Vec odavno se dvoumim da otvorim ovu temu....I danasnji moj dozivljaj me, jednostavno, natjerao da je otvorim i probam pomoci sebi a nadam se i drugima!!! Sto mi se danas desilo, necu ovdje, da ne bih isla od teme, ali cu vam ispricati na nekoj drugoj
Tragala sam po internetu, da li postoji neki forum, kako bi se mogla razmijeniti iskustva, ali sve je to HR... a i sama skontam, pa bolje mi je ovdje otvoriti temu, pa sa zenama koje imaju isti problem pricati i razmjenjivati iskustva. A iskreno se nadam da ce biti razumjevanja i podrske osoba koje nisu imale iskustva sa anksioznosti
Temu otvaram, prvenstveno, za nas koje imamo takav problem. Da razmjenjujemo iskustva, reagovanja, dozivljaje, svoje nacine savladavanja tih  napada panike....Kad vam se najcesce desava, koje doba dana, situacija, mjesto....Kako vi gledate na to i kako se nosite s anksioznoscu? Kako vasa okolina reaguje na vase ''stanje''?Koliko vas ''drzi'' taj napad? Da li ste trazile strucnu pomoc i koliko vam je pomogla? Ma eto, ima tu svega za razgovarati i pitati....
Posto sam i postavila temu, ukratko cu i napisati svoje iskustvo
Protiv anksioznosti se borim vec 4 godine. Ne konstantno, ali prodje pa se vrati Sad sam u tom periodu kad se vratilo Sve je pocelo, kad sam izgubila oca. Pa nasla lopova u kuci, i jos niz nekih stresnih situacija...Znate ono, kad krene bas krene. Na pocetku jako tesko sam se nosila s tim, mislila sam da je gotovo, da nema vise buducnosti, da je sve stalo, jednostavno prestala sam da razmisljam pozitivno. I tako jedan period lose, pa se malo oporavim, i onda me opet nesto smlati pa opet iznova. Sve u svemu, jako ruzan osjecaj kad me preplavi nekakav neopisiv strah, strah da ce mi se nesto lose desiti, da cu umrijeti i milion ruznih misli. Uglavnom nista pozitivno u tim momentima. Ponekad se smirim sama, a nekad uz pomoc tablete.  Stalno zivim pod nekakvim pritiskom, kao da nesto iscekujem da ce se desiti, nonstop osjecam neku tremu u zelucu. Ujutru  kad ustanem, odmah je pomisao da li ce se nesto lose desiti, hoce li me savladati panika...Sta ce biti??? UZAS! U zadnje vrijeme sam stalno pod nekakvim pritiskom. Nije bitno ni gdje sam ni sta radim, samo me odjednom ''uhvati panika'' i ja onda ne znam ni kud cu ni sta cu. Samo bih negdje pobjegla( tako imam neki osjecaj, da bi mi bjezanje i hodanje umanjilo napetost) a ustvari je obrnuto.  Ponekad, obicnu glavobolju dozivljavam kao nesto strasno...Raznorazna crna razmisljanja i i pomisli! Posjecivala sam psihologa koji mi je jaaaaaaako puno pomogao i uz cije savjete sam uspjela izaci iz te krize. Sad sve razmisljam da ga opet posjetim, ali sam svjesna da opet sama sebi mogu najbolje pomoci i da sam ja jedini krivac za ovo moje stanje.
Da ne duljim vise sad, nadam se da ce se i druge forumasice koje imaju isti problem javiti i iznijeti svoja iskustva i da cemo jedna drugoj makar malo pomoci   Eto, kad nam dodje ''zuta minuta''(mislim na panicni napad) sjesti za komp i napisati kako se osjecamo. Eto, jedan nacin savladavanja napada panike!!!
Puno pozdrava!!!


_____________________________

06.09.2008. Adnan
02.12.2010. Ajša

Draga moja Rabi, evo si me rasplakala, a razlog je vrlo jasan, potpuno te razumijem jer sam prolazila iste stvari. Drago mi je cuti da neko ima isti problem i da ga nije strah ni stid o tome pricati. Puno nas je takvih, ali malo ko hoce o tome govoriti.
Vidim da si postala mamica i izgleda da ni trudnoca nije pomogla. Tako je i meni bilo poslije prve trudnoce, onda su dosli uzasni bolovi zeluca, trojne terapije, i sva cuda, a nakon trganja sam provjerila i hormone i tad se otkrilo da su oni poludjeli. Naravno tu su se desile i smrti u familiji sto je samo pojacalo starh da ce se i meni nesto desiti i pianja, joj kako cu ja to, mogu li ja to.Dugo sam muku mucila s tim, obila sva moguca vrata, nema gdje me nije bilo i na kraju se krenula homeopatiji, koja mi je uistinu pomogla. Nakon pet godina rodim drugo dijete koje me prepoodilo i evo sam sad Bogu hvala dobro. Dođe mi ponekad slabost te vrste, ne panika, ali nesto kao zarenje u zelucu sto danas svi imamo. Prebrodim to sama.
Shvatila sam da me moj posao ubija, tako da kako sam na porodiljskom, naprosto uzivam.
Ono sto se meni sad desava da stalno vracam film, prisjecam se tih uzasa, pogledam slike djeteta i sjetim se kako sam se tad osjecala, i sve nekako gledam kroz tu prizmu.
Pokusavam se opustiti i misliti na lijepe stvari. Ne znam da li si ti, ali ja sam perfekcionista pa me i to unisti i trudim se da poravnim i poredam prioritete.

Tu sam, da dijelim s tobom tvoje probleme, mogla bih ovako dugo, ali javim se opet.
Nadam se da nismo jedine.
Moj savjet: prekontrolisi hormone, prolaktin, TSH, kortizol i provjerim koje jos, uglavnom hormoni hipofize.

_____________________________

Mama ima dva slatka kolačića!
I kolačić- ljeto 2003.god.
II kolačić- zima 2008.god.

Draga moja Rabi,

Neka si pokrenula temu jer ja zaista mislim da ima dosta ljudi sa ovim, samo ili se boje priznati ili ga još nisu prepoznali... Ja se borim sa tim skoro 3 godine, od kako sam se udala... Ali to je bio samo prekidač u mom životu koji je pokrenuo sve moje strahove...
Kada sam prvi put puno sam se bolje osjećala, ali je onda doša i spontani u 18/19 sedmici  i onda Jovo na novo.... Ja sam išla kod homeopate i mnogo mi je pomogla, ali bih na orvo mjesto stavila dragog Boga i vjeru u Njega... Sada sam opet  borim se koliko mogu...  nekada iskulirama a nekada i tableticu popijem...To nikada ne prođe ali jednostavno treba da naučiš da živiš sa tim...
Sada žurim, javim se opet, samo sam htjela da ti odgovorim i pružim podršku

_____________________________

Gospodaru moj,
kad ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.


Naš dječak je došao 04.01.2010.

Rabi bas mi je zao kroz sta peolazis ali znaj da nisi sama i da je punooo takvih slucajeva.Zasto nebih ponovo posjetila neuropsihijatra?Sigurna sam da dobrom terapijom nakon kratkog vremena bi bila kao nova .U mojoj okolini je nedavno osoba imala probleme slicne tvojima i uz strucnu pomoc u rekordnom roku je se oporavila.

_____________________________

moja su djeca zlatna...
kad spavaju:))

ja bi molila da nam pojasnite kakva je to bolest Anksioznost? kako je prepoznati? koje su metode liječenje?
oprostite ako gnjavim al nisam upućena

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

draga rabi stvarno mi je žao što prolaziš kroz taj užas, što kažem užas' jer sam ga i sama prošla prije dvije godine i trebalo mi je godinu dana i više da se vratim u normalu.

naime jako sam vesela, druželjubiva osoba, volim sklapati prijateljsta, izlaziti i družiti se. kada sam se udala prije 4 godine sve je bilo super dok poslije godinu ipo nisu počeli pritisci na mene zašto ne rađam, a ja sam prije toga imala vanmateričnu i bebe nema pa nema, sve to me je ubijalo, onda mi se desilo iz čista mira da me je neka nepoznata ženska osoba napala usred bijela dana, neka liđakinja i niko mi nije ni prišao da pomogne a puna ulica, užas, to me je potreslo strašno, zatim ostanem trudna i mojoj sreci nema kraja, evo i sada plaček dok ovo pišem, ja i MM presretni, međutim plod se nije razvijajo i ja završim na operaciji pod opštom jer je trudnoća bila skoro u rogu pa su me opretisali, laparoskopski, nakon toga sve se zakomplikovalo, jer sam krvarila a bhcg se nije spuštao, ni ponovo rekiretaža, užasno iskustvo i more lijekova koji su mi pštetili moj želudac, plus sekiracija, i još uvijek sam dobro, valjda sam svoj bol potiskivala duboko u sebi, zatim je uslijedio jako težek ispit, učila sam dan-noć i to položim i umjesto da udem sretna ja sam počela da se osječam loše, počeli su napadi panike, ja nisam ni zbnala šta me snašlo i stalni strah i tremor ruku i tijela, ja sam mislila da sam oboljela od neke teške bolesti, a okolina nemilosrdna i okrutna, pa šta je to sa tobom, ma biće bebaitd a mene ubija sve.

sve je počelo jače i jače da ma hvata, i ja nisam se ni mogla sa tim nositi,ne znam kako sam uspjela izaći na ostatak ispita i skupiti potpise ali eto nekako, zatim sam se zatvorila u kuću, nisam imala volje nizašta, ništa me nije zanimalo, ležala bih u krevetu do 3,4 popodne, seve mi je bilo crno, užasno, bolovi u želucu katastrofa, povraćanje, gubitak apetita tremor, umor. nesanica, nisam noćima spavala, gušenje u grlu, užasna glavobolja i napad panike i kada se to desi ja sam mislila da ću umrijeti, jednostavno nisam mogla da normalno funkcionišem, nigdje jisam izlazila, i prekinula svaki kontakt sa spoljnim svijetom.

Sreća u nesreći imam jako divnog muža koji me je saslušao šta mi je, tješio me, pričao samnom, zatim sam svoj problem rekla i seki, mami i rahmetli tati koji su se ujedinili svim silama da mi pomognu, mama bi me izvela da prošetamo, pričala samnom, kao i moja sestra, taj period želim da izbrišem iz sjećanja, ali kada je tema već ovdje da ispričam , nebili kome pomogla kako sam ja to prevazišla, i upoznala dosta ljudi koji su to isto imali i razmijenila iskustva samo što niko ne priča o tome, a skoro svaki 3 čovjek to doživi u životu. moram nešto da uradim pa ću nastaviti priču.


_____________________________

dijagnoza sekundarni sterilitet, dvije vanmaterične, jedna trudnoća-plod se nije razvijao, odstranjen jajovod, drugi prohodan
1. IVF Mb -0
2. IVF Mb -0

Mnogo mi je žao što vam se dešava sve to. Lamama, to je depresija. Rabi, treba napraviti razliku između napada panike i anksioznosti, to dvoje nije isto. Napadi panike su mnogo gori. I nema potrebe da ide neuropsihijatru, dovoljan je dobar psiholog sa iskustvom,naravno praktičnim.
Želim vam svima da se što prije oporavite.

lamama dal su ti dr utvrdili dijagnozu?
dal uopće dr mogu liječiti tako nešto ili čovjek sam sebi jedino može pomoći?

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

Naravno, da bi se postavila bilo koja dijagnoza potrebno je malo više vremena, i razgovora sa psihologom. Ovako se može samo pretpostaviti na osnovu vaših ispovjedanja.
Ali kad su takve stvari u pitanju nikoga ne treba da bude sramota da se javi psihologu, jer je vaše mentalno zdravlje u pitanju koje je bitno kao i fizičko. Čak šta više!

ma ja sam sada dobro i nemam ništa više od toga, ja sam uspjela sama sebi pomoći uz pomoć i podršku roditelja sestre i muža.

e da vam nastavim: sve je to trajalo više od mjesec dana, ja sam rovila po internetu da vidim šta mi se dešava, i tada sam shvatila da je to anksioznost i da se pojačava i shvatila sam kao što snjeguljica kaže da je počela depresija i napadi panike su postali češći naročito gdje ima puno ljudi tako da sam bježala gdje nema svijeta, ma užas, mislila sam da se nikada neću oporaviti. glavobolje i želudac i nesanica su se sve više pojačavali, čitala sam i o terapijama, i počeo me hvatati strah da više neću moći normalno živjeti, pravljenje bebe mi nije padalo tada na pamet jer nisam bila nizašta sposobna
tada sam odlučila da sama sebi pomognem naravno uz Božiju pomoć.

prvo sam otišla na gastroskopiju i otkrila da mi je želudac u erozijama, dobila sam odmah terapiju, zatim sam odlučila da neću uzimati lijekove i da ću prvo probati prirodno da se izliječim, našla sam vježbe disanja i to sam primjenjivala da se smirim, zatim sam saznala sve o ishrani, da određene namirnice imaju serotonina koji kada mnja uzrokuje depresiju, to je piletina, puretina, zelena salata, kupus itd voće i povrće i to sam počela više da jedem, zatim vitamini b6, b1, i b12 ublazavaju ove simptome, i onda sam počela da razmišljam pozitivnije i želudac me je počeo manje boliti, tako sam se borila, otišla sam i na more i onda je uslijedio preporod ali postepeno, počela sam izlaziti, baviti se opet svakodnevnim stvarima, kažu da treba što više biti aktivan ne razmišljati puno o glupostima, ja znam da je to teško prebroditi, jer sam bila u istoj situaciji ali se može.

Onda su uslijedili ispiti i ja sam se okrenula učenju, upisala godinu, krenula na predavanja i sve se polako vraćalo na staro, odlućila sam se ponovo baciti na rad za bebu, zatim mi je umro otac i ja sam sama sebi rekla da ću biti jaka i da neću dozvoliti da mi se ponovo desi isto jer onda nikome neću valjati, pa je i to tako bilo, pa ponovo vanmaterična, pa sam i to nakako sa pozitivnim mislima prošlo, eto stalno nailazimo na neke prepreke i ružne stvari u životu ali moramo se boriti da ih prevladamo i nastavimo sa životom, ja se sada borim za bebu i nadam se da ću je uskoro i dobiti živu i zdravu,

Od ovoga je prošlo više od dvije godine i nije mi se vratilo za sada a nadam se i da neće, samo sam htjela da dam svima nadu da se može ovo prevazići i da se čovjek može vratiti u svakodnevnicu, a i ako treba stručna pomoć ne treba bježati od toga jer se te stvari lako rješavaju, treba se javiti na vrijeme, i ja bih to uradila da nisam uspjela sama se izboriti sa ovim, srećom meni to nije dugo trajalo, dva mjeseca ali je bilo užasno. Sve vas pozdravljam i ljubim.


_____________________________

dijagnoza sekundarni sterilitet, dvije vanmaterične, jedna trudnoća-plod se nije razvijao, odstranjen jajovod, drugi prohodan
1. IVF Mb -0
2. IVF Mb -0

_____________________________

Ajša, Ajra, Esma, Zehra

decembar....

Draga Rabi evo prvo jedan veliki zagrljaj podrske,jer tacno znam o cemu pricas i sama sam prosla kroz sve to i znam kako je to grozno stanje i samo onaj ko je to dozivio i prosao kroz to zna kako je,ne ponovilo se nikad i nikom vise.Ja sam sa 13 godina izgubila mamu bila je tesko bolesna(RAK)i gledala sam njenu patnju i bol danima,sad zamisli koji je to stres.Ali tu bol sam potisnula negdje duboko u sebi i krenula dalje i onda prije cetiri godine odem ginekologu na redovnu kontrolu i imam sta i vidjeti nalazi totalno losi i hitna operacija(da dodam da je majka umrla od raka jajnika i maternice),eto odem na operaciju koja se hB dobro zavrsila i sreca pa je sve otkriveno na vrijeme,ali tek kad su dosli nalazi poslije operacije koji su hB uredni tad je pocela moja mora.Djetetu mi je bilo 3,5 godine i najteze mi je padalo sto nisam bila u stanju da mu pruzim ljubav i njeznost umjesto toga ja bi satima plakala buljila u jednu tacku i opet plakala,nisam bila u stanju da ga vodim vani jer sam se bojala svega i ljudi i cim bi izasla bjezala sam nazad kuci.Niko me nije mogao ubijediti da sam zdrava i da necu umrijeti za sest mjeseci kao moja mama,MM mi je bio velika podrska i da nije bio takav neznam kako bi sve prevazisla.Da da i ja znam kako to izgleda probuditi se ujutru i ocekivati sta ce se to ruzno desiti jer samo su takve misli bile u mojoj glavi nigdje svijetle tacke,zatvorila sam se u kucu i mrzila kad mi neko dodje.Otisli smo te godine na more a meni je to tako tesko palo samo sam brojala dane kad cu kuci.Draga moja ja nisam trosila nikakvu terapiju niti sam trazila pomoc bilo gdje,mislila sam strpace me negdje u bolnicu a ostade mi dijete eto kakvim sam se ja mislima bavila.I onda sam se odlucila za drugo dijete i tu sam vidjela kraj svojoj nocnoj mori.MM me je pokusao odgovoriti zbog op.koju sam imala ali ja sam bila toliko uporna i poslije konsultacije sa ginekologom krenula u ostvarenje svoje zelje.Opet da dodam ogromna podrska i ljubav MM i moje malo dijete i vjera u Boga me je vratila u zivot i normalu,kad sam ostala trudna niko nije bio sretniji od mene a kad sam rodila savoju djevojcicu tad sam tek shvatila da sam zdrava i normalna osoba i zaista to me i vratilo u zivot i evo me uzivam u zivotu sa svojom djecicom i muzem i svaki dan zahvaljujem Bogu sto se sve tako zavrsilo.Draga Rabi zelim ti svu srecu ovog svijeta i da se sto prije izvuces iz tog kosmara.Ljubim te.
I ja se cesto sjetim tog perioda i molim Boga da mi se to vise nikad ne desi.A kod mene je to trajalo dugu godinu dana.Imala sam strah od svega i svacega i onda sam dobivala te napade panike gdje sam mislila sad cu past u nesvijest pred djetetom i on ce se prepasti,ma grozno grozno,ne volim se ni sjecati ali eto dodje samo od sebe pa se sjetim.

< Poruku je uredio dinaa -- 17.6.2009 17:25:53 >

_____________________________

Moja djeca su moje najvece blago!!!

Boze dragi, mi koje smo ovo prosle kao da prica jedna te ista osoba. svaku bih mogla citirati da ja nista ne napisem. I mene je dinoo spasila druga trudnoca i zahvaljujem Bogu sto sam rodila ovo pile koje me udebljalo, jedem normalno, spavam i nosim se sa svim sto me okruzuje.
Svaka ti cast na tvojoj hrabrosti, obzirom na operaciju i sve sto ti se izdesavalo.

Moja su bezbrojna jutra pocinjala sa klikom u glavi, jakim bolom u zelucu i trcanjem u wc, iz kojeg ne bih izasla bez najmanje 3 stolice. Tako iscrpljujuce.
Samo te jutarnje stolice ili bolje receno proljeve, rijesila je moja dr-homeopata, a da ne pricam da sam zahvaljujuci njoj i svojoj vjeri da ce mi biti bolje, uspjela pobjeci iz tog uzasa.

Vjerujem da je zena zdravija sto vise rađa pa posto svakako zelim trece, to ce biti jedan od razloga da imam troje djece i da oni budu centar moga-nasega svijeta.

Nikad se ne ponovilo nikome,a onaj ko osjeca tegobe, neka se ne stidi pricati o tome.
Uvijek postoji izlaz, samo je ponekad pu do njega, vrlo trnovit i isrpljujuci.

Pusa svima, javim se ponovo.Mogla bih na ovu temu satima, ali bolje pomalo!!!!



_____________________________

Mama ima dva slatka kolačića!
I kolačić- ljeto 2003.god.
II kolačić- zima 2008.god.

veeseelaa, anksioznost ti je ono sto u narodu zovu nervoza, stim da se zove bolescu kada vise nisi u stanju da se kontrolises i kada ti remeti svakodnevni zivot i odnose. To je kao velika psihicka napetost koju potiskujes i potiskujes i onda pocnes pucati (slikovito receno) i izbija iz tebe nekontrolisano. Ima citav niz simptoma, od stalno ponavljajucih misli kojih se ne mozes otresti, nekih radnji koje ponavljas a ne znas zasto (npr brojanje stepenica, prozora bandera i sl nebitnih stvari), fizicki nemir, izljevi emocija: ako je straha onda su napadi panike, ako je bijesa onda su jake svadje ili cak fizicki obracuni a ako je tuge onda se javlja depresija. onda slaba koncentracija, nesanica, onda kako ko vec razvije simptome, cak se i ono cesto slucajno udaranje o namjestaj uvrstava u simptome anksioznosti, raznorazni strahovi koji mogu prerasti u fobije, itd itd uglavnom pucamo tamo gdje smo najtanji a to je gdje inace imamo slabu tacku, pa ko je cemu sklon to ce mu se i pogorsati. i kad strada psihicko zdravlje, uvijek se nesto moze naci i u tijelu, zeludac, srce, krv,hormoni itd itd
A pravo lijecenje rijetko ukljucuje lijekove, savjeti mogu pomoci ali je najefikasnija psihoterapija kojom otkrijes sta dovodi do napetosti, rijesis taj problem i nadjes nacina da se nosis sa buducim problemima te vrste - ovo u idealnim uslovima. Obicno ljudi cim se pocnu bolje osjecati prestanu sa terapijom i za par godina isto se desi, i onda ne valja terapeut.   
ako se borite sa simptomima, a ne rjesavate uzrok u istoj ste situaciji kao kada upaljen zub lijecite analgeticima, prestane boliti i ne odes zubaru, dok ne bude kasno. I naravno da je moguce samoizlijecenje, ali jako rijetko, odnosno, ljudi mogu sami doci do spoznaja u cemu grijese i "narasti" i poceti zivjeti malo drugacije pa tako rijese uzroke napetosti. Sigurniji i efikasniji put je uz strucnu pomoc.

< Poruku je uredio Anushka -- 17.6.2009 17:39:38 >

Imala bi i ja dosta jos toga reci ali sad nemam vremena pa cu veceras kad djeca odu na spavanje.Ja sam dobila nevjerovatnu zelju za drugim djetetom vodeci se mislju ako mi nedaj Boze nesto bude neka taj moj sin ima brata ili sestru da ne ostane sam,jer ja imam i brata i sestru i da nije njih bilo kad smo ostali bez majke neznam sta bi.
Iako su mi neki govorili to ti je greska za mene je to bilo ispravno i presretna sam sto ih imam obadvoje.

< Poruku je uredio dinaa -- 17.6.2009 17:42:31 >

_____________________________

Moja djeca su moje najvece blago!!!

i jos nesto, obicno se ne savjetuje trudnoca u ovakvim stanjima, niti je to rjesenje problema, moze doci do trenutnog poboljsanja ili pogorsanja, a ako je sada bolje, djeca ce ipak ako Bog da odrasti i otici, i onda tek nastupe problemi koje je jako tesko rijesiti poslije 20 i vise godina negiranja (vidite na temi o svekrvama dosta toga). A i djeci trebaju zdravi i stabilni roditelji, jer tako cesto nastaju mamini sinovi i razmazene kceri na koje se na drugim temama zalimo. Svim forumasicama koje su u ovoj situaciji bi ipak savjetovala da se ipak posvete sebi i budu sretne i zadovoljne postojecim zivotom pa tek onda da se odluce na tako velike korake kao sto je trudnoca i dijete. Ne zelim nikoga uvrijediti i nadam se da su sve ove price sa zavrsile sa pravim izlijecenjem!

Drage moje

Ja sam patila od agrofobije 4 godina , kroz sve ove godine nemira psihicke i fizicke napetosti strahova dosla sam u situaciju da sam na rubu osobe koja pati od Anksioznosti

Pocetak moje bolesti Agrofobije desio se jos dok sam isla u srednju. Prilikom povratka kuci padnem unesvijest , ali prije nego sam se srusila toliko sam se prepala otkucaji srca su mi bili 200 znojenje mrak na oci nisam znala ni ko sam ni sta sam , kad sam se osvjestila neki ljudi su bili tu pomoglli mi da ustanem dali vode i odvezli me do kuce ,ispricam svojim roditeljima i uspostavilo se da je to bilo od gladi iscrpljenosti i tako
Sutradan krenemu skolu ponovo isti slucaj pocne mi se mantat pritisak raste panika otkucaji srca lude , gubim se polako , pritrcim prolazniku i polako kenem za njim reko ako mi se sta desi da je neko tu
I je je bio moj pocetak patnji ,nisam tad ni slutila kroz sta cu dalje prolazit.
Vuklo je se to tako nikom nista nisam rekla stid te rece nekom sta bi ljudi rekli cega te je to strah jesil normalna niko te ozbiljno nebi shvatio.
Proslo je i tri godine tako te moje patnje izbjegavanja ici napolje sama , bjezanje od vanjskog svijeta i tako
Jednom sama sebi kazem odoh do grada, lljetni je period punoje naroda sjede u bastama kahvenisu u mojoj glavi je da svi sad samo cekaju da se ja onesvijestim dami se smiju .
Dok sam setala tako gradom ponovo me uhvati panika jedva nekako izbjegnem svu tu guzvu i pavu u porodicnu ambulantu takva i takva situacija zelim kod psihologa da malo popricam
Taj dan kod Dr. nisam puno pricala samo sam plakala , drugi dan sam se vec otvrila i pocela pricat o svojoj tegobi i svom zivotu ,i on meni veli nema se tu sta pricat jer je tvoj mozak vec dugo u tom stanju propise mi  tablete Seroksat 20 mg
dobroje isla moja terapija dok sam uzimala tablete pocela sam da se oslobadjam strahova pocela sam napokon biti vesela i u zivat u vanjskom svijetu .Kad sam zavrsila terapiju sto se tice tab . ubrzo sam i zatrudnila , sve super jer prije dok sam bila u tom stanju nisam ni pomisljala o tome sta cu ja stomak do zuba a nedaj Boze da me uhvati panika da srusim gdje povrijedit djecu i tako
Danas masallah sam slobodna i sposobna da ponovo zivim slobodno da se krecem i da se borim za svoju djecu

Nadam se da cu ovom svojom zivotnom pricom bar malo nade da dam
Nije lako znam kako je ljudima koji se u slicnoj situaciji nalaze
Bori te se  da vam bude bolje posjetite Psihologe oni najbolje znaju kako vam pomoci


_____________________________

Mamini bebaci:
Hamza i Imran
10.07.2008
http://www.hipp.ba/galerija-slika.html?func=detail&id=47

http://www.hipp.ba/galerija-slika.html?func=detail&id=247

Baby  za tebe i drago mi je sto si sad dobro i sto imas zdravu i zivu djecicu.

I ja opet ponavljam samo onaj ko je to dozivio i prosao kroz to zna u stvari o cemu mi pricamo.
A Anuska da se ja nisam osjecala spremnom za novu trudnocu i da nisam imala zelju za djetetom vjerovatno se ne bi ni odlucila na to.Jer zaista sam prosla kroz tezak period i uspjela sam to prevazici ali u svoj toj muci nikada nisam pomislila da se predam bas zbog svog djeteta i mislim da moja djeca imaju zdravu,sretnu i zadovoljnu majku.

_____________________________

Moja djeca su moje najvece blago!!!

Samo mi je to bilo na umi to mi je bio moj vodic zeljela sam samo da budem majka i daim budem zdrava

Hvala ti dinoo od srca

_____________________________

Mamini bebaci:
Hamza i Imran
10.07.2008
http://www.hipp.ba/galerija-slika.html?func=detail&id=47

http://www.hipp.ba/galerija-slika.html?func=detail&id=247

Nekada davno imala sam depresiju i u toku nje napade anksioznosti. Nakon lijecenja sve je prestalo ali sada ponovno imam problem... Kao sto je Rabi rekla uzrokuje je veliki stres a trenutno sam bas u takvom. Ubija me ova borba za bebu a uz to treba da sjedim i spremam ispite. I sve je to nekako funkcionisalo do prosle sedmice kada sam "napade" pocela dobijati pred spavanje. Sve vi koje ste to prosle znate o cemu govorim. Meni vjezbe disanja puno pomazu i to je jedino sto primjenjujem. Stres ne mogu izolirati jer bebe jos uvijek nema...

< Poruku je uredio Leva -- 17.6.2009 22:16:26 >

_____________________________

.-..-.
`·.·´ nakon 5 IUI i 5 ICSI su došla dva sunašca...
?/
/? "Uspjeti znači prihvatati neuspjeh za neuspjehom ne
/ \ gubeći entuzijazam"...
http://sunasce.blogger.ba/

Rabi, sta je s tobom, sto se ne javljas????


_____________________________

Mama ima dva slatka kolačića!
I kolačić- ljeto 2003.god.
II kolačić- zima 2008.god.

Evo i mene na ovu temu  Iskreno mislim da svi mi koji smo prošli rat imamo od toga jako velike traume i posljedice. Bar ja... I ne samo to, razna loša dešavanja u životu, gubitak nekoga koga volimo itd. I meni se znaju desiti ti napadi panike, jednostavno srce mi počne ubrzano lupati i imam osjećaj da ću se onesvjestiti... Želim samo izaći i biti na otvorenom, želim nazvati muža a opet se suzdržim jer ne znam šta bi mu rekla... Popijem vode i smirim se malo a onda milion misli mi se mota po glavi, šta ako ovo, šta ako ono i to sve one negativne. Dođu periodi kada se osjećam ok, kada mislim pozitivno, a dođu i oni supritni. Sve to pokušavam sama savladati, bez ikakve pomoći, a imala bih želju otići psihologu, mada ovdje kad kažeš riječ psiholog svi pomisle da si lud. A mišljenja sam da bi svaki čovjek trebao imati svog psihologa. Drago mi je da ima i onih s kojim mogu razmjeniti svoja iskustva, jer onaj tko to ne doživi i ne može shvatiti. Znajte da vas razumijem u potpunosti...

_____________________________

Imam dva zlata, to su Nika i njen tata -:)

Teta berta slazem se s tobom da bi svaki covijek trebao imati svog psihologa,sto je u svijetu sasvim i normalno.Bas ga svi normalni ljudi imaju upravo zbog toga da nebi postali nenormalni,a kod nas dok se spomene psiholog odma covijeka obiljeze da nije normalan 

_____________________________

moja su djeca zlatna...
kad spavaju:))

Teta Berta, potpisujem i to debelim slovima.
Vjeruj mi da se danas inace lose osjecam, i citajuci ove postove, pisuci iste i razmisljajuci o ovoj temi, nije mi dobro. Naprosto ne znam vise sta reci najblizima, mislim da me niko ne razumije i onda se borim sama. Bogu hvala kad imamo i ovo mjesto da se izjadamo jedna drugoj i shvatimo da u ovome nismo same.
Velika pusa!!!!!

_____________________________

Mama ima dva slatka kolačića!
I kolačić- ljeto 2003.god.
II kolačić- zima 2008.god.

nažalost kod nas u Mostaru bar kako sam ja čula od svoje prof.ima samo jedan psiholog  Moja velika želja je bila to studirati ali toga ovdje nije bilo kad sam upisivala faks. Mislim da bi jako dobro bilo otići na razgovor, makar da samo rasteretiš dušu i kažeš nekome nešto a da ti se taj netko neće smijati.

_____________________________

Imam dva zlata, to su Nika i njen tata -:)