svima majkama koje su izgubile bebu suosjecam se s vama zao mi je jako
da vam dragi Allah da snage , i sabura .

Amin,amin!!


_____________________________

Ljubav mamina i babina,16.2.2010 - 10.4. 2010. :(
Uvijek ćemo te voljeti najviše na svijetu ljubavi naša najveća <3
Ljubav drugorođena, ljubav oduvijek,zauvijek... 08.11. 2013.

InsAllah Ja Rabbi

AMIN 

neki dan citam u novinama , osudjen covek koji je na pesackom prelazu zgazio  decak a od 9 god  koji j ekrenuo u skoli , i treba da plati samo 9000 eura i pustili ga  roditelji ocajni

Ja ni zamisliti nemogu kolika je vasa bol,citam vas i placem,divim vam se koliko ste vi jake zene,majke jer ste to prosle,svaka na svoj nacin,i opet ste tu i borite se.
Ja vam svim srcem zelim da sto prije docekate svoje smotuljke i da vam Allah dz.s. olaksa bol.  

_____________________________

Cvjetak<3curetak A-2005.
Mamina maza E-2011

nemogu vise da citam jer imam slabo srcei nesmijem se potresati
a vec me je pocelo zigati
DRAGI ALLAH ZNA NAJBOLJE
AMINN!!!!

[Sadržaj poruke je obrisan]

Iman hvala ti od srca neka te Allah nagradi
A svoju drugaricu , ako možeš samo je zagrli jako i plači sa njom , riječi ne postoje

i mojim su dovama Klemezi moja , Srecna , tvoa drugarica sve majke koje su dozivjele moju i slicnu sudbinu da ih dragi Allah obraduje djecicom kao sto je to ucinio kod mene AMINNNN

_____________________________

Uspavala sam te duboko ispod grudi , al srce blizu je pa te stalno budi a kad odu svi pa pomisle da dremam , ja oci otvorim da vidim koga nemam , za kraj, za kraj.

BA 13.12.2008

drage moje kakoste mi danas,jesteli mi dobro?
dace dragi Allah da budete polahko doci ce i to
Iman draga uh nedao bog nikome nikada ali eto sve ima svoje,znam kako joj je imala sam ja to sve u citavoj mojoj familija
svaki puta kad pomislim da vise nemogu nista podnijeti opet se desi nesto i tako idem dalje i dalje stacu mora se.
Zamislite da ste odgojile djete i sad je momcic ali ga vi ni cuti ni vidjeti nemozete ali stacu moram.
dobro je dragi Allah mi je dao mog Anesa i moju zabavu da malo lakse podnesem inace poludila bih i naravno ovakvog muza
bez njega nebih to mogla.
ja vjerujem da su i vama vasi muzevi velika utjeha
sve ja vas ljubim i grlim
Iman neznam postojeli ikakve rijeci,ali ako imas vremena malo joj pomozi
sve ja vas drage moje puno,puno

Uh Mersiha mogu mislit kako ti je. Ne znam tvoju priču, ali pretpostavljam.

Ni ja svoju nisam napisala jer isuviše boli, samo ću reći da sam rodila mrtvu bebu, zašto i kako ne zna niko. Trudnoća je bila potpuno normalna, nikakvih naznaka nikad nije bilo da nešto nije u redu nikad , za 9 mjeseci nijedan dr. nije rekao-la da nešto nije kako treba.I odjednom šok. Nedaj Bože nikom.Rodila sam na cr , nisam vidjela svoje dijete, 9 mjeseci sam ga nosila , cijeli život ga čekala i tako u trenu sam ga izgubila , zbog čega samo Allah zna.

[Sadržaj poruke je obrisan]

Iman, Mirkice...ljepote moje

_____________________________

Ljubav mamina i babina,16.2.2010 - 10.4. 2010. :(
Uvijek ćemo te voljeti najviše na svijetu ljubavi naša najveća <3
Ljubav drugorođena, ljubav oduvijek,zauvijek... 08.11. 2013.

samo da vam posaljem jedan zagrljaj..
nadam se da vam uspijemo makar malo olaksati bol..
svima jos jedan zagrljaj a posebno dragoj klemzi.. ma ja sam tebe odavno upratila, tvoju hrabrost i dobrotu je tesko ne primjetiti .. da ti dragi Allah dz.s. podari sve najbolje..


_____________________________

Onaj pogled :))))

evo ja čitam....nakon 2 godine i 4 mjeseca.....i još uvijek boli isto.....i čini mi se nekad možda i jače, ali sada i drugačije....gledam sada u svoju Iman ,hvala Allahu dž.š., i opet se pitam kakva bi bila Fatimica...sada već....velika djevojčica....tražim neku sličnost....Iman je rođena crna....sada je već prava plavkica.....smije se....okice zelene.....volim ih....umrla bih za nju...grizla. čupala, lagala...ma kakva Šeherzada....mala je ona maca šta bih ja bila u stanju uraditi.....hvala Allahu, imam je....ozdravila je....ne valja huliti, porediti....ali kao što rekoh prije 2 god i 4 mjeseca....ja sam samo žena obična.... i ona ipak nije Fatimica.....uvijek će ostati ta bol....želja da vidim otvorene njene okice....da zagrlim svoju balerinu, svoju prvu kćerkicu! Kažu prestane...lažu, ja to tvrdim iz sveg srca! Jedino što možemo je naučiti živjeti s tim...s tim bolom.
Ja recimo još uvijek samo pričam, od početka...ili je možda prikladnije da kažem od kraja...samo pričam....nikada nisam prestala da spominjem svoju Fatimicu i meni je to bio lijek i još uvijek je.....Iman je moje drugo dijete i volim ih obje jako puno.....dragi Allah dž. š. je milostiv, toliko milostiv, a mi smo nekad ne zahvalni ili ne znamo da spoznamo tu milost! Ljubim vas sve i ne dajte se....

p.s. obratite pažnju na Noin potpis, mene je baš dojmio...nema druge!

fatimice09  Fala Bogu da je Iman dobro

Drage moje zenice da vam Allah dz.s olaksa vasu bol i da sto prije u narucju drzite svoje bebice.Citam ovaj Fatimicin post i grcam u suzama, ne dao Allah nikome.Ja vam jedino mogu poslati jedan veliki zagrljaj,mada znam da nista ne moze umanjiti vasu bol...

Mrgice draga hvala ti , ali nemoj i ti  plakati i sekirati se

 

fatimice  za moje princeze 

_____________________________

Uspavala sam te duboko ispod grudi , al srce blizu je pa te stalno budi a kad odu svi pa pomisle da dremam , ja oci otvorim da vidim koga nemam , za kraj, za kraj.

BA 13.12.2008

Čitam Fatimicin post i plačem naravno, svaki novi dan je teži i jače boli.Kažu treba naučiti živjeti s tim, samim tim što smo žive znači da živimo i s tim, teško je preteško nosit ovaj bol u grudima, kao nož zaboden. Svaki se dan pitam kako bi izgledao moj Mugdim sad, zamišljam ga, pa gledam slike bebice oko četri mjeseca pa sebi nekako u glavi dočaram kako bi mogao izgledati.Ali nikako ne mogu da vidim njegov lik, da ga zamislim.Kad gledam mm razmišljam da li bi Mugdim imao njegove  plave oči, bil imao moju crnu kosu, Bože kako je teško živjeti s tim bolom, nikad ga još nisam sanjala, bebica moja

Naidoh na ovu temu i stvarno ne znam je li slucajno ali odredeno jeste..
Jos uvijek je svjeze i o tome ne pricam. Pisem. Lakse je slovu durati moj teret nego mome umu, srcu. Naprosto ne mogu dalje. Zelim jer imam za koga. Imam muza, kcerku, imam sebe. Mnostvo razloga da se trznem ali je valjda
isuvise rano da ostavim bol. Katkad se plasim da ostavljajuci bol ostavljam i njih dvoje. Vrijeme ne lijeci rane. To su samo puste lazi. Vrijeme nas samo uci i diktira nam bolno kako da se nosimo i zivimo sa boli, sa gubitkom, sa smrcu.
Ovaj zivot mi je postao zatvor. Bas me onako momacki steze, guta. Katkad pomislim da bi bilo mnogo lakse da nisam izrazila zelju da ih vidim ali..I same znate..Koja to od nas po porodu nije odmah zeljela vidjeti svoje dijete, cuvati ga
samo za sebe i ne dati nikome..Ja sam ih imala dvije. Dvije male prekrasne djevojcice. Mrvice moje. Okice jedne su bile otvorene i tako je licila na svoju stariju sestru. Okice druge su bile zatvorene, bila je skupljenja, scucurena,
sa sastavljenim rucicama kao da moli..
Drzala sam ih nakratko, umotane u bijele prekrivace i mirisala. Nisam plakala. Zapravo nisam bila ni svjesna da nisu zive. Zivjela sam u nekoj iluziji da sam rodila i da ce me cekati pokraj kreveta cim doktor zavrsi sa posteljicom
i ostalim bakracima..Nije mi bio jasan muzev uplakani pogled niti doktorov tuzan izgled lica. Svi u toj prostoriji su bili kaharni..I niko mi nije cestitao..Cudila sam se zar se ne vesele rodenju dviju bebica. Sada znam da sam dobila lijekove
za smirenje i da je moj um bio daleko, mnogo daleko od prave radnje zbivanja. Prestankom djelovanja lijekova od tuge sam pala. Odbijala sam hranu, pice. Nisam zeljela nikoga vidjeti. Stipala sam noge, ruke, zeljela sam da moje tijelo
osjeti bol kao da je ono krivo za smrt i gubitak.
Depresija, ponor su trajali dosta dugo i jos uvijek se nisam naucila nositi sa cinjenicom da sam izgubila dva ploda srca svoga, svoje dzennetske pticice. Kao da je nesto iz mene otrgnuto, iscupano. Osjecala sam se tako praznom..
Voljela sam trenutke samoce. Starija kcerka je u vrticu jer ja naprosto nisam imala snage niti volje da se brinem o njoj, o muzu, o kucanskim obavezama, da skrenem misli i pogled na nesto drugo u zivotu. Ta bol je pripadala samo meni.
I ona tisina.

Sada je, cini mi se, mnogo bolje uz povremena sjecanja..To su kao flashovi koji ti jednostavno prolete ispred ociju i bace te na taj dozivljaj.
Svoju snagu, psihicku nadasve, sam pronasla u vjeri, u islamu. Svi smo Boziji i Njemu se vracamo. Tako i jeste..Naucila sam da zahvalim Gospodaru Jedinome sto mi je podario zivot, zdravlje, prekrasno i zdravo, zivo dijete, divnog
muza; sto mi je pokazao moje dvije dzennetske pticice koje me uz Njegovu Milost cekaju u vrtovima. Tom se susretu nadam, pripremam se za njega, duhovno. Spoznala sam da je ovaj zivot kratka vijeka i da ce svako zivo bice smrt
okusiti. Prije ili kasnije. One su bile nevine, bezgresne duse koje je Uzviseni Bog ipak zadrzao kod sebe, a ja cu se truditi da budem bolja osoba i da cu zasluziti jedan lijepi vrt gdje ce me one cekati.
Zadesilo me je tesko iskusenje i dalo mi dodatnu snagu. Iskusenja se daju shodno vjeri..Shodno ljubavi Gospodara prema robu..I Njegovi miljenici su patili, ispastali i glad, neimastinu, gubitak djeteta..I izisli su kao heroji, pobjednici.
Izici cu i ja uz Njegovu pomoc.

_____________________________

A 30.7.2010.

My Ovulation Chart

mila moja... ja otvorim i zatvorim ovaj prozorcic, jer ne znam... stvarno ne znam sta ti reci... Ne mogu zamisliti tvoj bol... Samo molim Boga da ti da sabura i da okrenes misli na svoju Ajsu, na nesto lijepo... Da si blize, rado bih ti bila pri ruci, a posto nisam, zagrli svoju krasnu curicu jako, jako i sva bol ce nestati barem na tren... Budi mi jaka!

_____________________________

<3 Ljubičica <3 21. 4. 2010. u 15:10h (3400g, 52cm)

*Pahuljica* 7. 1. 2014. u 20:15 (3450g, 54cm)

Macak mali 23.12.2015. u 21:20 (4100g, 57cm)

All I ever wanted
All I ever needed
Is here in my arms

mjeseceva pratiljo 

Mjesečeva pratiljo da ti Allah dragi da sabura, i da ti olakša

_____________________________

mamin dječak, 11.01.2008.
mamina princeza 09.07.2011.