Prije 4-5 godina imala sam jedno neprijatno iskustvo,gdje su mi pokusali oteti torbicu i poslije toga vise ne podnosim da neko hoda iza mene,cujem i najdalje korake i hvata me panika,strah,nelagoda...
Cak nisam podnosila ni kada sam u centru grada i kada je toliko ljudi oko mene,
Posto je to bilo po prilicno davno,sada su ti simptomi dosta blazi,mada slabo gdje idem sama pa vjerovatno i zbog toga.
Uskoro bi trebala poceti raditi i vec razmisljam kako cu sama doci do posla,kako cu sama ovo,kako cu sama ono...

Sinosnji dogadjaj me jos vise vratio u moja razmisljanja...mm je otisao do apoteke oko 7 da kupi nesto,2-3m ispred njega je isla neka starija gospodja i neki je manijak naletio i pokusao joj oteti torbicu....zena je samo vristala,a mm ga je udari nogom (koja jos nije zalijecena,jer mu je nedavno napukla petna kost) i naravno ovaj iznenadjen pokusao je da udari mm koji ga je jos jednom " docekao" i napadac je pobjegao...Hvala Bogu opet je eve proslo super,jer ne smijem da mislim na to sta da je napadac imao neko oruzije kod sebe .

Vecinom meta takvih napada su zene,pa da vas usput priupitam sta mislite kako se najbolje odbraniti,sta uraditi. ..znam da je lahko pricati ja bi ovo ili ono dok ne dozivis,ali eto ja sam dozivila i znam kako je i nedao Bog nikom...

Da li se vama nekad nesto slicno dogodilo?
Kako ste prebrodili strah poslije toga?
Da li se strahovi vracaju?

Ako tema postoji izvinjavam se moderatorima...

< Poruku je uredio lely -- 8.10.2009 22:04:37 >

Ne znam sta da ti kazem. Sve je to strasno i prestrasno ali je nasa svakodnevnica. Ja nisam imala slicnih iskustava ali obzirom da cujem i vidim svasta jaaaako me strah. U mom haustoru smo nedavno nasli iglu i spricu, onda, isto tako nedavno je komsija sjedio u kuci a pokusali mu obiti stan (u deset uvece). Ja cesto setam sa djecom i vracala sam se u to vrijeme dok je bilo toplije. Hiljadu puta pomislim "sta ako me neko ceka". Nosim sprej sa sobom, iako on ponekad nije bas od pomoci ali ja se osjecam, kao, sigurnije. I nastojim da mi je uvijek pri ruci a ne zatrpan u tasni.
Danas se svasta desava i covjek jednostavno ne moze da se opusti. Vjeruj mi da ponekad imam strah izaci bez mm.

_____________________________

Ljuljka, 06/10/2003
Pahuljan, 12/02/2009

In Our Darkest Hour
In My Deepest Despair
Will You Still Care?
Will You Be There?

Draga lely bas mi je zao sto si to dozivila. Mogu samo zamisliti kako ti je.
Ja nisam nista tako ekstremno dozivila na svojoj kozi ali jesam nesto drugo... hmm.. kako da to kazem... pet godina sam zivjela u istanbulu i moram reci da su im tramvaji, autobusi, metro, ulice itd puni manijaka pa su me razni masni tipovi po svim djelovima tjela "dotakli"... Ma da puno ne duzim- i dan danas se trznem na bilo koji dodir bilo kojeg muskarca, svejedno znanog ili neznanog, cak se osjecam ruzno i kada se rukujem s nekim malo duze... tako da vjerujem da ti strahovi nakon trauma nikad ne nestanu skroz, mozda se samo malo ublaze.
Voljela bi da ti mogu nesto pozitivnije reci ali valjda naleti neka forumasica sa pozitivnim iskustvom prevazilazenja traume.


_____________________________

Onaj ko hoce- naci ce nacin, onaj ko nece - naci ce izgovor.

lav prvi- 22.08.2009.
lav drugi- 06.08.2011.

Pa nije baš te vrste,ali jeste slično i ja sam dugo imala fobiju ali sam je pravazišla, nekako, ne znam ni ja kako
Meni je jednom prišao ili je narkoman ili alkoholičar, bila je noć(oko 7h, jesen, ali baš mračno) i kiša, baš stravično i on je nešto počeo baljezgati i uhvatio me pod mišku i stao pod moj kišobran, a nigdje žive duše, ja nisam znala šta da radim.
noge su mi se tresle, i mozak radio 200 na sat, i sreća naišao je neki čovjek, ja sam počela plakati i rekla molim vas pomozite mi, ovaj me i dalje držao pod ruku.
a, što je najgore taj slučajni prolaznik je pomislio da smo mi par pa se nešto raspravljamo i htio samo proći.
Međutim, ja sam ga opet dozivala i on je stao da mi pomogne, ovaj konj me je tek tada pustio-užasan osjećaj.Lako je reći ja bih to i to uradila, ali vjerujte da si kao slabija žena jako nemoćna (zato svaka od nas treba upisati karate ili sl, pa im .......)
danima, mjesecima sam imala strah hodati sama mrakom, ali sam to prevazišla,nemam strah mada i dalje ne hodam sama noću-jedino ako moram

da dodam još da sam nakon toga nabavila sprej-i kad bi bila u sl situaciji, nekoj rizičnoj držala sam ga u rukavu sa prstom na njemu-spremnog da napršćem samo ko mi priđe i imala sam neku sigurnost zbog toga, a sad imam mm koji me čuva i prati

< Poruku je uredio acudesa -- 8.10.2009 22:25:10 >

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Sto se tice tih strahova,trenutno ih imam s vremena na vrijeme i to bas ako se nadjem u nekoj situaciji da neko hoda iza mene...obavezno stanem i pustim tu osobu da prodje jer taj pritisak ne mogu da izdrzim...
Kao sto sam navela prije me je bilo strah i kada sam u masi ljudi,sto sada nije sluca...mada znam da mi to nije neka garancija.Vrijeme je ucinilo svoje i puno je lakse nego prije,ali svaki dogadjaj slican mom me podsjeti na to i opet se bacim u razmisljanje....
Ja sam tad reagovala iznenadjujuce...U to vrijeme nije me bilo strah nigdje otici sama,ali bas nigdje...a to se desilo ovako...
Dvojica su isla iza mene i naravno nisam se bojala ama bas ni malo,vidjela sam na sjeni da idu uzurbanim korakom i onda sam samo osjetila kako me nesto naglo povlaci prema nazad,uhvatili su torbicu i jako je trgnuli tako da su i kaisevi popucali,ja sam ipak ostala na nogama,torbica je pala...okrenula sam se i pocela vrisrtati na njih...ma ne znam vise ni sta sam govorila...ali znam da sam psovala i vristala tako snazno...na moju srecu oni su samo otrcali i to bez torbice...E da moram napomenuti da je ispred mene na 4-5m isao jedan covjekkoji se nijeni okrenuo da vidi sta se desva....ma fuj...
Poslije toga ne znam ni kako sam presla ulicu i nasla se na mjestu na kojem sam se dogovorila sa sadasnjim mm...
Ovu temu sam otvorila prvenstveno da vidim kako prevazici strah i pokusati sve gledati malo pozitivnije,mada tesko s obzirom sta se sve desava oko nas...

a, za prevazilaženje straha ti je dobro i što više pričati o tome, ali sa iskrenim stvarnim emocijama a ne formalno,  i zaplakati ako treba
žao mi je jer znam kako se osjećaš zbog toga

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

vazi li se ovdje i oni strahovi kada vas neko prepadne( nekom pricom) ili nezz ni ja...???ili je ovo samo o tome van kuce???

_____________________________

25.08.2010
Selina, pile moje malo

Tako ti je to, prijatelju znaj
danas ili sutra svemu dodje kraj
nema vise nade srce da je nadje
sve su moje druze, potonule ladje...
01.04+++29.04---- :(

užas, lely
a, sa strahom se trebaš suočiti i jedan od metoda je prihvatanje krajnjeg negativnog  ishoda iz te situacije: recimo, najgore što mi se tada moglo desiti je..... i suočiti se i pomiriti sa time( a, to je jako teško odraditi)
npr.ja se bojim cuka, i ja sama sebi kažem (kad sretnem cuku bez vlasnika, samog): Šta je najgore što ti može uraditi-ujesti te-PA NEKA UJEDE VIŠE i mirna Bosna i na taj način iskontrolišem strah, a cuko me ni ne pogleda jadan , samo prođe

< Poruku je uredio acudesa -- 8.10.2009 22:37:51 >

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Pa da pricala sam svima redom,plakala prva 2-3 dana,tresla se itd...ali sada toga nema samo me ruzni dogadjaji podsjete na to i opet razmisljam kako cu i sta cu...,mada da nije toga mislim da ne bih ni razmisljala o tome,jer rijetko gdje idem sama,a pogotovo po noci...
Mislim da je ipak vrijeme ucinilo svoje ,a posto sam eto i ja u dobroj mjeri to prevazisla...slazem se sa tobom da treba pricati,plakati ne kriti svoj strah...Ja istina nisam nista rekla svojim roditeljima,jer mi je bilo zao da ih sikiram i da svaki put kada negdje izadjem razmisljaju o tome...mada sam mozda pogrijesila...oni to ni dan danas ne znaju i neka tako i ostane...jer to je ipak daleko iza mene i trudim se da bude jos dalje a sada da im pricam ispocetka i sikiram ih za nesto sto je proslo mislim da nema potrebe...
Zato molim sve forumasice koje znaju moje roditelje da im ovo ne pominju,mozda im nekad i kazem ali ne bi voljela da to cuju od drugih..

Ja sam npr. par puta kada bi dosla u situaciju da neko hoda iza mene,pustila da se situacija odigrava onako kao mora...tj. pa da vidim sta ce se desiti i naravno sto ti rekla taj neko prodje haman da me ni ne pogleda
Ova metoda ti nije losa,imam ja jos par strahova...ma ja sam ti neka strasljiva zenica,ali vjeruj da je sve krenulo od ovog dogadjaja...

ja sam čitala puno psiholoških tekstova i volim psihologiju (mada bi bilo najbolje da ti se jai forumašica, ona razvaljuje)a i ja imam loših iskustava pa i sa svoje kože znam
tragovi traume su na početku česti pa sve rijeđi i rjeđi, ali je normalno da se i poslije dugo vremena vrate, ali tebi za utjehu NA KRATKO, što znači da si ti to u dobroj mjeri riješila, ali te ovo sve podsjetilo na to i proći će, ne sekiraj se
i mi ćemo ti pomoći koliko možemo
ljubim te
i svaka ti čast na hrabrosti, i budi sigurna da većina ima neke traume iza sebe ali ne vole pričeti o tome otvoreno, treba li spomenuti da je kod nas bio rat???

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

ovo će ti pomoći sigurno, radi to sve dok ne budeš imala negativnih emocija-držim ti fige (ponovno proživljavanje traume ali sa ispravnim i čvršćim stavom)

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

I ja ali nisam u stanju govoriti o njima

Pas ...... uh

Skoro si me ,hvala mila puno...ovo sam odlucila podjeliti sa vama bas zato sto se bojim da nas ima vise i da bi jos nekom pomoglo necije iskustvo...rijesavanje problema....
Pa da i rat je bio,a ja sam do duse bila dijete i sve to podnijela kolik toliko dobro ,ali kada pomislim kako je bilo nasim mamama i osobama koje su bile zrele sva pretrnim i pomislim da ja poslije toga ne bi zdrave pameti hodala....
za tebe...

Uskoro cu morati poceti sa tim testom,jer trebala bi pocet raditi i znam da nece biti lahko...ali sto se mora mora se...
Eto ja sad pomisljam kako cu biti sama u tom prostoru,sta ako mi neko udje i napadne me,sta ako ovo sta ako ono...
I umjesto da se radujem zaposlenju,ja starhujem vec danima kako cu ja.........

uvijek mila  i budi sigurna da nisi sama u tome, znaš koliko ja ljudi znam sa sličnim problemima, samo neće da pričaju o tome

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Mogu, moram, želim-ti si jaka žena, dokaz je i post, stoga izvuci i zadnje atome snage i hrabro izađi, malo ćeš se tres tres i srce ća malo zalupati , ali proći će....jer je najgore iza tebe
i nabavi sebi sprej

< Poruku je uredio acudesa -- 8.10.2009 22:56:05 >

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

'96 stopanje (ne znam je li svi znate...tada je "vladao policijski sat") ja i moja drugarica ustopamo dvojicu kretena iako je pravilo bilo uvijek da smo u vecini...i nikada s dvoje vrata ali smo kasnile pravo kuci...i kao iznimka, i to bi prava greska...poceli su jurcati i prijetiti nam...u stilu "sad ce te vidjeti"..."ubicemo vas"..i kojesta jos...vise se fakat ni ne sjecam kako i zasto su stali i kako smo nas dvije uspjele pobjeci...sjecam se samo da su mi usta bila suha kao barut...da trunke pljuvacke nisam imala...i da smo trcale k'o lude...i nekakve kuce i da nam je otvorila zena (trudnica) i ona nas je smirila i zovnula taxi...taxista nas je dzaba odvezao kuci i odrzao nam lekciju kao da nam je otac a mi smo plakale ko godina...taj strah ne mogu zaboraviti

pa olakšajte nam napišite svoje strahove-kao anoniman

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

jbt

< Poruku je uredio acudesa -- 8.10.2009 22:59:06 >

_____________________________

...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:)
Odjednom je sve dobilo boje...

Ma iskreno ja to ne bih probala da ne moram...ne moram sad ,ali morat cu za par mjeseci i st ada radim...ne mogu mm vuci za sobom na posao... ..Pa naravno da mi preostaje samo da se suocim sa tim,mada cu se potruditi da to bude sa samopouzdanjem i sa sto manje straha...Ma bice to dobro aBd..

u trecem razredu srednje me je momak na mracnijem cosku mog puta kuci presreo sa autom i poceo da mi govori da udjem u njega inace cu vidjet sta ce mi se desit.naravno ja nisam usla a nisam se ni vratila(mislila sam da se zeza)
nastavio je svoj put nakon nekoliko minuta vidjela sam isto suto kako vozi iz suprotnog pravca...ja sam i dalje isla
nakon toga ponovo staje isto auto i momak otvori prozor i kaze da sad vise nije msjesno i odmah da udjem sve ce mi objasniti u autu(to je bio golf)
naravno nisam ni tad sjela...
otisao je...
opet nakon dvije tri minute ide neka tamnocrvena jetta(ja sam vec nazvala mamu i rekla da krene u mom smjeru autom i momka sam takoder nazvala da krene od svoje kuce autom prema mojoj)
jetta je usporila i pocela se penjati na trotuar,,,nigdje zive duse!!!
popela se jetta i otvori se przor , unutra momak ,onaj poravi klosar oko zgrada sto se vuce-oslovi me imenom i kaze da udjem sad u auto...ja skupim svu hrabrost i kazem mu da sam zapamtila registraciju i ako ne ode iste sekunde pocet cu tako da vicem da ce svi izaci iz kuca(a u sebi sam vec hladna kao les,vidjela sam se negdje pored puta razbijena i svoju jadnu mamu kako place jer me nema i ne moze me naci,u glavi mi svi oni americki filmovi i one nestale djevojke,ona djeca silovana i bacena pored puta)
kad sam to rekla ubrzala sam i sad je on meni vec iza ledja,ali ne cujem da izlazi iz auta a strah me da potrcim jer ce me on mozda onda ganjati...tako ja polahko se udaljim i samo krajickom oka gledam dali ima sjena iza mene i pazljivo slusam dali ce se otvoriti vrata od auta...
cujem da se auto polahko pali i odlazi...tad sam pocela da trcim mislim nekih 300 km na sahat.kuca mi je bila vec sasvim blizu , iza sljedece okuke...cijeli zivot cu pamtit tu noc.znam da su mi napravili ceku , zna.i su kako se zovem i bila su dva razlicita momka i dva razlicita auta.i sad znam registraciju...

_____________________________

Naomih 27.03.2008 9.41 hm...

I''''m Starting With The Man In,The Mirror,I''''m Asking Him To Change His Ways,And No Message Could Have
Been Any Clearer,If You Wanna Make The World,A Better Place,Take A Look At Yourself, And,Then Make A Change

Ma ne, nije stvar u tome, nego se ne volim prisjećati toga.... 2 puta me pas napao i ujeo....
a stalno imam neki odvratan strah za svoju djecu , da im se, ne daj Bože, ne desi nešto ružno....al o tome smo već pisale na drugoj temi.

sad kada ovo citam i slike mi izalze pred oci...jos uvijek mi se cini kao da je dogadjaj trajao tri sahta a sve se zbilo u 15 minuta...samo slike ostale-uh ne volim se sjetit

_____________________________

Naomih 27.03.2008 9.41 hm...

I''''m Starting With The Man In,The Mirror,I''''m Asking Him To Change His Ways,And No Message Could Have
Been Any Clearer,If You Wanna Make The World,A Better Place,Take A Look At Yourself, And,Then Make A Change