo ne sine ono,i onda je on odjednom počeo vrištati iz petnih žila.bacati stvari po sobi i čupati sebi kosu.Kako sam se samo prepala,a nije bilo teorijske šanse da ga smirim i na kraju sam skontala da i njemu treba da se malo ispuca jer je i on jadničak sit i doktora i bolnica i igala.Poslije pola sata vriske se smirio i nastavio se sasvim normalno igrati i pričati i smijati.Mislim da dijete ne treba uvijek sputavati u tome da izrazi scoje emocije,makar to vriska bila,jer znate i same kako je nama kad se nakupi svega,a djeca to ne znaju drugačije izraziti.Naravno,ne treba pretjerivati i sve dozvoljavati.To je moje mišljenje i iskustvo, nažalost

To je potpuno razumljivo što je tako reagirao jadničak mali i stvarno si u pravu netreba ih sputavati da izraze svoje osjećaje ma kakvi oni bili.

Da dijete može biti pod stresom uvjerila sam se povratkom iz rodilišta. Hana jako voli svoju sestru, ali ljubomoru a i stres je ispoljavala na drugačiji način. Dobila je temperaturu, pa je jedno vrijeme bolio stomak iz neobjašnjivog razloga. 

Tako i grade svoj karakter,ne treba im puno puštati ali ne treba ni pretjerivati u sputavanja kao što si rekla.Djeca su najveća blago

Duša draga,jel je sad to prošlo,mislim jel se navikla na seku?

O da, znam, po sebi da je stres povezan sa mojim imunološkim sistemom. Kada sam pod stresom osjetim da mi je isti oslabljen, i to ne samo sa mojim fiziološkim sistemom nego i sa mentalnim, jer često osjećam tjeskobu i depresiju (koja me dovodi ponekad do povlačenja u sebe).
Nego je li Hana otvoreno ispoljavala svoje unutrašnje reakcije, ili je to ipak zadržala u sebi ? I kako ste je vi pripremili za malu Sajru?

_____________________________

"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“
W. B. Y

Ona se jako veselila dolasku bebe. Zadnjih mjeseci je po trgovinama sve za bebe trepala  u korpu i govorila to je za bebu. Od prvog dana je uključena u sve: dodaje pelene, briše guzu, kupa. Ali djaba, iako nije pokazala ljubomoru prema Sajri, u smislu da je udari, uštine ili slične, to je pokazivala na drugačije načine. Recimo bila je jako agresivna prema meni i mužu. Onda je počeo boljeti stomak, pa je dobila temperaturu. Sada je sve dobro, uz dosta energije koju ulažemo da se ne osjeća zakinutom. Ali činjenica je da ona više nije jedino dijete, i da sva pažnja više nije usmjerena na nju. 

Žao mi je što je tako,ali sva starija djeca moraju proći kroz to,fazu ljubomore.A vi se potrudite što više pažnje njoj poklanjati,npr. svaki put kad kupite nešto mlađoj kupite i starijoj.Stalno joj govorite kako je volite i kako je ona vaša pametnica,i da vam je od velike pomoći.Nisam se još našla u toj situaciji ali Kenan mi već sad govori da ne želi da mu mama rodi bebu,a kako će biti kad se odlučimo za drugu,ne znam

Sve u svemu, Hana je dobro kanalisala svoju "negativnu" energiju.
Žao mi je vas, i toga što morate biti suočeni sa njenim traženjem pažnje, na taj način, ali jednostavno, ona je shvatila prioritete u sebi, i ne želi da odstupa od njih, ali u isto vrijeme, ne želi da bude uskraćena u pravima (čitaj - ljubav, pažnja) kojima je bila okružena i što je bilo neprikosnoveno samo njeno.

U suštini, vama će biti malo teže nositi se sa njenim ponašanjem, jer morate obratiti pažnju, da njen odgoj koji je do sada pokazao vjerujem pozitivne rezultate, ne skrenu sa željenog puta.

Ali moje šturo poznavanje Tebe, mi kaže da je sve pod kotrolom.

_____________________________

"Ja jesam siromah i samo snove imam. Pred noge tvoje polažem ih. Nježno gazi, jer gaziš po snovima mojim.“
W. B. Y

Moja Lorena vec sa dve godine pokazuje samostalnost, ulazi u sobu gde je mrak bez problema, ne plasi se buba, pasa..ma jednom recju haramabasa..
Jedno vreme se plasila aviona, pa smo se sasvim slucjano zadesili u Bg i moja kuma je morala da ode do aerodroma, pa smo poveli i nju..Lepo sam joj objasnila sta je avion, zasto je na nebu i razumela je. Sto se stresa tice, ne voli nikakvu dinamiku oko nje, galamu, suvise glasnu muziku odmah postaje agresivna.
Ali imam problem sto je navikla da je uvek u centru paznje(nasom krivicom) i ne smem da pogledam drugo dete odmah pocinju njeni ispadi, sto me jako zabrinjava. Sada je trenutno u NE fazi, fazi negiranja i sve joj je na "nemoj"..
Nadam se da ce to uskoro prestati..
Deca su licnosti koje treba dozivljavati na jedan specifican nacin. Ja se prema njoj odnosim kao prema velikoj devojcici i nemam potrebe da je grdim ili tucem, lepo je posednem ispred sebe i objasnim joj. I za divno cudo sve razume i poslusa..
Ne drzim je pod staklenim zvonom, smatram da ako je dete zdravo i nema bas potrebe za tim..

jah
do neki dan sam mogla da je "plašim" muhom kako mi ne bi pobjegla niz stepenice ili zapucala sama preko vrata
sada i njih ganja i tretira kao ljubimce
ne boji se mraka niti bilo čega, što je možda i dobro, jer akbgd još kada malo poraste mama će da joj objasni koga treba da se boji
ali me zabrinjava (vjerovatno nepotrebno) što kada se budi ako me ne vidi onda plače, ako ostane sama u sobi opet isto, ako izađem a da joj se ne javim opet
pretpostavljam da je to zbog toga što sada zna da je ostavljam kada idem na posao, nekad plače i kada muž puž ide u noćnu
jutros smo dobili jedan ozbiljan i dug pogled, bez osmijeha, bez mahanja, bez slanja pusa kada smo je ostavljali kod moje mame 


_____________________________

strpljen - spasen

Ista stvar se i meni desila. Stariji sin je bio odusevljen dolaskom bebe, ali strasno ljut na mene. Posto sam stalno lezala, dojila bebu i bila "umorna" on je stekao utisak da ga manje volim od bebe. Ali uz puno,puno razgovora i paznje prevazidjeno je i sad kad je beba malo veca igra se sa njom i cesto joj pokazuje koliko je voli, sto mene pravo raduje

_____________________________

veliki 22.3.2005
mala 17.7.2007

Bas dobro da postoji ova tema.
Nama se desilo nesto strasno prije deset dana.Moj sin je bio s dedom kad je on odjednom i iznenada samo pao i umro .Dijete se prepalo,ali se tako dobro snasao da ja nisam mogla vjerovati.Eh sad bilo je sve u redu do prije tri veceri kad se on poceo buditi po noci i govoriti da ga je strah i da se boji,ne kaze cega samo kaze boji se.Ja sad ne znam sta da radim i kako da mu odagnam strah,to je sok bio za sve nas a pogotovu za njega jer je bio s njim.Nekako mislim dijete je pa ce mozda i nekako zaboraviti ne mislim da ce skroz zaboraviti sta i kako se desilo,ali bojim se sa mu taj stres ne ostavi kakve posljedice,zaista sam zbunjena i ne znam sta da mislim.

_____________________________

Moja djeca su moje najvece blago!!!

Dina tvoj dječak ima 9 godina??
Ja bih svoje dijete odvela do psihologa.
Tek toliko da profesionalno popriča i da meni da natuknice kako da se ponašam.
Nije on baš mali da će zaboraviti što se desilo.
Meni je draga osoba preselila u mojoj osmo godini života, još uvijek znam i šta sam jela taj dan da ne govorim dalje.

Dino, potpisujem hanu, ja bih isto ovo uradila, ti si pametna, obrazovana, emancipovana žena, i znam da ćeš prihvatiti ovaj dobronamjeran svajet. Odvedi dijete kod stučnjaka, da ne bi bilo kasnije probleme, traume ostavljaju trajan ožiljak, kako na fizičkom, više na prihičkom polju. Odvedi ga što prije, mada ne bi bilo zgoreg i malo alternative, možda da ga odvedeš na stravu. Za svoje dijete i njegovo dobro treba uraditi sve.

Ma nisam ni mislila da ce zaboraviti,vjeruj i sama jos uvijek nisam dosla sebi od tog dogadjaja,i ja sam razmisljala da ga odvedem psihologu cisto da porazgovaramo,a zamisli jos je trebao sad na operaciju krajnika to mu je jos dodatni stres,mozda debelo grijesim ali ja sam odlucila operaciju malo odgoditi,zao mi ga samo mi treba da se jos vise isprepada.

_____________________________

Moja djeca su moje najvece blago!!!

Dinaa, zao mi je zbog dede...to je sigurno veliki sok bio za sve vas, a kamoli za njega

ono sto bih ja uradila nekako instinktivno jeste navela na pricu...ne bih dopustila da to potisne...dosadjivala bi mu da prica iz dana u dan,dok sam ne kaze da ne zeli vise o tome

tačno je da traume ostaju i tvoj dječak uopšte nije mali da bi mogao zaboraviti
Sječam se kad sam bila 3-4 razred osnovne škole u parku pored je umro jedan čovjek i ležao je na klupi. Vjeruj da i dan danas imam tu sliku u očima, njegovu boju kože i izraz lica a čovjeka uopšte nisam poznavala.
Zbog toga najbolje potraži stručnu pomoć, a i savjet mama Alme za stravu je , treba sve pokušati 

Hvala vam,divne ste.
Nagovaram ga na pricu,nije on povucen u sebe,razgovaramo i on prica o tome samo sto kad se probudi u noci kaze mama strah me,kad ga pitam cega kaze ne znam samo me strah,ujutru pitam cega si se prepao,kaze nisam nista sanjao samo sam se probudio i nekako me strah

_____________________________

Moja djeca su moje najvece blago!!!