Evo ja se ispričavam što prekidam prethodnu raspravu, samo ću reći, škorpija, ne odustaj, mojoj su bebi sad puna dva mjeseca, a mi još vučemo i trudimo se. Najgore od svega je da se sekiraš oko tih ljudi. evo meni sinoć, puna kuća, a beba plače, prepalo se jadno dijete, ja fino gostima kažem, samo ćemo mi malo papati, ja se ispričavam, u sobu i nas dvije uživamo. za deset minuta, beba smirena, ja sretna i onda idemo gostima. Neka ti beba bude na prvom mjestu i nije sramota ništa, ni kuća ni nered ni išta. i ako možeš, traži pomoć od mame, sestre, muža, bilo koga..
...............................
A SAD, moj problem. Mislim, ne znam uopće da li je problem, pa evo moje priče s dojenjem. Odmah nakon poroda mi je beba dojila i odmah prvu noč se vidjelo da jedna sika ide bolje druga lošije- nema veze. međutim, idući dan nas odvoje na 24h jer ona ode na pedijatriju, šuknu joj one bočice sa 16 brupa, pa kad sam ja došla, budući da se nisam izdajala, ona je malo papala, ali joj nije bilo dovoljno pa su joj dolje uvijek bočicu davali. Kad smo došli kući, ja sam dojila i dojila, ona jadna plakala, u biti je imala grčeve, pa bi joj napravili bočicu koju je nekad i cijelu izbacila. za prvi mjesec je dobila kilo ipo, za drugi pola kila, jer smo mi u drugom sve više dojili. Sva ta priča završava tako da su njoj danas točno dva mjeseca, zadnja tri dana nije uzimala bočicu. Međutim, jučer je imala stolicu. takvu da je veći dio toga bio vodenast i samo malo one NORMALNE stolice, kakva inače izgleda. Sad me brine, možda joj je ipak premalo? Da li am svoju želju da dojim i svoj trud stavila ispred nje i njene potrebe?
Da još napomenem da nisam nikad imala ragade ni krvarila, sike struje kad krene dojit, ljeva joj je puno draža od desne, i više ima, stavljam je na grudi što češće, obožava dojit, i nekad smo tako iz čiste ljubavi jer imam osjećaj d a nije gladna već samo se malo volimo.
_____________________________
Malena, 31.03.2009.
you don't make up for your sins in church. You do it in the streets.