Evo da i ja nesto napisem
.
Nasi (Slonin i moj) muzevi i rade skupa
.
Sve sto nije normalno (normalno radno vrijeme) je strasno ali eto, mora neko i to raditi.
Kao ste neke vec rekle niko te ne moze razumjeti ako to ne dozivljava ili nije vec dozivio. Ni mi nemamo razumjevanje okoline, kad su sastanci prijatelja ili familije, nas ili nema ili sam ja sama. Tajo uvijek radi ili spava
.
Ne znam koja smjena mi je gora I, II, ili III.
U prvu ide kao pekar i kad dodje sav je slomljen, mora prileci. Ja bila cijeli dan kuci (sad dok sam na bolovanju), izasla bih vani i eto frke (jer ne mozemo skupa
)
U drugoj, ujutro dok se "izmetiljamo" vrijeme da ide. Spremi se i ode a ja ostajem sa djecom i kucom u haosu (ponekad i posteljinu slozim tek kad ode). Vraca se kad smo mi uglavnom komirani a kad sam radila, tu sedmicu smo znali i da se ne vidimo uopste. Ja sam na poslu, kad dolazim on je otisao, itd.
Treca je prica za sebe, ujutro kad dodje i legne mi smo "zatoceni" (kako moja Ljuljka kaze) u dnevnoj sobi dok ne ustane. Treba osnovnu higijenu obaviti, djecu nahraniti itd. uz minimalnu buku ( trudim se jer znam koliko mu je san bitan). Ja nekad ne mogu iz zabave sjediti cijelu noc a da ne kazem treba obavljati posao ( bilo kakav ko vec radi nocnu)
Slobodni dani
nikad se ne zna. Ponekad zna sedmicu unaprijed a ponekad dan dva.
Ali za 15ak dana kad ja pocnem raditi
, onda je r&r. Dvoje djece, jedan od njih skolarac, roditelji nisu tu, sveki neizljecivo bolesna ...
O djeci da i ne pricam, Ljuljka isto kao i vasi, samo pita kad ce tata ustati, kad ce doci, treba li danas na posao...
Ma, iskrena da budem, ne mogu se svega ni sjetiti ali covjeku bude lakse kad zna da nije sam, da postoji neko ko ga razumije iako taj neko ne moze rijesiti problem.
< Poruku je uredio NANICA -- 29.7.2009 15:23:46 >
_____________________________
Ljuljka, 06/10/2003
Pahuljan, 12/02/2009
In Our Darkest Hour
In My Deepest Despair
Will You Still Care?
Will You Be There?