Piše: Reuf Ibreljić
Jedanaesti je juli. Sunce grije, peče, spušta svoje vrele zrake na ovaj dunjaluk, a dolje daleko na ovom komadiću zemlje bosanske kao da se odvijaju scene iz džehennema. Plač , jauci, vriska male djece, pucnji, psovke. Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče. Žene nose malu djecu u naručju. Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti, žeđ uhvatila. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje kuće. U toj gomili koja se skupljala u bazi Unprofora u Potočarima je i jedna žena, Esma. Mršava, obraza ispijenih i blijedih, uplašena. Sva njena ljepota i nekadašnja svježina su nekako uvehnule, osušile se i iščeznule za ove četiri godine rata. Pa kao da joj ovo julsko sunce trga i posljednje latice. Trči ona tako i vodi za ruku svoga sina Amira. Stisnula ju je kao nešto najdragocjenije. To je sve što joj je ostalo jer muž joj je poginuo na početku rata.
''Majko, to boli!“
„Oh sine, požuri! Požuri da se sklonimo u gomilu.“
Odjednom, ispred njih se ispriječi jedna spodoba. Strašna! Očiju crvenih, zakrvavljenih, masne i prljave crne kose i brade, sa šajkačom na glavi. Kao sami šejtan iz najvećih dubina džehennemskih, željan krvi, trže Amira majci iz ruke, udari ga puškom u leđa i potjera ispred sebe prema koloni muškaraca. U tom trenutku iz Esminih prsa se ote strašan krik:
''Neeee! Ostavite mi dijete! Krvnici! Zlotvori!“
''Majkooo, majko! Ne daj me, majko.“
Esma trči, stiže četnika, udara ga, vrišti i viče iz sveg glasa:
''On je dijete, ostavi ga, molim vas.“
Četnik se okreće, psuje joj i kundakom puške udari je u lice. Krv joj poteče dok je padala u prašinu ispred sebe, ali opet se diže, obrisa lice rukavom i nastavi da trči za sinom. Amir se uspio oteti i počeo bježati od četnika. Zagrli majku. Sav dršćući, plače i jeca:
''Ne daj me majko! Bojim se, bojim se više nego ikada do sada. Više od babinog kaiša, više od Hanifinog Garova kada zalaje na mene.“
''Ne boj se sine, ne boj se. Ne da tebe majka.“
Četnik, prljavog osmijeha na grubom licu, lagahno je išao prema njima. Amir izvadi iz džepa sliku i tespih.
''Na, majko! Uzmi ovo! Uzeo sam to iz kuće prije nego su je srušili.“
''Neka sine, biće kuće! Samo da ti budeš živ.“
''Halali mi, majko, ako te pokatkad nisam sluš'o.“
Suznih i krvavih očiju gledala je svoga tek procvalog sina. Uzela ga za slatke obraze i drhtavim glasom mu govorila:
''Ma sluš'o si me, sine, sluš'o si uvijek! Pa ti si još dijete, šta da ti majka halali.“
Teškom mukom dozvala je osmijeh na lice.
''Pa tek si počeo živjeti, zlato moje.“
Stišće ga i grli sve jače i jače. Ali ona strašna ruka opet je stigla do njih dvoje i ponovo počela otimati, trgati i udarati. Opet su počeli vrisci. Amiru sada poteče krv iz usta. Četnik mu i dalje psuje, gura ga puškom, tjerajući u kolonu muškaraca. Esma trči, pada, ustaje dok u ruci stišće sliku i tespih. U toj masi koja se muklo kretala odjekuje njen glas:
''Amire, sineee. Pomoziteee!“
Odjekuje taj jauk i gubi se u šumama, rijekama, u nebeskim visinama. Krik koji niko ne čuje, krik majke kojoj odvode jedinog sina, koja ostaje sama na ovom svijetu! Niko joj ne pomaže, samo se poneko okrene da vidi još jedan u nizu dijelova ove krvave epizode.
Sama je Esma, k'o i njena Srebrenica! Ranjena, slomljena, bespomoćna.
Bože! Ima li ikoga na ovome svijetu da joj pomogne ili je ostavljena na nemilost krvnicima kao i njen grad? Trči ona tako, sapliće se o svoje dimije, jamenica joj spada, a ona je u trku podiže iz prašine i vraća na glavu. U mislima joj odjekuje:
''Bože dragi! Zašto nam ovo čine?! Zašto nas mrze, ubijaju?! Je l' samo zato što smo muslimani, što drugačije vjerujemo, drugačije se zovemo?! Jesam li ja samo kriva jer sam Esma?! Kako bi njima bilo da im neko trga i odvodi dijete iz ruku?! Da li oni, uopće, znaju koliko to boli?!“
Usne su joj ispucale i krvave. Žedna je a sunce podjednako peče li, peče. Dotrčala je do vojnika Unprofora, udara ga rukama, govori sada njemu:
''Pomozite, ne dajte da mi odvedu dijete. Pa vi nas trebate braniti. Sram vas bilo! Samo stojite i gledate. Dijete, dijete su mi uzeli. Čuješ li ti mene?!!!“
Riječi zamijeniše jecaji koji su navirali iz Esminog grla. Vojnik ju je samo tupo gledao i gurao puškom hladno joj govoreći na engleskom:
''Go! Get out!“
Esma je i dalje išla za njim. Vukla ga, plakala, molila, ali vojnik ju je samo odgurnuo, ušao u džip i otišao. Ona, onako iscrpljena, sjede u prašinu i tupo se zagleda u sunce, a u ruci stišće Amirovu sliku. Stavi je onda u njedra da je ne izgubi, a tespih u džep poluvera. Najednom se oko nje sve poče okretati... i sunce i zemlja i ljudi. Sve to postade jedan veliki vrtlog koji se kreće velikom brzinom i sve propada, nestaje, ništa više ne vidi i ne čuje. Pala je u nesvijest.
Koliko je sve to trajalo, ni sama nije znala. Samo je osjetila vodu na svome licu i osluhnula neki glas kako je doziva.
''Esma, Esma, jesi li živa?!“
Polahko otvori oči i vidje Hanifu, svoju komšinicu.
''Hajde ustani, hajmo! Eno autobusi za Tuzlu, za žene i djecu.
''Amir , gdje mi je Amir?!“ – jecala je Esma!
''Hajde! Doći će on, ako Bog da.“
Hanifa joj pomože da ustane i otrese prašinu sa njenih dimija, pa polahko, teturajući, uđoše u autobus. Sjela je Esma. Nema više ni glasa, ni suza! Samo bol, neopisiva bol, tu u prsima. Pritišće je, guši, stišće ona sliku u njedrima. To je sve što ima. Misli je vraćaju u sretne dane kada je rodila svoga Amira. Kakva je to bila radost. Njen Izet uzeo ga u naručje i vrtio se sa njim ukrug od sreće. Pa kada je prohodao, krenuo u školu. Kao da sada čuje njegov slatki glasić:
''Mama, mama! Bit ću veterinar, a znaš, samo neću liječiti Hanifinog Garova. On me stalno hoće ujesti.“
Kada se toga sjetila, opet joj je onaj kiseli osmijeh, u ovom crnilu koji ju je okruživao, ipak zablistao na umornom licu.
Pa kad je jednom, vraćajući se iz škole našao malo ptiče koje je ispalo iz gnijezda, a on ga sav razdragan donio na dlanu, pa veselo kliknuo:
''Vidi, mama, kako je lijepo.“
Išao je on za njega tražiti crviće i hranio ga, a kada je ojačalo i moglo letjeti, pustio ga tepajući mu:
''Idi, leti, ptiću moj mali!“
Uzdahnu ona duboko i tiho za sebe progovori: ''Gdje li si sada, moj Amire. Zašto mi te uzeše?! Zašto, prokleti bili?! Sjeme im se, da Bog da, zatrlo.
Ubrzo stigoše u Tuzlu. Smjestiše ih po školama, salama. Jad i tuga kakva se zamisliti i opisati ne može. Esma se smjestila kod neke žene u podrum, čekajući i osluškujući vijesti. Nada se da će doći, ''Razmijenit će ga“, govorila je samoj sebi.
Kada bi čula da je neko došao iz Srebrenice, raspitivala bi se za svog Amira, ali ništa. Svaki dan se vraćala skrhana, slomljena i beznadežna jer su se pročule glasine da su muškarce pobili i zakopali ih u masovne grobnice. U Esmi je ipak tinjala neka nada i tješila je samu sebe riječima:
''Ma nije moguće! Pa on je tek dijete. Ništa im nije skrivio.“
Rat se završio. Godine prolaze, a sa njima se polagahno gasio i onaj tračak nade koji živi u njenoj duši. Ide ona zajedno sa majkama Srebrenice koje odlaze od grobnice do grobnice tražeći svoje sinove, muževe, braću, očeve. Ne zna više Esma da li želi ili ne želi da ga nađe. Ako ga pronađe, njegove kosti, onda će umrijeti u njoj ona potajna i skrivena nada da je možda živ i da je otišao negdje, samo ne može da se javi, ali da će svakoga trena pokucati na vrata njihove obnovljene kuće u Srebrenici i uskliknuti joj:
''Evo me, majko!“
Jedan dan je pozvaše iz Centra za nestale.
''Es-selamu alejkum! Je li to Esma?“
Uzdrhtalim glasom samo je izustila:
''Da, izvolite!“
''Molim vas da dođete. Identifikovali smo vašeg sina!“
Esma ništa ne reče, spusti slušalicu i sjede, a onda joj se zavrti u glavi poput onoga dana u Potočarima. Opet je odnese onaj isti vrtlog i pade u nesvijest. Kada je došla sebi, uze sliku svoga Amira i sjetno je pogleda. Opremila se i krenula u centar. Kada je stigla, pokazaše joj kosti.
''Evo, Esma hanuma! Žao mi je, nismo uspjeli naći kompletno tijelo! Ovo je glava i ruka vašega sina.“ Na glavi je bila rupa od metka. Esma uze kosti ruke i zajeca.
''Sine moj! Da li je to ona ruka za koju sam te vodila zadnji put, ruka koju su mi otrgli. Nisi uspio ni propupati, ni procvjetati. Iz korijena mi te istrgoše. Htjede dušmanin da nas nestane, pa nam pobiše ljepotu našu. Zlo nam posijaše! Prokletnici!“
Nakon pet godina, sada kišnog i tmurnog jedanaestog jula, ukopa ona svoga sina. Gledala je i milovala sada bijeli nišan, čist i neuprljan, poput duše njenoga Amira.
Blistavi nur sada se podigao iznad hiljada bijelih nišana, pa se širi da osvijetli tamu koja se savila u ovoj prelijepoj Srebrenici. Jedino ovi čisti i bijeli nišani zauvijek će biti tu, svjedočiti i opominjati na crnu i krvavu mrlju naše domovine. Opominjati i podsjećati na sramotu cijeloga svijeta koji je znao i vidio, a ništa nije učinio.
Esma diže drhtave ruke ka nebu i prouči dovu, pa sklopivši ruke zahvali Uzvišenom Allahu što nije rodila ubicu i krvnika. I kao da oćuti Amirov glas koji je tješi i smiruje joj dušu...
''Živ sam, majko, živ! Samo vi to ne vidite!“
_____________________________
Abdullah obradovao mami 23.02.2010
Zivot bez vjere je prazan i besmislen !
mislim da ne postoji u danasnje vrijeme, jer mnogi su prosli nekaznjeni, jer im je to dopusteno nazalost od ljudi koji okrecu glavu i zmire, a ti ljudi cine ovaj svijet... 
