Davno sam ovo negdje procitala, pa mozda nekome bude od koristi:
10 roditeljskih grešaka koje ugrožavaju djetetovo samopoštovanje
Svi znamo da za razvoj samopoštovanja presudnu ulogu ima odgoj. Ne postoji istraživanje koje bi pokazalo da se rađamo s istim potencijalima za razvoj samopoštovanja, ali smo sigurni da se već negdje krajem predškolske dobi vidi da neka djeca pokazuju nedostatak vjere u sebe. Kako negativno utječete na razvoj djetetovog samopoštovanja?
Samopoštovanje je posljedica odnosa između postignutog uspjeha i očekivanja. Ako pred dijete postavljamo velika očekivanja, njegovo će samopoštovanje biti nisko, jer neće moći ostvariti ono što smo mi zamislili. Ako pak imamo preniska očekivanja, dijete se neće željeli truditi ostvariti svoje potencijale.
Mnogo je još načina na koji kao roditelji utječemo na razvoj djetetovog samopoštovanja. To nisu samo situacije formalnog učenja, dakle, na djetetovo samopoštovanje ne utječete tek kada krene u školu, već mnogo prije: dok uči prve korake i gradi prve kule od kockica. Način na koji razgovarate s djetetom, na koji ga hvalite ili kritizirate, na koji zadovoljavate njegove potrebe, na koji ga slušate, sve to utječe na to hoće li i koliko vjerovati u sebe. Mnoge od grešaka činimo nesvjesno, ponavljajući rečenice koje smo čuli od svojih roditelja. Evo nekoliko konkretnih primjera kada negativno djelujete na razvoj djetetovog samopoštovanja.
1. Kada im ne zadovoljavate potrebe na odgovarajući način: kada im ne pružate ljubav i brigu, ne odgavarate na njihov plač, na potrebu za pažnjom i maženjem ili još gore, kada vide da se više brinete za mlađu ili stariju braću i sestre.
2. Kada stalno ignorirate ili negirate njihove osjećaje: to su one situacije kad djeci govorimo: »Ne smiješ biti tužan, trebao bi se veseliti, a ti plačeš…«
3. Kada ih ponižavate i ismijavate: »Dječaci ne plaču! Baš si prava beba! Kako si tako nespretan, spor, glup, tvrdoglav…Ista si mama (tata)!«
4. Kada ih tjerate da ostvaruju vaše ambicije, a oni to u stvari ne žele: dijete koje nema sluha tjerate u glazbenu školu ili dijete koje nije motorički spretno da se bavi tenisom i sl.
5. Kada ih uspoređujete s drugima, posebice u onim situacijama u kojima niti dijete nije zadovoljno sa sobom: »Tvoja sestra iz matematike donosi samo petice. U tvojim godinama ja sam znao što hoću.«
6. Kada ih ograničavate stereotipima i predrasudama: »Djevojčice se ne igraju autićima. Dječaci ne plaču. Ne druži se s njim, on je loš đak!«
7. Kada im dajete premalo pravila i smjernica: to najčešće rade previše popustljivi roditelji pa dijete niti ne zna što smije, a što ne smije. Međutim, kada napravi nešto s čime se roditelji ne slažu, a ono samo niti ne shvaća da je to pogrešno, biva kažnjeno.
8. Kada ih prestrogo kažnjavate, posebice kada im usađujete uvjerenje da su nepopravljivi, da nikad ništa neće uspjeti, da se u njih ne isplati ulagati...
9. Kada ih psihički ucjenjujete svojim osjećajima: »Ti si jedina osoba na svijetu koja me može izluditi. Evo, zbog tvog divljanja sam opet počela pušiti«.
10. Kada ih zakidate, tražeći da budu razumni na njima neprimjeren način. To su one situacije kad od djeteta tražite da odustane od svojih zahtjeva zato što »sve vi tako rekli«, »jer vi znate što je za njih najbolje«, »jer je to tako i – gotovo«.
Jeste li dostupni svojoj djeci?
Iako živite s djetetom i fizički ste nazočni u svemu što se događa u vašem domu, pitanje je koliko ste mu stvarno dostupni. Ako uvijek kažete - poslije - kad vas klinac traži savjet ili želi malo pažnje, ako jurite s posla na posao i ne stignete se ni na što usredotočiti duže od desetak minuta, ako ste zaokupljeni svojim problemima, a djetetovi zahtjevi vam se čine nevažnima...
1."Nemoj me sada smetati!"
Ovo je vjerojatno najčešća roditeljska reakcija što i nije čudno budući da većina nas živi pod prevelikim opterećenjem. Ako vam dijete pokazuje crtež, a vi upravo perete suđe, vjerojatno ćete reći: "Lijepo", ali će vam misli biti negdje drugdje. Ako sjedite za računalom i sređujete zaostale poslove, a dijete vam pokazuje zadaću, reći ćete: "Pusti me sada, zar ne vidiš da radim." Za pola sata, sat, ono će već jurcati po igralištu ili gledati film i više ga nećete moći natjerati da sjedne za radni stol i riješi zadatke. Posebno je teško s tinejdžerima koji, inače, zaokupljeni sobom rijetko traže savjet ili se povjeravaju nama odraslima. Trenutak inspiracije može doći kad to vama najmanje odgovara: usred noći, dok vozite gradskom vrevom ili žurite na posao.
Dječje nam se potrebe mnogo puta čine impulzivnima, tako da ih ne uspijevamo smjestiti u svoj dnevni raspored. Jasno da im ne možemo uvijek biti dostupni, ali imajte na umu koliko ste ih puta odbili tijekom jednog dana ili tjedna. Kako biste se vi osjećali da vam partner, prijatelj ili kolega svaki puta, kad im se obratite, kaže: "Nemam vremena."
2."To sad nije važno!"
Većina dječjih problema djeluje nevažno u usporedbi s onim što vi u tom trenutku radite. Kad nešto žele, klinci su u stanju tvrdoglavo moljakati bez obzira na to što se događa u kući. Naravno da su mnoge dječje želje i zamisli hirovite te da ih sve nećete htjeti niti moći ispuniti, a nema niti potrebe. Ali bitno je da na njih obratimo pozornost i shvatimo da su im u tom trenutku bitne. Ako im stalno šaljemo signale da nam smetaju i dosađuju, da su sebični jer samo misle na svoje igračke, šaljemo im poruku da su i oni sami nevažni.
3.Neslušanje
Stručnjaci koji se bave komunikacijom ističu da mnogi od nas ne znaju slušati. Mi više razmišljamo o tomu što ćemo odgovoriti i uklapa li se ono što čujemo u naše modele, nego što tijekom komunikacije nastojimo razumjeti što je onom drugom na pameti. Dakle, slušate li doista što vam klinci govore? Jeste li u stanju pratiti njihov slijed misli, a da ih pritom ne prekidate svojim upadicama (jesam li ti ja rekao, a zašto nisi pazio?) ili da im ne dijelite savjete (trebao si napraviti ovako). Slušati znači obratiti pozornost na neverbale znakove kao što su ton glasa, mimika, geste, stanke. Slušati znači da paralelno ne možemo raditi neki drugi posao.
Kada smo dostupni, djetetu dajemo do znanja da ga slušamo i da ga nastojimo razumjeti, da ga prihvaćamo i volimo. A kad nas prestanu zivkati za svaku sitnicu, bit će to znak da su već dovoljno odrasli te da se sve manje oslanjaju na nas.
Dječja pitanja
Djeca su radoznala i muči ih milijun pitanja kojih se mi sami ne bismo nikada sjetili. Zašto ovo? Zašto ono? Vječito zašto, a na neka od tih pitanja mi zapravo ne znamo odgovore.
Djeca u svojim roditeljima vide velike, pametne ljude koji će im objasniti sve o svijetu. Roditelji su heroji, znalci, filozofi i stručnjaci - barem jedno vrijeme. "Moja mama peče najbolje kolače od svih mama u vrtiću. Moj tata zna raditi najbolje igračke od drveta..." Takve rečenice stvarno bacaju osmijeh na lice, i u vama raste neizreciv ponos. Dijete vam se divi. No, postoje trenuci kad se pojave škakljiva pitanja, naizgled veoma jednostavna na koja ne znate odgovore. Neki će roditelji u tom trenutku otresito reći: "Vidiš da imam posla, nemoj me sad gnjaviti s tim", nadajući se da će mališan u igri zaboraviti što je pitao. Drugi će pak krenuti u izmišljanje i pogađanje. Pokušat će dati odgovor koji nama zvuči logično i nadati se da će dijete biti zadovoljno. Ili ćete jednostavno odmahnuti i reći: "Idi pitati mamu, ona zna". No, je li to ispravan pristup? Kako biste se vi osjećali da vam na neko, vama veoma važno pitanje, ljudi odgovaraju rečenicama kojima vi pokušavate umiriti vašeg mališana?
No, upravo zbog takvih "neugodnih" pitanja izmišljene su raznorazne dječje enciklopedije kojih po relativno pristupačnim cijenama ima u svakoj knjižari. Možete pronaći enciklopedije s crtežima, detaljnim objašnjenjima, za djecu od 3 do 33. Nije loše, a obzirom na to da je u nekim enciklopedijama obrađeno više od 5 tisuća takvih pitanja, vjerujem da ćete pronaći nešto za sebe. To je jedno rješenje, i čini se elegantnim. Odgovor na pitanje koje ne znate, zajedno potražite u enciklopediji i zadovoljite znatiželju vašeg mališana.
Ne morate pred vašim djetetom glumiti sveznalicu, jer vaš vas mališan voli i cijeni i bez toga. Uostalom, doći će vrijeme kada će i sam shvatiti da nitko nije sveznalica. Radije budite iskreni i recite da ne znate. No, ne treba stati samo na tome. Ponudite vašem djetetu pomoć, potražite odgovor zajedno. Primjerice, ako dijete uporno želi znati koja je najveća životinja na svijetu, povedite ga u ZOO vrt. U većini zooloških vrtova uprava je veoma pristupačna, pa možete dogovoriti da netko od službenika vama i vašem djetetu održi malo predavanje o posebnim osobinama određene životinjske vrste, da je obiđete zajedno, doznate čime se hrani, koliko ima mladunaca i slično. Dakako, ako takve životinje nema kod nas, potražite fotografije i zajednički učite. Također možete posjetiti i dječje stranice na Internetu.
Imajte na umu da vaše dijete tek otkriva svijet. Vi ste mu desna ruka, nezamjenjiva pomoć u toj važnoj misiji. Naučite ga kako doći do odgovora, jer danas ionako prestaje biti važno što znaš. Važno je znaš li gdje ćeš i kako pronaći odgovore na ono što ne znaš. I nije toliko komplicirano kako zvuči. Uz pomoć Interneta, službi informacija, knjižara i knjižnica, danas više nema pitanja na koje se ne može pronaći odgovor. Dakako, postoje i ona pitanja na koja nema odgovora u enciklopedijama, a to su: «Zašto ljudi umiru?», «Kako nastaju djeca?» i slično. Ako ne znate sami kako se nositi s njima, posavjetujte se s dječjim psiholozima i stručnjacima koji će vam rado otvoriti svoja vrata i ponuditi nekoliko rješenja koja su sigurno najbolja.
Izbjegavanje obveza
Svi mi koji put volimo izmisliti da nam je loše kako bismo izbjegli neke naporne obveze. Ali ako takvo ponašanje preraste u naviku, imamo problem. Djeca su to naučila od nas, i “boli me trbuh ili glava” samo su pokušaji da se izbjegne nešto neugodno, naporno ili dugotrajno.
Nema djeteta koje se barem jednom u životu nije potužilo na bol u trbuhu. Iskusniji roditelji znaju prepoznati kada je ta bol uzrokovana bolešću, a kada se radi o pokušaju izbjegavanja obveza. Zanimljivo, ta se bol najčešće javlja ujutro kada treba krenuti u školu, ili razred piše kontrolnu zadaću iz matematike, ili kada je puklo prijateljstvo dvije najbolje prijateljice. Razloga ima napretek, i sve ono što se nama čini banalnim problemima, u dječjem svijetu možda je apokalipsa. Zbog toga je važno da roditelji svaki slobodni trenutak provedu u razgovoru s djetetom, bio on mališan od pet, petnaest ili osamnaest godina. Svi su oni ipak još uvijek djeca, i njihovi problemi nikada ne smiju u vašim očima biti nevažni.
Ako imate dobru komunikaciju sa svojim djetetom, vrlo je vjerojatno da će vam ono samo reći zašto pokušava izbjeći neku obvezu. Smirenim razgovorom punim razumijevanja stvari će se bitno popraviti. Primjerice, ako se u školi piše test iz matematike, a vaše dijete svjesno odlučuje markirati, otvoreno s njim porazgovarajte o posljedicama. Neopravdani sat ruši dobro vladanje, suučenici te više neće smatrati dijelom kolektiva, nastavnici neće o tebi više imati dobro mišljenje, teško ćeš nadoknaditi gradivo koje propuštaš toga dana itd. Ocjena nikada sama sebi ne smije biti svrhom, i vaše dijete uvijek mora znati da je voljeno i bez obzira na lošu ocjenu. Na taj način smanjuje se osjećaj nervoze koji često imaju djeca prezahtjevnih roditelja, a trbobolje, glavobolje i ostale školske bolesti vašem djetetu neće postati navika.
Raznovrsne glavobolje i trbobolje također se pojavljuju u situacijama kada dijete želi privući pozornost na sebe. To je alarm koji je upućen vama, i znači: “Nemaš vremena za mene, ja sam ti nevažan.” To ujedno znači da posustajete na ispitu roditeljstva, a posebice ako niti znaci “bolesti” kod vašeg djeteta ne rezultiraju time da mu posvećujete više pažnje. Svima nam je ljubav potrebna poput hrane koju jedemo, ali često zaboravljamo na tu činjenicu. Ako ste prezaposleni, trčite iz obveze u obvezu ne razmišljajući pritom koliko se kvalitetnog vremena proveli sa svojim djetetom, onda je krajnje vrijeme da malo usporite. To ne znači da cijeli dan provedete s mališanom, jer i samo jedan sat koji ste proveli u ugodnom razgovoru i konstruktivnom druženju, vašem će djetetu značiti više od cjelodnevnog dosadnog i monotonog druženja. Ljubav je ono što vas u svakom trenutku treba voditi u odnosu s djetetom. I ugodni trenuci koje ćete provesti na zajedničkom izletu, posjetu kinu, kazalištu ili ZOO vrtu ostaju samo vaše vrijeme koje svi pamtite.
I na kraju, iako ima onih koji će biti bolesni samo kako bi izbjegli neku obvezu, ima djece kod kojih je bolest stvarna. U tim slučajevima posebno trebate obratiti pozornost na učestalost i pozadinu trbobolja i glavobolja, i svakako, prije nego što sami pronađete dijagnozu, obvezno posjetite liječnika. Pa čak i ako mislite da se radi o lažnoj bolesti.
Brak i djeca
Iako ljubav i brak nisu nužno povezani, veliki broj ljudi očekuje da njihova ljubavna veza završi brakom i to, naravno, uspješnim. Većina ljudi vjeruje i da su djeca ljepilo odnosa, a mnogi se čak odlučuju imati djecu u nadi da će ona popraviti njihov do tada loš brak. To je zabluda.
Dr. Dubravka Miljković i dr. Majda Rijavec, autorice nekoliko knjiga iz područja popularne psihologije, u svojoj knjizi "Srce moje i tvoje u ljubavi stoje" puno govore o braku. Malu seriju njihovih stavova o braku počinjemo vezom između braka i djece.
Autorice su nedvojbeno na stanovištu kako djeca NISU ljepilo odnosa, te djecu ne bismo smjeli imati u želji da će ona popraviti do tada loš brak. Zašto?
Rođenje djeteta kod većine mladih parova unese više negativnih nego pozitivnih promjena u njihovom samopoštovanju, međusobnom komuniciranju i konfliktima. Što su roditelji mlađi, to problemi mogu biti veći. Također, što su odnosi prije rođenja djeteta bili lošiji, to će nakon rođenja djeteta biti gori. Parovi što su dobro funkcionirali prije, dobro će se snaći i u ulozi roditelja.
U svakom slučaju, dobro bi bilo da partneri prije nego što dobiju djecu, rasprave sve moguće prednosti i nedostatke te odluke (kao što, primjerice, čine kad odlučuju hoće li za kupnju novog auta zatražiti kredit), i pokažu spremnost za podjelu odgovornosti oko podizanja i odgoja djeteta itd.
Istraživanja pokazuju da su bračni parovi koji imaju djecu jer to žele i oni koji ih nemaju jer to ne žele, podjednako zadovoljni u braku. Ono po čemu se razlikuju je način međusobne komunikacije. Bračni parovi bez djece imaju manje tradicionalne stavove prema ženama i više stvari rade zajedno. Parovi s djecom ne moraju toliko toga raditi zajedno pa čak ni toliko razgovarati, jer odnos s djecom zadovoljava mnoge od tih potreba.
Dakle, nije samo po sebi bitno imamo li djecu ili ne i koliko ih imamo, nego živimo li onako kako želimo.
Biti mama i(li) imati karijeru?
Biti mama i imati uspješnu karijeru, to je dilema s kojom se susreće većina zaposlenih majki. Ako ste i vi jedna od onih razapetih žena koje na poslu stalno misle na dijete, a kad dođu kući u mislima završavaju preostale poslove, pročitajte što o toj temi govore istraživanja. Možda ćete nakon ovih redaka imati manju grižnju savjesti.
Prvo, podaci pokazuju da su zaposlene žene boljega fizičkog i psihičkog zdravlja, nego nezaposlene majke. One su zadovoljnije sobom i svojim životom, imaju veće samopouzdanje pa pozitivnije djeluju na samopouzdanje i motivaciju svoje djece. Kako su obično boljeg obrazovanja i socijalnog statusa, one u kraćem vremenu, osmišljenim druženjem, uspijevaju nadoknaditi vrijeme koje nisu s djecom.
Drugo, pokazalo se da u obiteljima, gdje oba partnera rade, očevi više bave djecom. Ne treba posebno naglašavati koliko je važno da su i tate prisutni u odgoju. Nadalje, nekada se mislilo kako zaposlenost žene negativno utječe na brak jer, navodno, muževi ne vole na sebe preuzimati dio kućanskih obveza. Međutim, najmanje su zadovoljni muževi žena koje su domaćice. Zašto? Zato što osjećaju preveliki teret kao hranitelji obitelji.
Isto tako, nisu zadovoljni niti muževi čije su žene jako orijentirane na karijeru, a posebno ako zarađuju više od njih. Muškarcima je najbolja kombinacija kada žene rade, ali zbog zarade, ako nisu previše zaokupljene svojom karijerom, već im je na prvome mjestu – obitelj. Na taj su način manje opterećeni brigom da moraju dovoljno zaraditi za cijelu obitelj, a žene opet na sebe preuzimaju veći dio brige za djecu i kućanstvo.
Još nekoliko poticaja zaposlenim majkama - njihova su djeca kasnije u životu manje sklona spolnim stereotipima. Takva djeca manje dijele “muška” od “ženskih” zanimanja, pa su prilagođenija suvremenom svijetu u kojem su granice među spolovima sve nejasnije. Zaposlene su majke dobar poticaj kćerima da postanu samostalne i nezavisne, a očevi koji pomažu u kući, uzor su sinovima da dijele poslove sa svojim partnericama.
Onda, zaposlene mame, je li vam sada barem malo lakše?
DIJETE I SMRT
KAKO DJECA RAZUMIJU SMRT?
U želji da zaštite dijete od neugodnih životnih iskustava, odrasli, a naročito roditelji, skloni su iz svog odnosa s djetetom isključiti neke teme, neka iskustva. Često je jedan od razloga tome nesigurnost roditelja u vlastito ponašanje, osjećaje i stavove u tim situacijama. Jedna od tih tema je i smrt.
Razumijevanje smrti ovisi o djetetovoj dobi i sposobnostima te o obilježjima kulture u kojoj živi.
Dijete u dobi od:
· 3 do 5 godina smrt smatra vrstom sna, jer nije u stanju shvatiti konač· nost života i stoga je uvjereno da ć· e se pokojnik jednog dana vratiti (kao u crtić· u).
· 5 do 9 godina shvać· a konač· nost života, ali ne uviđa da je smrt neizbježna svim ljudima. Fenomen smrti personificiraju, pa smrt vide kao osobu.
· 9 i više godina uviđa da je smrt dio životnog ciklusa i da je neizbježna. To omoguć· ava da uviđaju i mogu prihvatiti njezino fizič· ko i psihič· ko znač· enje (shvać· a da se umrli više nikada neć· e vratiti).
KAKO DJECA TUGUJU?
U situacijama smrti bliske osobe djeca najčešće:
· niječ· u da se smrt dogodila
· povlač· e se u sebe
· pate, pokazuju psihič· ku bol
· osjeć· aju se krivim za smrt bliske osobe
· pokazuju neprijateljstvo - ljutnju prema umrloj osobi
· plaše se da i druge bliske osobe, ili oni sami, ne umru
· traže da se njihove svakidašnje aktivnosti i dalje redovito obavljaju
Kako će se svako pojedino dijete ponašati ovisi o tri čimbenika:
· OBITELJSKOJ SITUACIJI - ako je u obitelji sigurno, zaštić· eno, dijete ć· e se zdravo ponašati i u toj situaciji, bez obzira na to što ć· e neke njegove reakcije možda biti "č· udne".
· NAČ· IN NA KOJI JE OSOBA UMRLA - neoč· ekivana smrt najteže pogađa i djecu i odrasle.
· DJETETOVA DOB I PRETHODNO ISKUSTVO - starija djeca, pogotovo ona koja su već· prošla proces žalovanja zbog gubitka bliske osobe, lakše ć· e podnijeti smrt bliske osobe.
KAKO PRISTUPITI DJETETU KOJEM JE UMRLA BLISKA OSOBA?
Evo nekoliko roditeljskih postupaka koji mogu pomoći u pristupu i održavanju odnosa s djetetom kojem je umrla bliska osoba:
· strpljivo odgovorite na sva djetetova pitanja u vezi sa smrć· u, koristeć· i se kod manje djece primjerima s igrač· kama, domać· im životinjama i kuć· nim ljubimcima;
· nikad ne recite djetetu da je premalo i da neć· e razumjeti o č· emu se radi;
· recite djetetu kako se vi osjeć· ate u vezi sa smrć· u bliske osobe, prič· ajte s djetetom o umrlome, a naroč· ito u č· emu vam nedostaje;
· omoguć· ite djetetu da u razgovoru iskaže sve vrste osjeć· aja prema umrlome;
· upoznajte dijete s obič· ajima vaše obitelji, vjere, kulture i uključ· ite ga, ako hoć· e, u rituale (odlazak u crkvu, pogreb, paljenje svijeć· a i drugo);
· omoguć· ite djetetu da nastavi sa svakidašnjim aktivnostima (igra, odlazak u vrtić· ) onda kad to poželi;
· budite strpljivi sa sobom i s djetetom.
BITNO JE ZNATI!
Smrt je prirodni završetak života. Smrt bliske osobe pogađa sve ljude - i odrasle i djecu. Govoriti o smrti, znači govoriti o životu.
Ako je moguće, dijete treba pripremiti za smrt bliske osobe. Iznenadna smrt uvijek je traumatsko iskustvo pa je potrebno:
· pokazati veliko strpljenje i razumijevanje za sve djetetove osjeć· aje i ponašanja;
· pružiti mu utjehu, potporu i graditi osjeć· aj sigurnosti u sadašnjosti i buduć· nosti;
· poticati dijete da iskazuje svoje osjeć· aje prema umrlome, da se sjeć· a umrloga po lijepome i da o njemu govori;
· uključ· ivati dijete u obič· aje tugovanja u obitelji
Priredila: dr. sc. Antonija Žižak
_____________________________
Volite svoju djecu i kad su kriva, jer će ih život kažnjavati i kad nisu.
Ovo je uciteljica mog sina nama roditeljima isprintala i podijelila zimus na roditeljskom sastanku
,a jverujem da nas ima jos dosta takvih.Cesto kad nesto radim ili sude perem dijete mi dode sa crtezom u ruci da vidim kako je nacrtalo ,a ja kazem da je super,a ustvari i nepogledam list
i da se zapitamo koliko smo dobar roditelj
