Kod mene nikada nije postojala dilema da li cu raditi ili biti domacica, uvijek sam tezila tome da radim. Tako sam nekako organizovala svoj zivot i kratkorocne i dugorocne ciljeve. Zavrsila sam fakultet, nasla posao u struci, kupila stan, udala se, rodila bebu, bila na porodiljskom 6 mjeseci i onda se vratila na posao. Ne zato sto sam zeljela da se vratim na posao tako rano, nego sto sam morala. Posao je ipak dobar i omogucava mi pristojan zivot i mogucnost da otplacujem stambeni kredit. Teska srca sam se vratila na posao i dan danas, pogotovo nakon odmora kada sam po cijeli dan sa svojom djevojcicom, bude mi tesko kada trebam opet poceti raditi. Ali tako je.
Pozelim cesto biti stay home mom, da budem kuci sa L, da se igramo i da imam vise vremena za sve. Jer radim puno radno vrijeme. Radim puno i ne idem na posao da se odmorim. Kuci dolazim najranije u 17.30. I onda se u potpunosti posvecujem svojoj djevojcici, a kada ona zaspi kuham, cistim, dakle cekaju me svi oni poslovi za domacice.
Mada, nisam ja ni za opciju da zena bude u potpunosti nezaposlena. Meni je to bilo interesantno i zanimljivo na porodiljskom jer sam znala da nece trajati vjecno. Po meni, idealna opcija bi bilo radno vrijeme od 4-5 sati 4 dana u sedmici. Taman da se malo bavim stvarima za odrasle, da budem u toku, a da opet imam vremena za sve.
A neko rece da plata nije bitna, pa meni je u ovoj fazi zivota bitna, jer vracam kredit, placam tetu koja cuva L. Na kraju krajeva, svi mi radimo za platu. Ja kada bih imala osigurana primanja svaki mjesec, ne bih bas radila ovoliko koliko sada radim. Uzivala bih, a ispunjavala bih sebe nekim drugim aktivnostima. Pa nije posao jedino mjesto gdje zena moze otici da radi "nesto korisno".