IZVORNA PORUKA: Jedan covjek
Pozdrav svima,
Možda je malo neobično što muškarac ovdje piše, ali vjerujem da ćete razumjeti kada nastavite čitati. U našem društvu je tabu tema razgovarati o tome da i muškarci mogu biti predmet nasilja u porodici. Naravno, u dosta manjem obimu ali ipak mogu. Moj problem traje vremenski dugo, sa različitim intenzitetima, ali je skoro stalno tu, prisutan. Naime, imam 35 godina, visokoobrazovana sam osoba, odrastao u skladnoj, ne previše imućnoj radničkoj porodici. Otac i majka zanatlije. Ništa mi u životu nije falilo niti sam se ikada osjećao da mi nešto fali. Sam sam se školovao (fakultet) jer roditelji nisu bili u mogućnosti da mi plate studij. Oženio sam se sa suprugom kojoj je otac ugledan ljekar i koji su mnogo materijalno imućnija porodica. Dugo smo se zabavljali i vjenčali smo se nakon par godina. Sada smo već 5 godina u braku. Iako svaka porodica ima svoju priču i svoje probleme, ja sam naučen da se svi problemi mogu rješavati ako postoji obostrana podrška, ako postoji međusobno razumijevanje i tolerancija. Moja supruga je studirala medicinu pa napustila, nakon toga drugi fakultet koji nije privela kraju već je diplomirala na jednom privatnom fakultetu. I to mi je ok, svako se bori u današnjem društvu koliko može. Kada smo se vjenčali, ona je rekla hajmo živjeti u mom stanu (njoj kupio otac) što smo i dogovorili. Ja inače imam nekakvu kuću i ta imovina ima određenu vrijednost. Sada je vrijeme kada bi trebali mijenjati stan pa bi ja to prodao. Roditelji mi žive u svom stanu.
Nedavno smo dobili bebu. Djevojčica. Obožavam je.
Međutim moj odnos sa suprugom (ali dok smo se zabavljali nije bilo uopšte tako) je uvijek bio nekako na granici konflikta što je u posljednjem periodu eskaliralo. Priroda mog posla je bila takva da sam jedan period bio nezaposlen, drugi period opet sa solidnom platom i tako. Supruga sa druge strane se namučila dok je završila fakultet, pa onda dok je našla zaposlenje (koje ne odgovara njenoj struci) pa dok smo dobili bebu nakon par godina braka itd. Kao što sam rekao imali smo uvijek relativno skladan ali nekako na granici konflikta odnos. Radi se o tome da je ona osoba koja je verbalno, a nekada i fizički prilično nagla. Ja sa druge strane nisam taj tip osobe. Ja mogu rješavati probleme i uz sate razgovora, analiziranja bez vrijeđanja.
Razlog zbog kojeg pišem ovdje je taj da sam zaista odlučio da ne mogu više da držim u sebi torturu koju skoro svakodnevno prolazim. Svaki dan već mjesecima ja sam nazivan imenima kao što su idiot, kreten, majmun, nesposobnjaković, pa onda do nacionalističkih izjava jer sam druge nacionalnosti od nje. Supruga je inače nekada ranije, dok je imala slične periode kada je tražila posao, posjećivala psihologa jer je njena agresivnost bila nepodnošljiva. Tada, a i sada ako pokušam bilo šta da obrazložim ona se tuče rukama po glavi. Naravno ja sam okrivljen da filozofiram i ne slušam kada mi ona izdaje naredbe. Te naredbe su tipa: Zatvori prozor u kuhinji do pola, vrata od balkona ostavi skroz, izbaci smeće, zatvori venecijanere na jednom prozoru do pola, na drugim 2/3 itd. Sve do najmanje sitnice. Ako jedno samo malo pogriješim, da prozor bude više otvoren, onda mi se obraća sa „idiote jedan nesposobni, idi kod svojih bijednih roditelja, pa do majku ti je*bem i do grebanja, guranja kada prolazi ako kažem pa dobro nisam sve uspio 100% uraditi, drugi put ću. Nekada ranije je pokušavala i da me udari (to ipak nisam dopuštao). Ja kao što sam rekao nisam takav, trudim se da govorim ono što meni smeta ili treba ali bez vrednovanja njenih postupaka ili nje same, kada joj kažem ne želim da se sa mnom tako razgovara onda nastaje „idi kod majkice svoje, budi bezgrešan kod nje, stoko…“. Nisam bezgrešan čak šta više. Moja majka i roditelji se apsolutno ne miješaju u naš život, ja sam osoba koja je cijeli svoj život sama rješavala svoje probleme i borila se. Danas mi je teško. Svaki dan prolazim kroz psihičko omalovažavanje, podcjenjivanje, a i moje roditelje naziva najpogrdnijim imenima. Inače, oni su do sada 5 puta vidjeli malu koja ima nekoliko mjeseci. Kod moje supruge sve je mjerilo novca. Moj roditelji nisu u prilici da daju kao njeni i odgovor je „kada ne daju nemaju je šta ni vidjeti…“. Jbga. Otac joj je dobar čovjek, pružio sve u životu. Majka nije loša osoba ali joj pruža podršku u svemu. Često kaže i ona ne znam na koga je. Moja supruga se često i na svoju majku tako izdere da žena prosto drhti. Kada ona dolazi gdje smo svi prisutni to je skoro kao u vojsci da se pregleda da nešto neće primjetiti pa se izgalamiti. Ali njima je to već rutina. U raspravi sa mnom, njena majka kaže kako kaže „mora zaštiti svoje dijete“. Jasno mi je. Teško je vrednovati jedan odnos, ali je teško živjeti u okruženju gdje za ama baš svako svoj postupak očekujete nekakvu negativnu ili pogrdnu kvalifikaciju. Ako kažem da nešto trebam uraditi i da mi za to treba 3 sata, odgovor je „kao da je to toliko vau da ti treba tri sata“ (ili sličan odg). Ali vjerujte, tako mi je svaki dan.
U suštini ja sam borac. Da sam malo labilniji psihički bi me uništila, izgubio bi i samopouzdanje, ko zna kako bi se završilo. Ja uvijek mogu reći dosta je, svako sebi, ali na žalost ostaje to malo nevino stvorenje koje onda mora prolaziti svu tu patnju. I tu se krug zatvara. Iako sada to ne pokazuje, znam kada mala odraste da će sigurno biti predmet raznoraznih osuda i kvalifikacija. I kome ja to da kažem, kako da utičem na to? Morao bi non-stop pratiti njen rast, konsultovati se u vrtiću sa odgajateljicama, u školi sa pedagozima…A naše društvo uvijek kaže, prvo je majka pa tek onda otac. I ok mi je, majka je najpotrebnija u ovoj fazi, ali kako reći da i majka nekada griješi?
Nisam bezgrešan, bez daljnjeg ali nisam ni konfliktan niti psihički nasrćem na nju. Ako kažem da mi je nešto problem ili to ne želim, ili ne želim da se tako prema meni odnosi, odgovor počinje najpogrdnijim imenima pa do „znaš li ti kako je meni, radim posao koji ne volim, mala plata, auta vani prolaze i bude dijete nemamo veći stan itd, i to sve zato što ti roditelji nisu ništa stvorili što si ti nesposoban itd…“
Prosto čovjek ne zna kako da se postavi. Prosto ne znam koji korak da poduzmem. Svaki dan mi je na pameti ta naša mala beba, nije ona kriva ali na njoj se lomi sve…I kada bi tražio razvod, ja bi bio kriv jer ostavljam ženu i malo dijete…Ako ostanem, psihički me rastura…
Ne postoji jasan odgovor, to znam, ali uvijek postoji dobar savjet, iskustvo koje neko može dati…
Hvala…
