IZVORNA PORUKA: Sonja
ponekad se jako cudno osjecam..stalno mi se mijenja raspolozenje iz histericnog placa do istog takvog smijeha.Ponekad se saberem i shvatim da moram dalje i da razmisljam o drugim stvarima ali odjednom kao da me neko ponovo gurne i ne mogu da izadjem iz tame..
najvise me strah zemlje na grobu..ne mogu da ga gledam osjecam strah..dok je sve prekriveno cvijecem nije me strah cak osjecam neki mir jer znam da je tu i da nije ko zna gdje i u cemu po nekim obicnim kutijama u nekom cosku.znam da je u svom sanduku sa svojom igrackicom,mada me jako boli ipak mi je lakse..ali kad skinemo cvijece...ne mogu da podnesem zemlju.nikad prije nisam to tako dozivljavala ali sada mi je to strasno..imam fobiju pocnem da se gusim da se gubim i ne znam kako toga da se rijesim
dodje mi da idem stalno na grob ali ne smijem od zemlje bojim se. pa onda odem nakon nekoliko dana i opet me strah ako nije skroz prekriveno da se zemlja ne vidi
Mila moja nema utjehe, niti riječi ni rečenice koja bi ti barem malo pomogla, jednostavno nema, danima si mi u mislima, danima razmišljam kakvo je tvom majčinskom srcu, i samo ću ti jedno kazati, sve u životu se dešava sa nekim razlogom, mila moja, ovo je veliko iskušenje za tebe, kao majku, nema ga težeg i bolnijeg, ali kažu Bog ti daje tačno toliko koliko možeš podnijeti, teško jeste, da teže ne može biti, ali moraš skupiti snage i krenuti dalje, ako ne zbog sebe , onda zbog svog drugog sina, ipak i on treba majku.
Za odlakse na groblje, ne znam,neka ti je dragi Bog na pomoći, ja sam jako rano ostala bez mame, na mezar joj nisam otišla možda 20 puta, ne volim, teško mi je, još pogotovo jer je ukopana, tačno preko puta naše kuće, to mi je još teže, odem kada je Bajram, i to samo zato što moram, ružno rečeno, ali mene to mjesto još više "ubi".
Šaljem ti zagrlj podrške,