Dva meseca je proslo dok smo smogli snage uputiti zahtev UKC-u Tuzla da ispita okolnosti pod kojim je nas sin preminuo i utvrdi odgovornost lekara, te ih primereno kazni. U zahtevu sno opisali kompletan tok dogadjanja od 23.07. do 25.07.2005. godine.
http://img202.imageshack.us/img202/166/122nz.jpg
GARAGIĆ (PAŠAN) MEHMED
ul. Rate Dugonjića br. 4
75000 Tuzla
JZU UKC TUZLA
N/R Direktoru
Dr.med.sci Nedret Mujkanović
PREDMET: Zahtjev za pokretanje istrage povodom smrti Garagić Denisa,
dana 25.07.2005.godine na INTERNOJ KLINICI
Danas je 20. 09.2005.godine 55 dana od kada sam sahranio svog sina Garagić Denisa, koji je iznenada, pred očima ljekara, umro na Vašoj klinici 25.07.2005.godine u 13,15h u 26-oj godini života.
Ovo navodim iz razloga što sam, kao roditelj, očekivao da će neko sa klinike naći snage i ljudskog razumijevanja, te pozvati nas, roditelje, i reći koju riječ utjehe, izvinjenja za ono što je učinjeno, odnosno što NIJE učinjeno od strane Vaših ljekara : da im pred očima umre mladić od 26 godina koji se nalazio 37 sati na Vašoj klinici. Za toliko vremena oni nisu bili sposobni utvrditi pravu dijagnozu i pružiti odgovarajuću pomoć našem sinu. Očekivanje da se oglasite je bio razlog što ranije nisam podnio zahtjev za pokretanje istrage vezane za smrt sina Denisa. Shvatio sam da sam se prevario i da je za Vas to slučaj, kao i svi drugi slučajevi, sasvim normalan, bez obzira na okolnosti i način na koji se desio i da će se voditi samo kao jedan od statističkih podataka umrlih. Shvatio sam da se Vaši ljekari postavljaju iznad božije moći i da su uzeli sebi za pravo, iz samo njima poznatih razloga, da odlučuju kome će oni dati pravo na život. Samo se pitam kako se ti ljudi osjećaju poslije smrti našeg sina i mogu li mirno spavati, mogu li gledati u oči drugim pacijentima i svojim radnim kolegama?
Dana 23.07.2005. godine oko 16,00h mom sinu Garagić Denisu je pozlilo u stanu, osjetio je gušenje u grudnom košu i hitno je sa bratom otišao na INTERNU KLINIKU gdje su ga primili dežurni ljekari. Utvrdili su preplašenost, hipertenziju, visok pritisak, te mu dali određene lijekove, što je navedeno u nalazu koji je protokolisan pod brojem 6694 od 25.07.2005. Ja sam došao na kliniku nešto kasnije, jer su sinovi brzo otišli ne čekajući mene, a mislio sam da su u Hitnoj službi na Slatini. Kad sam stigao na INTERNU KLINIKU na prijemu sam našao sina preplašenog i pitao ga šta se desilo. Objasnio mi je da ga guši u prsima, da ima osjećaj kao da ga je bumbar ugrizao, kao i to da ne osjeća zube, da mu je sva glava utrnula. Na prijemnom smo ostali još jedan sat da bi mu kasnije izmjerili pritisak. Kad su to uradili, rekli su da je sve u redu i da možemo ići kući. Meni, kao roditelju, nisu ništa rekli, odnosno objasnili o čemu se radi. Navodno, nisu mi htjeli reći da se ne bih uvrijedio kao roditelj, jer su oni sumnjali u korištenje narkotika ili apstinenciju od narkotika, a za tu sumnju ja doznajem tek u noći 24.07. u 00,30h. Moram napomenuti da mi je umrli sin rekao da je u toku popodneva 23.07. oko 14,00h pojeo četiri kugle sladoleda, pa se sam pitao da mu nije slučajno to naškodilo. Po povratku kući stanje se malo smirilo, vjerovatno od primljenih inekcija (1 u ruku, 1 u debelo meso i 1 tableta pod jezik-nije nitroglicern), ali se stalno žalio na teškoće u disanju i bolove u grudima, odnosno pritisak u obliku kugle, kako mi je znao reći. U 20,30h pozvao sam i zamolio dr Kesera, koji stanuje u istom ulazu, da siđe i pregleda sina što je on odmah i učinio. Kada ga je pitao o čemu se radi, sin je sve objasnio kako je napred navedeno, a to je : gušenje, bol u prsima i utrnulost kompletne glave, kao i da je pojeo 4 kugle sladoleda. Kada ga je poslušao, dr Keser se zaprepastio i rekao : «Denise, ti imaš ogromne šumove na srcu i aorti». Pitao ga je da li su ga doktori na klinici to popodne poslušali, a Denis je odgovorio da jesu, ali sa leđa, a ne sa grudne strane. Dr Keser je preporučio, zbog konzumiranja sladoleda, da uzme nešto antialergijsko uz kalcij, te sam u dežurnoj apoteci na Slatini to nabavio. Preporučio je Denisu da odmah u ponedjeljak, 25.07. od svog doktora uzme uputnice za ultrazvuk srca, pluća, spirometriju, te da sa nalazom ultra zvuka srca dođe kod njega na kliniku u Slavinoviće, a da odmah počne zapisivati stanje pritiska i otkucaje srca tri puta dnevno, u isto vrijeme. Zapisano je samo jedno : 23.07. u 23,00h 122/66 (66 otkucaja).
Oko 23,30h sin je počeo plakati i ponovo se žaliti na bol u prsima, guši ga, ne može disati, utrnuli mu zubi i vruće mu je. Ponovo smo pozvali dr Kesera, koji je, vidjevši u kakvom je Denis stanju, odmah rekao da se zovu kola hitne pomoći za prevoz u bolnicu. Doktor se vratio u svoj stan da se obuče, jer sam na njegovo pitanje : «hoćeš Meho da i ja idem s tobom» rekao da bi mi bilo drago. U međuvremenu, dok smo čekali doktora, a to je bilo par minuta, sin je ponovo zaplakao da ga boli, ne može disati i vruće mu je i odjednom se prevrnuo na desnu stranu ležaja, pocrnio, oči je prevrnuo na gore i nije više davao znake života. Uz pomoć majke i doktora koji se brzo vratio položili smo ga bočno i ja sam nakon više pokušaja uspio otvoriti vilicu i izvući jezik, nakon čega se iz dubine grudnog koša čuo težak uzdah i tek tada je počeo disati i obilno se znojiti. Hitno smo ga na rukama, uz pomoć komšija, iznijeli u kola uz stalno traženje da pokaže jezik što je on i činio uz riječi «tu sam». U kolima je stalno pokušavao da se podigne iz ležećeg položaja da bi mogao da udahne vazduh jer ga je gušilo. Za 2-3 minuta smo kolima sa komšijom Jahić Muhamedom i dr Keserom stigli na kliniku. Na ulazu u kliniku dr Keser je zvao da se dovezu kolica jer se radi o vrlo teškom kardiološkom slučaju.
Kad smo ušli u prijemno dr Keser je doktorima koji su došli (isti oni od 16,00h) rekao da se radi o teškom kardiološkom slučaju, i šta treba povodom toga hitno učiniti, pogotovo što je pacijent doživio, odnosno preživio, kliničku smrt, te da ima velike šumove na srcu i aorti, a inače pati od visokog pritiska. Nakon prvih reagovanja i hospitaliziranja, dr Keser je tražio od dežurne sestre peškir da obrišemo sina jer je iz njega lila tečnost-znoj iz cijelog tijela, bukvalno od glave do pete. Doktori koji su ga primili nisu bili baš puno uzbuđeni. I pored mog šoka, bola i uzrujanosti primijetio sam da su vrlo mirno reagovali na ono što im je dr Keser govorio i upućivao ih šta bi trebalo uraditi. Kad su dr Kesera odveli u stranu, ja sam, i pored teškog stanja u kojem sam bio, primijetio da nešto nije normalno, jer sam očekivao da će mi sina odmah prebaciti na odjel, odnosno na mjesto kojem i pripada, imajući u vidu stanje u kojem je bio, te da će mu se dati odgovarajući tretman. Međutim, dežurni doktori su nešto «šaputali» dr Keseru. Kad sam ih pitao o čemu se radi, oni su bili suzdržani, ali na moje insistiranje da kažu istinu, rekli su mi da su dr Keseru rekli da je moj sin bio danas popodne kod njih i da oni sumnjaju da je koristio narkotike, te da takvih slučajeva oni imaju 3-4 svaki dan. Povikao sam na njih zašto mi to danas nisu rekli kad sam bio kod njih sa sinom?! Dr Keser im je rekao da on sumnja u ispravnost njihove tvrdnje jer od malih nogu poznaje Denisa kao dobrog momka, ali priznaje da nije poznavalac opojnih sredstava i malo se povukao u stranu. Moram istaći da su dr Keseru još rekli kako ne bi bilo lijepo da se spominje njegovo ime, jer ako Denisa prebace na odjel, a radi se o narkoticima, slučaj moraju prijaviti policiji. To im je bio argument da ga malo odstrane, odnosno da im se ne bi uplitao u njihovu dijagnozu, dobrih poznavalaca, «stručnjaka» za narkotike. S obzirom da u bolesničkoj dokumentaciji koju smo dobili, nisam nigdje vidio pečat sa imenima doktora koji su bili dežurni, raspitao sam se i saznao da se zovu Salih Azapagić i Mario Križić. Moram priznati da sam se, a slušajući mnogo ružnih stvari oko prijema i odnosa medicinskog osoblja prema pacijentima, kod dežurnih doktora pozvao na prijateljstvo sa dr Barakovićem i dr Sinanovićem kako bi sinu pružili bolju pažnju.
Sina su smjestili u prostoriju tzv.»dnevne bolnice». Stanje mu je bilo veoma loše, stalno je povraćao zeleno-žućkastu tečnost, boja lica je bila tamna-crna. Dr Keser je bio prisutan i vidio je to povraćanje i ogromne količine znoja. Ja ne znam koje su mu lijekove davali uz infuziju. Kad su ga pitali kako je, on im je vrlo teško ponovio sve ono što im je rekao još u 16,00h, isto ono što je rekao i dr Keseru, da ga guši, da ne može disati, da ima kuglu u prsima kao da ga je ugrizao bumbar!!!
I pored svega navedenog od strane sina, dr Kesera i mene- roditelja, doktori kao da su bili gluvi na sve to, ostali su pri svojoj sumnji - dijagnozi o korištenju narkotika, te su mi rekli da bi bilo dobro da saznam od sina šta je i kada uzimao «nešto» kako bi odredili «pravilnu» terapiju. Ušao sam u prostoriju gdje je sin ležao u polusvjesnom stanju, jer je prije toga imao napad povraćanja i gubljenja svijesti. Sjeo sam na krevet i pitao ga da li možemo razgovarati, na što je on klimnuo glavom. Ja sam mu objasnio sumnje doktora i pitao ga da li je danas uzimao nešto od narkotika. On je šutio jer nije mogao govoriti, a ja sam insistirao da mora reći istinu. Pitao sam ga opet: «jesi li danas šta uzimao» (subota), on je odmahnuo glavom, «jesi li u petak»? Opet je odmahnuo glavom, tako za četvrtak i srijedu. Kad sam pitao za utorak, ponedeljak, zastao je i gledao me duže u oči. Kad sam pitao koji dan, jedva je rekao : utorak (19.07.) - ekstazi-voćkica. Nije mi rekao, vjerovatno zbog stanja u kojem se nalazio, da je uzeo samo 1/3 tablete, što sam saznao kasnije kroz raspitivanje kod prijatelja s kojima je taj dan slavio upis na četvrtu godinu engleskog jezika na Filozofskom fakultetu. Rekao sam za tu tabletu doktorima, na što su oni odgovorili da to «nije strašno», ali oni smatraju da je u pitanju APSTINENCIJA, s obzirom na «ponašanje pacijenta» : preplašenost, hipertenzija i šokantno stanje koje je imao u 16,00h, potpuno se oglušujući i zanemarujući sumnje dr Kesera da se očito radi o teškom oštećenju na kardio sistemu!!? Opet sam se vratio sinu i rekao mu da doktori sumnjaju u apstinenciju i pitao ga da li je prije uzimao nešto od narkotika. On mi je priznao da je još samo jednom to probao prije Nove godine. Smatram da ni jedan otac, roditelj, ne bi natjerao sina da u tako teškom, polusvjesnom stanju prizna tako nešto, nešto zbog čega se gubilo dragocijene vrijeme, a nije imalo veze sa bolešću koja ga je tih trenutaka kosila. Boli me kao roditelja da se u izvještaju dr Hasić i Bijedić navodi, a na osnovu onoga što sam rekao doktorima, da je «otac naveo da mu je sin povremeno uzimao ekstazi» i spominje riječ «ovisnost» uz preporuku psiho pregleda. Znaju li ONI šta je ovisnik? I zašto pišu neistinu, kad ja to nisam izjavio? S kojim pravom lažu? Ako je ovisnost što sam izjavio za ekstazi u utorak (1/3) i jednu prije Nove godine, vjerovatno su to tretirali kao povremeno, iako je vremenska razlika od jednog uzimanja do drugog više od 9 mjeseci. Moram naglasiti da u bolesničkoj dokumentaciji, barem koju sam ja mogao pročitati, nije napisan niti jedan lijek da su dali sinu, a koji se daje narkomanima ili ovisnicima, a niti su išta preduzimali u tom pravcu da bi pomogli pacijentu za kojeg su sumnjali da je ovisnik ili apstinent.
Tu noć 23 na 24.07. ja sam bio uz krevet sa sinom, a više puta sam morao nositi uzorke krvi u laboratoriju, ostavljajući ga samog. Stalno je povraćao. Nije mi jasno zašto se u izvještaju, koji nije potpisan, navodi da je sin počeo povraćati u jutarnjim satima? Pa kako ih nije stid tako nešto napisati?! Čemu laži? Tu noć dva puta se poslije povraćanja ponovo gubio, što može potvrditi dežurna sestra koja je sve uradila da pomogne sinu. Još dok je bio prisutan dr Keser, dvojac doktora «znalaca za narkotike» pozvali su neurologa (Omer) da pregleda sina u onakvom stanju. On mu je postavljao takva pitanja da sam ja, kao roditelj, jednostavno poželio da ga nokautiram, ali sam se suzdržao i nisam uopšte komentarisao njegovo maltretiranje teško bolesnog sina. A pitanja su bila : «Denise, zašto čupaš obrve; voliš li što si muško; imaš li djevojku; kako se zove; jesi li imao s njom odnose»?! Vršio je i kontrolu praćenja prstiju i ostale glupusti. Ne znam koji je njegov zaključak-nalaz bio, jer mi ništa nisu rekli. Pregledajući, kasnije, preuzetu bolesničku dokumentaciju nigdje nisam našao nalaz-mišljenje o izvršenom pregledu od strane neurologa dr Omera. Naknadno sam doznao da je svojim pitanjima pokušao da isprovocira sina, da govori. Ujedno sam saznao da je rekao : «momak je u redu, samo je u šoku». To dr Omer treba da potvrdi.
Cijelu noć i ujutro 24.07. (nedjelja) do 9,30h sam bio sa sinom. Doktori su došli ujutro i pitali sina kako je, a on im je opet ponovio da ima gušenje u prsima i da je željan da udahne vazduha. Rekao sam da je sin cijelu noć povraćao što se nastavilo i u nedjelju dok sam ja bio u bolnici. Doktore koji su ga primili i osoblje, zamijenilo je novo osoblje sa dr Samirom Hasić. Prvi put kad je došla da obiđe sina na njeno pitanje o čemu se radi, sin je opet objasnio da ne može da diše, da ima gušenje, da povraća, te da nije imao stolicu i mokrenje. Ja sam u 9,30h otišao kući, a zamijenila me supruga, jer su nam rekli da neko mora biti uz pacijenta. Supruga mi je prenijela šta se događalo u međuvremenu, jer sam ja ponovo došao u 13,30h. I ona je nosila uzorke krvi u laboratoriju i vozila sina na rentgensko snimanje pluća. Mokriti nije mogao, a stalno je povraćao zeleno-žutu tečnost, često mu je bilo vruće, pa hladno i tražio je da se pokrije. U jednom trenutku sin je zatražio žvaku da malo osvježi usta od povraćanja. Supruga mu je dala žvaku, pa ga ubrzo zamolila da je ispljune da mu ne bi pozlilo sa žvakom u ustima. Dok je on izbacivao žvaku majci u maramicu naišla je dr Hasić i brzo upitala «šta je to»? Supruga joj je pokazala žvaku, svjesna da je ova mislila na drogu!!! Posebno su je kao majku pogodile riječi dr Hasić kad se sin ponovo, po ko zna koji put, požalio da ga boli u prsima i da ne može da diše, odnosno da je ŽELJAN DISANJA, dr Hasić je rekla : «ne znam ja od čega tebe boli, nisam ja svemoćna». Ja znam da niko nije svemoćan, ali ako ne zna, mogla je pozvati nekoga ko zna, ljekara koji se više razumije u kardiološke bolesti od nje. Pa, zaboga, sin nije bio na ulici, ležao je na KLINICI koja se hvali da je prestižna, evropskog i svjetskog nivoa!
Od mog ponovnog dolaska na kliniku u 13,30h, sin je i dalje povraćao, nije mogao disati u ležećem položaju, pa je često molio da mu podignem ležaj, jer mu je uspravan položaj više odgovarao. U popodnevnim satima 24.07. odveo sam sina u toalet, imao je stolicu, ali ne i mokrenje, što sam rekao dr Hasić kad je došla u obilazak. Iz nalaza se vidi da su mu popodne uključili lijek, tako da je počeo i mokriti oko 18h, u manjim količinama. Oko 21,00h sa dr Hasić sam odveo sina na pregled-ultra zvuk bubrega zbog visokog kreatina, sam je hodao. Doktorica mi je rekla da je nalaz dobar.
Dugo sam to veče razgovarao sa sinom. Rekao mi je da se plaši, da zna da je bio mrtav (kod kuće 23.07.) i da je vidio crne patke. Ja sam ga tješio i govorio da mu ne može biti ništa, sad je u bolnici, na klinici koja je poznata i cijenjena u cijelom svijetu, da je tu okružen ljekarima koji će sve učiniti da mu bude dobro. Na njegovo pitanje kako ne znaju šta mu je, zašto ga boli i guši, zbog čega ne može disati, ja nisam mogao dati odgovor, jer na sva moja pitanja nisu ni doktori znali odgovoriti iz razloga što su nalazi bili uredni. Naravno, nalazi za koje su oni smatrali da treba uraditi, samo se niko od njih nije «sjetio» glavnog, najvažnijeg nalaza : posmatranje rada srca 24h ili ultra zvuka srca. Danas i laici znaju da EKG srca malo šta pokazuje. Smatram vrlo bitnim ovdje istaći da su kolegice umrlog sina, poslije sahrane donijele knjigu «Medicinska enciklopedija» u kojoj su na jednoj strani navedeni svi simptomi bolesti od koje je sin umro, a koju je utvrdila obdukcija. Sramota je da se studenti pitaju jesu li navedeni ljekari tuzlanske klinike preskočili tu lekciju u svom obrazovanju za zdravstvene radnike i to ljekare-specijaliste!? Ne znam na koji su način stekli diplome. To samo oni znaju. Vjerovatno su djeca bogatih, moćnih roditelja, ili djeca ljekara čija se porodična tradicija morala nastaviti, bez obzira na njihovo znanje i cijenu koju plaćaju pacijenti (smrtnost). Što se takvi ljekari drže na klinici? Ko ih štiti i krije njihovo neznanje, neodgovornost i nehumano ponašanje? Oni sa svim tim nanose veliku štetu, sramotu i uništavaju ugled klinike i ugled poštenih i savjesnih zdravstvenih radnika zaposlenih na klinici koji svaki dan svojim znanjem i trudom spašavaju mnoge živote.
U razgovoru sa sinom izrekao sam tešku, pretešku laž, koju nikad sebi neću moći oprostiti : «ne boj se sine, sad si na sigurnom, u sigurnim si rukama». Kakva zabluda!
Oko 21,30h tog 24.07., na kliniku su došle Denisova djevojka Enisa i prijateljica Selma da me zamijene i dežuraju tu noć. Kad sam ga upitao može li ostati s njima, sin je odgovorio da može, s obzirom da su djevojke studenti-apsolventi i poznaju medicinu.
25.07. (ponedjeljak) u 6,30h ponovo sam došao na kliniku i zamijenio Denisovu djevojku i prijateljicu koje su prethodnu noć dežurale. Na moje pitanje kako je sin proveo noć, odgovorile su mi da nije uopšte mogao zaspati od teškog bola u prsima i teškog disanja, te da su morale podići krevet za uspravan položaj tijela. Posebno su naglasile da niko od medicinskog osoblja nije ni «provirio» u sobu sa pacijentom od 02,00 do 6,30h!
Ovo sve navodim jer me strašno boli, kao roditelja, da se u izvještajima preuzetim iz klinike pišu GRUBE NEISTINE, a posebno što se vidi u drugom dijelu teksta-izvještaja, za koji ja sumnjam da je naknadno dokucan, a to je da pacijent:
- negira teško disanje - ??? (o kojem to oni pacijentu pišu?)
- negira bol u grudnom košu - ??? (nemam komentara)
- ima dobar apetit - ??? (možda, ako se tako tretiraju one silne boce infuzije )
- ima dobar san - ??? (ko, ako misle na sebe-doktore, onda sigurno nije laž)
- nema temperaturu - ??? (ko je i kada mjerio?)
- ne puši duhan - ??? (rečeno im je da je puno pušio).
Zaključak se nameće sam po sebi : kad je sin preminuo okružen tolikim brojem medicinskog osoblja, onda su u trenu svi shvatili da su od samog početka totalno promašili dijagnozu, odnosno sve vrijeme išli u pograšnom pravcu u određivanju dijagnoze. S obzirom da smo podnijeli zahtjev za obdukciju i zahtjev za izuzimanje kompletne bolesničke dokumentacije, vjerovatno su sa gore navedenim negiranjima «štimali» izvještaje, kako bi im koliko-toliko išli u prilog kod dokazivanja krivnje za smrt pacijenta čije stanje ni u jednom trenutku nisu prihvatili ozbiljno, niti profesionalno. Zašto u izvještajima nigdje nije navedeno da je pacijent došao u pratnji doktora-specijaliste, zašto ne piše šta je doktor izjavio, pogotovo zašto se ne spominje da je kod kuće imao kliničku smrt? Važne činjenice se nigdje ne spominju, ali zato su izvještaji puni neistinitih navoda .
To jutro 25.07. sam željno očekivao svog prijatelja dr Barakovića i dočekao ga ispred bolnice. Ukratko sam mu objasnio o čemu se radi, njemu je sin godinama dolazio na preglede, a on je rekao da će odmah sa ljekarima pregledati nalaze i vidjeti šta treba preduzeti. Poslije njihovog sastanka sišli su u prizemlje, u tzv.«dnevnu bolnicu» i dr Baraković je počeo pregledati sina i pitao je šta ga boli. Sin je dao isti odgovor, po ko zna koji put još od subote 23.07. u 16h, isti kao kada je stigao u prijemno u noći 23.07., isti kao što je rekao dr Hasić 24.07., da je željan disanja, da ga boli u grudima i ne može disati, te se požalio i na bol u predjelu stomaka kad mu je doktor prstima opipavao stomak. Pritisak mu je izmjeren i bio je 140/85.
Potom me dr Baraković pozvao u ordinaciju sa ostalim ljekarima i rekao : «Garaga, po svim ovim nalazima (spomenuo je i riječ «opservacija») mi smatramo da on ne treba da ostane u bolnici, jer su svi nalazi uredni». Na moje pitanje, pa šta je sinu, oni - ljekari, nisu znali odgovor! Tada sam dr Barakoviću rekao da se mi znamo dobro, prijatelji smo, da u mojoj porodici nema laži i da moj sin ne laže kad stalno ponavlja, već treći dan, da ga boli grudni koš i da ne može da diše. Nastavio sam riječima : «pa dobro, ako tako smatrate», te sam izašao iz ordinacije i otišao kod sina. Rekao sam mu da idemo kući i javio supruzi da dođe po nas kolima. Na pitanja sina : pa dobro tata, što me onda ovo boli i supruge, njegove majke, šta je sinu, šta će biti opet sutra, prekosutra kod kuće, ako ništa nisu utvrdili, ja nisam znao dati odgovor.
Nakon 10-15 minuta ušla je jedna doktorica i rekla da će sina ipak ostaviti u bolnici. Obradovao sam se smatrajući da su svi eminentni stručnjaci, poslije vikenda, došli na posao i da će pronaći o čemu se radi (dijagnozu) i konačno pomoći sinu.
Uputili su nas na gastrologiju da se izvrši snimanje stomaka. Odvezao sam sina kolicima na gastrologiju i obradovao se kad sam tamo ugledao sestru Sabinu, suprugu mog prijatelja. Na gastrologiji nije bilo mjesta, ali nakon telefonskog razgovora rečeno je da jedan pacijent ide kući. Pričekali smo u sobi 419 da rodbina dođe po tog pacijenta, sin je sjedio u fotelji, a jedno vrijeme smo proveli sjedeći na balkonu sobe. Kad je krevet bio spreman, sin je legao, ali je odmah ustao jer nije mogao disati u ležećem položaju. Sestra Sabina mu je podigla uzglavlje, ali ni to nije pomoglo, pa sam je zamolio da potraži doktoricu da pregleda sina. Odmah je došla doktorica sa sestrama i aparatom za EKG. Nalaz je bio uredan, ali je pritisak bio 160/70. Doktorica je pitala da li je sin imao ranije smetnji, na što sam ja odgovorio da je dugo godina imao visok pritisak, što sam isto rekao i ostalim ljekarima, a dr Baraković to isto zna jer ga je on stalno-godinama pregledao i imamo njegove nalaze kod kuće. Zamolila je da, ako mogu, donesem tu dokumentaciju. Moram napomenuti da je to prvi put da neko zatraži raniju dokumentaciju. Gastroskopija se nije mogla uraditi jer je sin popio gutljaj vode. Tada ga je doktorica pitala da li bi mogao šta pojesti (od subote nije ništa jeo), jer je smatrala da velika količina infuzije opterećuje i povećava pritisak. Sin je odgovorio da bi možda i mogao jesti.
Pošto je tog dana 25.07. isticala ovjera zdravstvene knjižice, a zbog vikenda nismo predali ni jednu uputnicu, pitao sam sina mogu li ići da ovjerim knjižicu, donesem uputnice i raniju dokumentaciju, na što je on odgovorio da mogu. Iza mene je ostao sjedeći u fotelji, jer mu je samo taj položaj odgovarao za lakše disanje i smanjenje pritiska u prsima. Taksijem sam otišao i ovjerio knjižicu. Ispred Doma zdravlja sam zastao, tačno u 12,03h mobitelom nazvao sina i pitao ga gdje se nalazi njegova doktorica. On mi je objasnio i još mi rekao da mu od kuće ponesem punjač za mobitel. Nakon dobijanja odgovarajućih uputnica izašao sam iz doma zdravlja. Tada me nazvala supruga i rekla da joj je Denisova drugarica Ivana javila da je Denisu ponovo pozlilo, da je u šoku i da su doktori rekli da javi roditeljima da dođu u bolnicu. Sjeo sam odmah sa prijateljem u kola, pozvao dr Barakovića i zamolio ga da vidi šta mi je sa sinom. On mi je rekao da je veoma teška i komlikovana situacija i da sumnja u dobar ishod. Počeo sam plakati. Vjerujte, istog tog trenutka sam znao da sam izgubio sina, da je mrtav i to sam i rekao prijatelju Kurbašiću koji me vozio prema klinici.
Kad sam stigao na kliniku, nisam mogao odmah ući na odjel intenzivne njege. Da, intenzivne njege. Na veliku našu žalost, a sramotu tuzlanske klinike, tek kad je umro, sin je konačno stigao do «njege». Pred ulazom me dočekalo 7-8 prijatelja sina, svi su plakali i ja sam bio svjestan da mi je sin umro, pogotovo što sam kroz staklo ulaznih vrata vidio kako se medicinsko osoblje hvata za glavu. Kad su me pustili unutra, saopštili su mi vijest da mi je sin preminuo u 13,15h, da su pokušali sve uraditi, ali nisu uspjeli. Nakon par minuta došla je i majka koju sam dočekao na hodniku i na njeno pitanje kako je, ja sam rekao NEMA GA VIŠE. Nedaj bože nikoma tako nešto saopšiti, ni najgorem neprijatelju, a pogotovo majci. Ušli smo u prostorije intenzivne gdje nam je smrt sina saopštio dr Brkić, s njim je bila i jedna doktorica. Izjavili su nam saučešće i ponudili nešto za smirenje, što smo odbili. Na naše pitanje od čega je sin umro, dr Brkić nije znao, ali nam je pomenuo 2-3 mogućnosti, crtao nam je na papiru i objašnjavao mogućnost disekcije aorte. Rekao je da su 40-45 minuta vršili reanimaciju, bez uspjeha. Znači, sin je umro u 12,30h, 27 minuta poslije našeg zadnjeg telefonskog razgovora. Na naše traženje dozvolili su da vidimo sina, s kojim smo se na dostojanstven način oprostili i izljubili ga posljednji put.
Zahtijevali smo da se izvrši obdukcija i potpisao sam zahtjev. Prvi razlog je što i ja i majka želimo znati razlog smrti našeg sina, a drugi razlog je da dokažemo neznanje doktora i da speremo ljagu sa Denisovog imena zbog upotrebe riječi «ovisnost» u izvještajima, zbog preporučivanja dr Hasić psihijatrijskog pregleda, te glasina koje su se odmah počele širiti po gradu i to iz vaše ustanove, kako je umro još jedan narkoman.
37 sati, poslije kliničke smrti u stanu 23.07. oko 23,30h Denis Garagić je ležao na tuzlanskoj klinici okružen medicinskim osobljem + 8 sati ranije izgubljenih (od 16h istog dana popodne), da bi 25.07. jednostavno nestao kao da nije ni postojao, tretiran kao najobičnija stvar koju se može nabaviti bilo gdje i zamijeniti bilo kada. Zanima me, kao roditelja, i tražim da se ispita, kako je moguće da pacijent sa teškom srčanom smetnjom i poslije kliničke smrti, leži na prijemu od subote do ponedjeljka kao neko ko nema pravo da se zbrine na odjel gdje mu je mjesto? Kako to da dežurni doktori nisu pozvali dr Brkića koji je isto bio dežuran, umjesto dr Omera-neurologa? Jesu li ti ljudi u svojoj praksi ikada vidjeli kako izgleda narkoman? Naravno da jesu, ali koga briga, vikend je, pacijenti treba da sačekaju radni dan?! Toliko izgubljenog vremena, toliko nehajnog «ne znamo šta mu je», toliko neljudskih manira zbog sumnji da je narkoman ili apstinent. Šta Vašim neodgovornim, nesavjesnim doktorima znači jedan pacijent, jedan ljudski život? Vidi se : samo najobičniji statistički broj. A pogotovo kad im dođe mlad čovek najjednostavnije ga je obilježiti kao narkomana. Moj sin to nije!
Pitajte dr Sanu Šabović i dr Gordanu Kovačević i mnoge njegove prijatelje, čime se Denis bavio u slobodnom vremenu. Saznaćete koliko se angažovao u borbi protiv droge, ovisnosti, držao predavanja omladini, učio djecu u izbjegličkom kampu «Duje». Pročitajte date mu preporuke međunarodnih humanitarnih organizacija «EMAUS» i «UNICEF».
S obzirom da sad znate od čega je sin umro, da imate nalaz obdukcije, a to je : srčano zatajenje, tamponada srca, prsnuće disecirajuće aneurizme uzlazne aorte, obraćam se u ime majke i u svoje ime, mi, šokirani roditelji, koji još uvijek nisu svjesni da nikad više neće zagrliti voljenog sina, dobrog i pametnog momka, da pažljivo i detaljno ispitate kompletan slučaj. Do naše tragedije vjerovali smo u hvalospjeve da tuzlanska klinika nešto znači, ponosili se što baš naš grad ima kliniku «na glasu». Boli me što sam lagao sina u zadnjim trenucima njegovog života da mu se ništa ne može desiti, jer su tu vrsni ljekari. A ti vrsni ljekari, iz neznanja ili doktorske sujete, nisu dozvolili toliko vremena (37h) da sin bude zbrinut na odjel srčanih bolesnika i da bude tretiran kao srčani slučaj, a ne kao narkoman. Da li im je bilo ispod časti pozvati kardiologa, ako oni nisu znali? Ne, oni su odlučili da je to narkomanski slučaj i tako su ga tretirali do kraja.
Nakon smrti sina direktno sam razgovarao sa dr Baraković, koga smatram prijateljem i koji je primio sina na odjel tek kad je dobro razmislio, te odlučio da ga zadrži na ispitivanju, za koje, pokazalo se, više nije bilo vremena. Priznao mi je da su svi bili zatečeni i šokirani smrću moga sina. Prosto nisu mogli vjerovati šta im se to dogodilo pred njihovim očima. Još je rekao da su shvatili o čemu se stvarno radilo kad im se «zavjesa podigla» i kad su «posložili kockice», te da su sve vrijeme lutali u pogrešnom pravcu u određivanju dijagnoze.
Svjestan sam da sam puno napisao, ali sam se trudio da ne propustim ni jedan detalj. Sve što je napisano je čista i gola istina. U interesu istine, mira naše porodice, imena Vaše klinike, sudbine sljedećih Vaših pacijenta, pogotovo mladih ljudi, zahtijevamo prvo Vašu internu istragu, pismeni odgovor o rezultatima istrage i mjerama koje ćete preduzeti na kažnjavanju odgovornih lica. Molim Vas, nemojte zaobilaziti istinu, nemojte biti sujetni, ne tražite olakšavajuće okolnosti zbog lažnog prijateljstva ili nepotizma, ne štitite one koji nisu dostojni svoje profesije. Samo golu istinu hoćemo supruga i ja. Tražimo da detaljno pročitate izvještaje, uporedite protokole (redne brojeve u odnosu na datume), prekontrolišete date terapije i utvrdite imena koja stoje iza nečitkih potpisa. Uporedite činjenice iz ovog zahtjeva sa izvještajima, pozovite svjedoke, a želio bih da i mene pozovote, kao roditelja koji je bio uz sina.
Ponoviću još jednom, a ujedno Vas, kao roditelj, pitam : da li Vam je u istoriji postojanja klinike i jedan pacijent došao u polusvjesnom stanju, sa dijagnozom teških srčanih smetnji i poslije kliničke smrti (rečeno od vašeg kolege, doktora), a da ga držite da leži 37 sati na prijemu kao neko ko nema pravo da mu se pruži pomoć i da se zbrine gdje mu je mjesto, odnosno kao neko ko nema pravo da živi.
Ja ne znam da li Vam je neko prije mene tražio pokretanje ovakvog postupka. Moram priznati da su i mene mnogi odgovarali uz objašnjenje : ne budi lud, uzalud trošiš energiju i vrijeme, od toga nema ništa, znaš da doktori neće jedan protiv drugog. Ja se nadam da to u ovom slučaju neće biti istina. Ja znam da svako mora odgovarati za svoje postupke, odnosno greške, a to je još izraženije u Vašoj profesiji. Svaka greška ili neodgovoran postupak može biti koban za pacijenta. Ne mogu, a da Vam ne napišem i to kako smo zaprepašteni slučajevima neodgovornog odnosa i propusta doktora, za koje smo čuli od ljudi koji su nam dolazili u kuću nakon naše tragedije. Vjerovatno i do Vaših ušiju dopiru takve priče, ali se ništa ne preduzima da se takve stvari otklone, prevaziđu u interesu klinike i pacijenata koji Vam dolaze, zbog kojih ste Vi tu da im pomognete. To je naročito izraženo u danima vikenda. Izgleda da se u te dane raspoređuju slučajno oni neodgovorni i da se pacijent ne može primiti na liječenje ako to neko ne naredi, a taj neko nije na poslu. To znači da , bez obzira u kakvom je stanju pacijent, mora čekati ponedjeljak, ako do tada preživi, da bi bio primljen u bolnicu.
Nadam se da ćete učiniti sve da se ovakav slučaj više nikada i nikome ne dogodi. Smatram da je poziv ljekara častan, human, da za njih nema radnog vremena. Tu su da pomognu, na to su se zakleli.
I na kraju, bez obzira na Vaš odgovor, naš sin je izgubljen. Vratiti ga ne možemo, ali zbog uspomene, poštovanja, zbog ponosa što smo imali sina takvog kakav je bio (dobar, pametan, druželjubiv, omiljen u svakom društvu, starom i mladom), zbog prijatelja i poznanika koji su došli na posljednji ispraćaj (a kažu bilo ih je preko 2.000), zahtijevam da preduzmete sve u utvrđivanju odgovornosti neodgovornih doktora i same klinike. Pa valjda nije sramota priznati ako se pogriješi.
Naš gubitak niko ne može nadoknaditi, našu bol ništa ne može umanjiti, ali ostaje naš dug prema sinu da se utvrdi odgovornost konkretnih osoba i Vaše klinike za njegovu iznenadnu smrt.
Očekujem Vaš pismeni odgovor. Nadam se da pravdu neću morati tražiti na drugom mjestu, odnosno u drugim institucijama.
S poštovanjem!
Podnosilac zahtjeva : Garagić Mehmed
Tuzla, 20.09.2005.
Na ovaj zahtev NIKADA nismo dobili odgovor, osim potvrdu prijema od strane medicinskog direktora Muminhodzic Kasima, uz obecanje da ce ISPITATI slucaj.
http://img81.imageshack.us/img81/5514/31muminhodzic.jpg
_____________________________
Pravda za Denisa
http://nevenkagaragic.blogger.ba/
, nadam se da cete istrajati u svojoj borbi, neka vam dragi Bog da svu snagu ovog svijeta.
