Evo moje iskustvo sa strabizmom:
Djevojčici smo počeli primječivati bježanje lijevog oka iza nekih 7 mjeseci života, tad su nam govorili da će se to samo riješiti. No bježanje se nastavilo i iza njenih godinu dana starosti, kada je mene to počelo, kao svaku majku, grickati i stalno sam razmišljala da je možda bolje da tretman započnem ranije i da će se tad brže i lakše riješiti. Po preporuci smo otišli privatno kod dr. Serdarević. Prvo sam je telefonom pitala da li smatra da je sa djevojčicinih 1,5 godinu starosti rano da se bilo šta radi, što je ona negirala i rekla da dođemo na pregled. Obavili smo prvi pregled, dobili kapi za širenje zjenica i tu je započela jedna od mojih večih grešaka po pitanju moje kčeri. Kapanje kapi je bilo zaista dramatično, jedva smo odradili potreban broj dana. Kad smo otišli na pregled, toliko smo se istraumatizirali, djete je pregledano na najveću silu, suprug ju je držao čvrsto dok su joj dr. i njen sin pokušavali otvoriti kapke da izmjere dioptriju, a ona se opirala i vrištala. Svo troje smo bili mokri do gole kože od stresa. Doktorica je na sve to rekla "pa ni jedno dijete nije otišlo od mene ne pregledano". Zašto nisam na prve znakove traume odustala, najviše zbog proširenih zjenica, i straha da bi se opet ponavljao isti postupak ako sad odustanemo od pregleda.
I ako je i meni, kao totalnom laiku, bilo jasno da pregled i određivanje dioptrije na takav način ne može dati korektne rezultate, doktori su nam odredili (nekakvu) dioptriju, i bila je dosta visoka, te nam preporučili izradu naočala. Ja sam rekla da ću se malo raspitati okolo za okvirove (što ih nije baš oduševilo), ali sam nakon nekoliko dana javila da ipak oni stave svoje okvirove i naprave nam te naočale. I samo podešavanje okvirova je za moju kčer bilo traumatično, jer je jadnica već pri približavanju ordinaciji počela da negoduje.
Kao terapiju smo, dakle, dobili okluzije i naočale. Čini mi se da su okluzije (nošenje flasterčića na oku) bile preporučene sat ili dva u toku dana, jedan dan lijevo, drugi dan desno oko. Doktorica je rekla da ne moramo držati flaster u komadu, već kad je dijete budno i igra se, a u ukupnom preporučenom trajanu. Mi nismo mogli dobiti dijete da nosi naočale. One su joj bile takva trauma da sam vrlo brzo odustala. Flasterčiće smo nosili, ali kad je došlo vrijeme za kontrolu (mislim poslije nekih mjesec dana) ja se nisam mogla odlučiti da se vratimo istoj doktorici. Otišli smo u Kabinet za strabizam, na Očnoj klinici UKC-a. Tamo nas je primila jedna divna doktorica, pogledala moju kčer, kazala da oni zjenice ne šire do 3 godine, i ne preporučuju naočale u tako laganim slučajevima te nam dala potpuno drugačiju preporuku za okluzije, 4 sata dnevno, obavezno u komadu, da se oko ne opušta u međuvremenu i anulira efekat vježbice. Na kontolu smo otišli za mjesec, pa za tri. Pobošljanje je bilo vidno. Ne znam koliko je ukupno trajala terapija okluzijama (nisu mi pri ruci nalazi). No mi smo njima otklonili smetnje. Naočale nikad nije nosila (hvala Bogu da nisam insistirala, kavu bih joj samo štetu napravila nošenjem neadekvatne dioptrije), zadnja provjera dioptrije, sa širenjem zjenica, kad je imala 3,5 godine pokazala je odsutnost poremećaja vida, dakle sve OK. Danas moja 5-godišnjakinja ne pokazuje nikakve probleme, a slijedi nam ljekarski za školu pa ćemo još vidjeti.
Ovo nije kritika dr. Serdarević tj. njene stručnosti jer smo njima otišli po pozitivnim preporukama i iskustvima. Ovo je kritika pristupa malenoj bebi (jer je ona tada bila još beba), a bez ikakve potrebe. Ovo je i kritika meni kao mladoj majci koja je, možda želeči najbolje svom djetetu, isforsirala nešto za čim nije bila tolika žurba ni potreba.
Ujedno želim reči da smo imali izuzetno pozitivno iskustvo sa Kabinetom za strabizam Očne klinike na UKC.