Lie to me, i sama sam imala drugi super brzi porod, isto mi nekad nevjerovatno zvučalo dok ne dozivjeh


_____________________________

Ubuntu! (ja sam zato što mi jesmo)

I da, cure imaju divna imena

_____________________________

Ubuntu! (ja sam zato što mi jesmo)

Kraj aprila je. Sada sam već sretna što sam došla na prag osmog mjeseca i što ću ga relativno brzo upoznati. Odlučila sam da idem na prvi pregled u Opštu bolnicu u kojoj radi doktor koji mi je radio kiretažu u drugoj trudnoći koja je završila spontanim. Paradoksalno, on mi je ostao u dobrom sjećanju, kao neko ko vodi računa o svojim pacijenticama.
Sanjala sam svoj zamotuljak sinoć…Bio je u iscrpljen, gladan u velikom dječijem krevetu sa metalnim ogradama i gledam ga..znam da nije jeo satimaiI hoću da ga podojim, ali nešto mi ne da, neka tjeskoba u grudima…budim se i drago mi je da je sve bio samo san.

Za par dana odlazim u bolnicu na pregled,i primio me je dr,a nakon samo nekoliko sekundi pregleda, kaže mi da ću morati nastaviti na Jezeru, jer imam višak plodove vode, te da se u ovakvim slučajevima trudnoće obično završe ranije i da bolnica nije opremljena za to. Hiljadu upitnika mi je iznad glave, šta to znači, otkud odjednom, kako to da se nije vidjelo prije na 2D, 3D, 4D…? Odlazim ipak još jednom privatno kod dr da i ona pogleda, bolji je aparat, zajedno ga gledamo na 4 D, brojimo prstiće na rukama i nogama, dr provjerava sve organe i konstatuje da izgleda uredno, ali ipak treba uraditi hrpu nalaza da isključimo gestacijski dijabetes.
Već sam na Jezeru, rade sve te nalaze, dolaze vizite, a specijalizanti se samo laktovima gurkaju – Ovo je ona sa polihidramnionom (viškom pl.vode). Pregledavaju me uzv jedan, drugi, treći,…osmi dr i opet isto – Sve je u redu, a već se gušim u vlastitoj vodi. Stomak je napuhan kao balon, sjajan i gladak prošaran venama (mogla sam labirint igrati na trbuhu). Imam svaki dan kontrakcije, kažu da je normalno, i nije strašno čim mogu izdržati.

U maju smo već i mislim da sam tu noć imala najjače bolove u odnosu na prethodne noći i obavještavam sestru koja me priključuje na ctg i toko (mjerenje jačine kontrakcija). Nakon nekoliko minuta već se vidi da su u pravilnom razmaku i da su relativno “dobri” bolovi. Doktorica me pregleda i kaže da sam otvorena 3/4 prsta, a meni drago, konačno je počelo. Spuste me u salu za pripremu, već je noć, pola deset. Preporuka je da hodam dok bolovi ne budu na jednu minutu Ili dok budu neizdržljivi. Nemam ni sat ni mobitel, a dosadno dole, svakako nema nikoga. Čujem u hodniku dežurne, mažu Nutellu i imaju uobičajene priče – radni dan kao i svaki drugi. Pet sati već hodam i zovem dr da me opet pogleda, nadam se da se još malo grlić otvorio. Stanje isto, ni makac. Pogleda me na uzv ondje u sali i kaže kako mi je vodenjak debeo kao koža i kako je najbolje da legnem spavati do ujutro… Razočarana što se ništa ne dešava odem u tu nimalo inspirativnu sobu za pripreme. Noć je bila mirna, bez poroda. Dočekam jutro sa novom postavom doktora i već me zovu u salu, a ja se onako bunim kao ne boli me, ne mogu se ovako poroditi, dodjem do one stolice i počnem plakati. Pita me dr – Je li te boli? Ne boli, odgovaram. Pa što plačeš? Ne mogu više ovu vodu podnijeti. Sad ćemo mi tebe poroditi, kaže on meni i popnem se gore, otvorena tri prsta (malo deblji prsti kod dr). Kaže on sestrama da me odvedu opet u onu sobu za pripremu i urade ctg I mjerenje kontrakcija, te da mi daju injekciju buscopana. Ubrzo dolaze po mene, hajde u salu za porodjaj. Već mi je to šetanje dosadilo, ali nadam se da se bliži kraju. Popnem se na sto, opet me dr pregleda, traži nekakve metale da raširi grlić, uzme jedan veći, pa manji, jer više odgovara I tako malo širi uz pitanja boli li. Naravno da boli, ali nemam baš opcija. Uzima iglu da mi probuši vodenjak i kaže kako mora baš tako, jer treba voda postepeno otjecati da ne bi došlo do komplikacija. Sestre su već brze i indukcija je već priključena u lijevu ruku. Preko puta mene poradja se jedna žena, vidim ama baš sve, ali kako mi nije do gledanja okrenem glavu i brojim na koliko sekundi čuveni drip istječe….na svakih pet. Nije strašno, tu su ctg I čuveni toko priključeni na stomak.

A onda kreće potop…Mijenja sestra zelene čaršafe, a ona voda samo pljusne dole. Eto spremačice sa zogerom i briše, uz pitanje šta je ovo, a one odgovaraju višak vode. I tako devet puta. Ne znam više je li curi voda ili piškim izgubila sam osjećaj, sestra me je dva puta “ispiškila” na kateter, ali nešto i dalje curka. Slabo se otvaram, ne može od vode, dolaze dr pa nešto dole čačkaju da ga pomjere da još malo vode izadje kako bi prije završilo. Bile su još dvije injekcije buscopana, a svremena na vrijeme nastane frka u sali jer se srčani tonovi počinju gubiti. Trči doktor i opet čačka rukom dole, boli naravno, ali tonovi se vraćaju u normalnu. Mogu odahnuti.
Prošlo je nekoliko sati, ispratila sam još dvije porodilje uz obavezan pogled na tok dogadjaja i naravno okretanje glave, nije mi do toga bilo.
Prošlo je sada već 12 sati, ruka mi se ukočila od braunile i dripa, ulazi dr i kaže da će mi jače pustiti indukciju. Ja se naravno slažem s njim i opet brojim, sada kapa na tri sekunde. Bolovi postaju jači, a meni je drago, nadam se kraju, sestra mi vlaži usne mokrom gazom. Bolovi su postali baš jaki, a kada me pitaju boli li samo kimnem glavom, jer ne mogu više ni pričati.
Osjetim da moram kakiti. Zovem sestru i kažem joj, a ona meni, to ti samo misliš. Ne mislim, stvarno ću se ukakiti i gotovo je bilo brzo – nisam se zbunila. Brišu me, a meni je već dosta mada znam da su ti bolovi pri kraju. Zove ona mladjeg doktora da me pregleda i kaže on neće ovo još, a meni došlo da skupim zadnje atome snage i nogom ga mlatnem, kako neće još. Znam ja da je to to, i samo što je on izašao iz sale kaže meni sestra da predišem bolove, ali on hoće van iz druge kontrakcije on izlazi, a ja je zovem. Trči doktor (onaj koji me je ujutroiI preuzeo), daje dozvolu babici da me reže, a moje malo toplo mače izlazi. Trnu mi ruke, šake ne osjećam i govorim dr, kaže da je od bola i da će proći. Brzo ga umotaju u kiflicu bez prethodnih procedura I zovu pedijatra, jer je ipak 35 sedmica.
Gledam svoje mače, žmirka, pustio je glas, onako tiho, važno je da ga čujem. Stavljaju mi ga na grudi još malo da ga vidim prije nego ga odnesu. Sretna što je sve gotovo konačno mogu odahnuti (nakon izlaska posteljice I šivenja), Prebacuju me u sobu. Sama sam, mogu i spavati. Ujutro čujem sestru kako kroz hodnik galami – Ženeeeee, skidajte gaće, eto doktora da vas pregleda. Ne mogu ih skinuti, ne mogu ni pomisliti da me još neko pregleda. Ulazi dr, a ja mu kažem da me je više doktora pregledalo poslije poroda. Bilo mu je to dovoljno, a i meni. Ne donose mi ga, druge mame su dobile svoje bebe. Sada već zabrinuta tražim sestru da pitam šta nije u redu. Kaže da čekam pedijatra. Zovu me ubrzo nakon toga na razgovor.

Hodam onim hodnikom, nosim stomak ili ono kože što je ostalo i jedva čekam da ga vidim. Puste me i on izgleda savršeno, samo je mali (2550 g, 49 cm). Kaže dr da nije kakio ni nakon provociranja (toplomjerom) i da sonda nije mogla proći. Pitam je šta to znači i kaže mi da može biti ozbiljno, ali i ne mora. Pustit će me odmah, da ne budem sa majkama i bebama, a njega će prebaciti ma intenzivnu. Zbunjena sam, obavještavam muža da dodje po mene, oblačim se i nedugo nakon toga me puste kući. Srećom, sve je blizu, u istoj zgradi, pa mi idemo za njim. Dolazi neonatolog, kaže kakve sve pretrage moraju uraditi, da isključe različite deformitete. Meni je sada već zbrka u glavi, ali mm I ja se smijemo, pa postail smo opet roditelji, a svi su tako ozbiljni (izgleda da je neznanje nekada blagodat). Nakon uradjenih pretraga, saznajemo da ima atreziju jednjaka sa distalnom fistulom, i tek sada imam odgovor na pitanje odakle tolika voda….

Prošla je godina bila jako turbulentna, a sada je moj nestaško već veliki i sasvim zdrava beba, uz redovne kontrole i možda pokoju operaciju. Hvala Bogu sve su rjedje.

Draga Isha kako potresna prica.... bas sam se i rastuzila i razveselila u isto vrijeme, zelim i tebi i bebi sve najbolje

< Poruku je uredio ziel -- 3.9.2015 1:47:15 >

_____________________________

novembar 2015 -
decembar 2017 -

Isha ne mogu ni zamisliti sta je maleni morao proci,jako mi je zao
Ali hvala Bogu izborili ste se i sad je sve uredu....

_____________________________

02. 07. 2014. 18:56 Sarah.....zjenica oka moga....

Isha draga ,bas mi je zao sto ste to sce prosli i sto prolazite i dalje :( al od srca vam zelim da bebac bude zdrav i da ne morate vise prolaziti kroz te operacije :) fasciniraju me jake zene kao ti :) samo hrabro naprijed i bice sve ok aBd ...puno,puno zdravlja bebici zelimo :**

_____________________________

M 03.08.11-----> BABIN SIN ;)

A 23.03.15------> MAMINA CURA ;)

E 12.03.17------> BABINA KOPIJA ;)

"Sa djetetom treba ovako: do 7g igraj se, od 7-14g odgajaj, od 14-21 g budi prijatelj, od 21+ pusti"

Neki autor...

Isha podsjeti me na trudničke dane

ma vas dvoje



_____________________________

E i A=<3
"Ako se svaki dan malo brinete, izgubit ćete nekoliko godina vašeg života. Ako nešto nije kako treba biti, popravite ako možete. Ali učite se ne brinuti. Brige nikad nisu ništa popravile."

Evo mene treci put sa porođajnom pričom, ali ovoga puta se nadam da cu ohrabriti buduće mamice, a ne isprepadati ih kao prva dva puta

Termin je bio 14.12. Na termin jedan prst otvorena. Poslije toga samo jedan pregled i amnioskopija; svaka dva dana ctg. Uvijek isti komentar: “Ma super, moze ovako jos mjesec dana.” Moze. Ali nemoj, molim te. Ono sto je zanimljivo, s jedne strane mi je taaako dodijalo biti trudna. Obuvati čarape po 10 minuta, ne moći podići svoje curice, spavati na lijevom boku, odgovrati na pozive i poruke porodice/prijatelja/poznanika/vanzemaljaca: Ne, nista novo, nisam se porodila… S druge, panični strah od poroda i želja da “to” odgodimo, još samo malo. Nekoliko puta me nesto malo zaboljelo. Svaki put mi je reakcija na taj bol bila-spavanje… Kao odoh se ja odmoriti, pa ako bude da sam spremna.Mm je tvrdio da ja “namijerno” legnem da prestane boljeti.
Ugl. 22.12. pijem kafu sa mamom i kazem joj da sutra idem na zabavu. Novogodisnju zabavu koju moje kolege organizuju svake godine malo pred Novu. Nakon sto sam to izgovorila, odlazim na wc. I da, ispadne sluzni cep. U obje prethodne trudnoce je od ispadanja čepa do poroda proslo tacno 24h. Kazem mami:”Ili, ipak, ne idem na zabavu.” Ali… Prođe ta noć… Ujutro sam bila na ctg i doktor koji me porodio sa drugom kcerkom, a kojeg izbjegavam sve vrijeme i nadam se da mi nece biti na porodu je u ordinaciji, nepregledavsi me me ubjeduje da meni uopste nije termin ni bio, nego je 28. I da sam zatrudnila u aprilu. Smijem se u sebi, ali ne govorim nista.
Popijem kafu sa drugaricom i njenim muzem, vratim se kuci… I prođe pola dana, sve u nekom iščekivanju. Ništa. U tom me zove mm da kaze da ce otici po djecu u vrtic da idemo na Trebevic i malo pobjegnemo od Sarajevske magle. I odemo, nas dvoje, bratov sincic i moje curice… Dok setamo, pocnem osjecati neke blage bolove… Nista značajno. Ljudi se okrecu za nama gore, vide troje djece i stomak do zuba, pa smo im valjda cudni. Pocinje me hvatati neka nervoza… Odlucim poslati kumi poruku da necu doci na zabavu, jer sam se prethodnog dana dogovorila s njom da se tamo vidimo. No, zaboravila je mobitel kod kuce i ne mogu joj se javiti. Gledam na sat, ocekuje me tamo za pola sata… I, krecemo nazad… U povratku, truckajuci se tako u autu osjetim jednu jaku kontrakciju. I krenu mi suze na oči. Od uzbuđenja ili od straha, ne znam više… Počinjem galamiti na supruga pred djecom kako me “namijerno trucka u tom autu da mi izazove bolove i kako me grozno boli i kako je on kriv.” On se nesto branio kako su rupe na putu, kako nije do njega… Nisam ga bas slusala. Djecu smo ostavili kod mame i odvezao me na zabavu. Tamo me cekala kuma. Sjednem sa njom i jos nekoliko kolega. I tako, svi pitaju: “Kada je termin?”… Svima govorim: “Prije devet dana…” Jedna kolegica prokomentarise kako je i ona devet dana prenijela sina. U tom mi kuma pocinje pricati kako sam se mogla poroditi na vrijeme, jer eto sutra joj je Badnje vece, prekosutra Bozic i ukrast cu joj praznik… Dok govori opet blagi bol osjetim i kazem joj:”Ne, Tina, veceras cu.”
Ignorisuci njen izraz lica, otuzan pokusaj kuliranja situacije, zovem mm da dode po mene. Ali on se ne javlja. Saljem sms. Opet zovem…Vec me hvata panika… Napokon se javi i samo mu kazem da odmah dode po mene… Oblacim se i izlazim, usput pokusavam da niko ne primijeti da me boli, pa se zaglavim u nekoliko razgovora o potpuno nebitnim stvarima za taj trenutak. I, napokon, izadem na ulicu. Dolazi mm i pita:”Bolnica?”. “Kuća”, odgovaram. Onako zbunjen vozi me kod mame… Tamo sjednem da jedem, napravim sok u sokovniku, pravim se da se nista ne desava, a svi me zbunjeno gledaju i sestra zapisuje neke kotrakcije, tacnije trenutke u kojima napravim grimasu koja njoj porucuje da me nesto boli. I tako, prinoseci ustima casu svjeze iscijedenog soka, i ubjeđujući sve u prostoriji da me nista ne boli- aaaj! Opet onaj jaki bol kao u autu. “Mamice, mamice, boli te pupa?”, pita moja dvogodisnjakinja. Uh. “Idemo”, kazem muzu, “eto neka me neko pregleda.”
Vidim svima izraz olaksanja na licu. Meni zao sto sam prepala djecu, inace ne bih jos isla. Dolazimo u bolnicu. Inace vrlo nervozan portir, koji je svaki ctg izlazio iz kucice da nam kaze da ne smijemo parkirati na bolnickom parkingu, izlazi nasmijan i govori mm da parkira pred sam ulaz. Na recepciji bolnice nasmijana sestrica koja nam mahne i kaze:”Sretno!”
I, napokon, na ginekologiji, otvara sestra, kazem joj da me malo boli. Pita koja je beba. Treća. Siroki osmjeh i još sire otvorena vrata da uđem. Sve podsjeca na scenu iz neke romanticne komedije, samo čekam da još zapjevaju. Ulazim u ambulantu, snimaju ctg i uzimaju podatke. Ulazi mlada nasmijana doktorica. Kaze mi da sjednem na stol da me pregleda. Dok me pregleda, ne osjecam nikakav bol. “Koliko cesti su bolovi?”, dok to pita, ja shvatam da se ni ne sjecam kada me posljednji put zaboljelo, ali se sjetim da je sestra u zapisivanjima mojih grimasa pomenula 5 minuta. “ Na pet.. Su bili. Ako sam ja prerano dosla, samo vi mene vratite kuci. Slobodno.”
“Nisi dosla prerano.”, nasmjesi se. Na vrata ulazi doktor koji je najcesce bio u ambulanti kada sam dolazila na ctg, nasmije se i nazva me prezimenom:”Dosla ti.”
“Jesam. Taman da Vam ne dolazim svaki dan na ctg.” Prilazi da me pregleda. 5-6 prstiju, izgovara. Uh. Okreće se sestri i kaze da ponovi ctg, uradi klistir i ukljuci 5 jedinica… Uh uh. Drip. Moja nocna mora. Izbjeci cu kako znam i umijem. I tako uradi klistir, smjesti me u pripremnu sobu. U meduvremenu sam javila prijateljici da sam primljena u 19:15. Mobitel sam smjestila na dno torbe, pretpostavljajuci da se ne smije koristiti, pa da ga “prosvercam” tako. Ulazi babica nasmijana. Pita me ko me porodio prva dva puta. Ja kazem imena doktora. A babice? Sjetim se imena babica, druge jedva. “Jas am Zlatka, mene neces zaboraviti” , kaze mi pripremajuci drip. “Nemojte, molim vas samo to.” Sjedne na krevet i pomiluje me po ruci:”Zasto?”
Ja joj ispricam iskustva sa prva dva poroda i kazem da se bojim. “Vjeruj mi”, nastavi ona, stavljajuci mi braunilu,”Ovako smo gotovi za dva-tri sata. Ako ne damo infuziju mozemo do jutra. Hajmo mi ovo brzinski obaviti, trece je… Njen me osmjeh nekako ohrabrio. Dobro. Hajmo. Sta je dva-tri sata zivota za ono sto slijedi. Mogu ja to. Prica mi Zlatka kako ona ima cetvero djece, htjela trece i dobila blizance, razgovaramo, ulazi i ona mlada doktorica, onako razgovor kao da smo na kafu izasle. I njih dvije izlaze nakon nekog vremena, ostajem sama… Bolovi blagi. Iscekujuci one jace, u sebi molim Boga da sve bude dobro… Nema jacih bolova. Nema. Provjeravam curi li infuzija uopste. Curi. Nakon nekog vremena ulaze ponovo njih dvije. Pitaju boli li. Kazem da malo boli. Kazu da ce probity vodenjak da pocnu jaci bolovi. Probiju vodenjak.. I to traje i traje… Kazu da je bistra voda. Da, da, mogao je jos mjesec u njoj. “Ovdje ima litar i po?” Pita babica. “I dvije litre.”, kaze doktorice. Nakon smo gotovi sa vodenjakom. Donesu neki mali ultrazvuk koji izgleda kao tablet i gledaju bebu, komentarisu.”Sta mu je ovo?”, pita Zlatka. “Oko.”, kaze doktorica. “A drugo?”, pita. Drugo? Gdje mu je drugo oko, panicim u sebi… “Evo”, kaze joj doktorica. “dusa mala”, tepa mu Zlatka. Doktorica komentarise da je malo krupniji. Pita me kolike su djevojcice bile na porodu. “3350g i 3450”, odgovaram. Osjetim pritisak na mjehur. Odvode me do toaleta i pricaju sa mnom dok pokusavam mokriti. Sve mi to postaje malo smijesno. Babica pusta vodu na umivaoniku, da mi”pomogne”. Vracam se u sobu. Pregleda me doktorica. Kaze da ce krenuti naponi brzo. Kada krenu da predisem 3-4, legnem na desni bok, da ce doci da me pregleda ponovo. Odlaze. I naponi odmah krecu. Boli jako. Ali kazem sebi 3-4. Mogu ja to. Ponovo kada zaboli, ja u sebi molim Boga da sve bude uredu. 3 napona prosla. Eto doktorice. Govori da ce to za satak i da cemo zvati supruga, jer je rekao da hoce da prisustvuje porodu. Kaze kada osjetis napon, malo tiskaj da vidimo stanje. Osjetim i taj cetvrti napon, tiskam. “Sala”, izgovara i ona i babica me u krevetu odvoze u salu. Tamo me prenose na stol. “A muz?!”. Uh, da, muz… Traze ga ispred, zovu recepciju. Nije tu. Rekli su mu da ide kuci, da ce ga zvati. “Hoces da cekamo? Zivite blizu?”, dok pitaju osjecam napon, ma kakvo cekanje. U tom trenu ulazi doktor i pedijatarska sestra. Spremaju se za porod. Tiskaj. Tiskam. Nista. Opet. Nista. Tiskam najjace sto znam. Nista. Curice su izasle u dva napona. Dobro, pomoci ce mi. Gdje je moj muz, placno pitam. “Kako bi ti on pomogao?”. “Drzao bi mi glavu”. Nasmjesena pedijatarska sestra prilazi i drzi mi glavu. Hajmo opet. Doktor krene pritisnuti stomak, babica mu kaze da imam kamen u zuci. On prilazi i pritisce stomak samo lijevo, doktorica na sredini, babica masira, sestra drzi glavu, ja guram i guram i guram… “izlaziiiii”, kazem. Pocinju se smijati. Sve mi lici na priču o Dedi i repi, samo fali taj miš da pogura, izgleda. Izmedu napona svi razgovaramo, kao da se nista ne desava. Jos jedan, jos jedan. Tiskam koliko mogu, jako, jace… Ne disi. Ne disem. Eto ga. Izlazi moj djecak. Ne place. Odnose ga i skupljaju se oko njega.”Je li ziv?”. Do odgovora je prosla minuta, a meni zivot cijeli. “Sto ne bi bio”, pita doktor, nasmijan. Zaplaka moje pile.Zaplacem i ja. Zahvaljujem Bogu na sav glas. “Ima preko 4 kile?”, pita doktorica. “4.100g”, odgovara sestra. Pogledam na sat. 21:20h. Opet napon. Izlazi posteljica. Komentarisu je, gledaju. Sve ok. “Jesam li pukla?”. “Malko”, odgovara doktorica. Daje mi anesteziju i ceka da djeluje. Sivanje ne osjetim uopste.Tri koncica. I gotovo. Daju mi mog djecaka. Divan je. Zaljubljujem se tako opet kao prvi put. Odvoze me u sobu na krevetu. “Nisam javila muzu.” Ne mogu naci moj telefon, sestra vadi svoj mobitel i bira broj. Pruza mi telefon. Potpuno zbunjen muz mi govori da uspavljuje djecu, a ja njemu da sam se porodila.
Bili smo u bolnici dva dana, kuci su nas docekale seke, kojima jos uvijek objasnjavamo da braco nije babyborn lutkica, da ga ne mog nositi, presvlaciti, razvlaciti i ostalo. A on, blazen među ženama, uživa. Na kraju, ponosna sam na sebe što sam uspjela ostati pribrana i sto sam savladala paniku. I, zahvalna sam Bogu sto su me u bolnici docekali takvi ljudi da sam uz njih to uspjela. I da, Zlatka je bila upravu, definitivno je necu zaboraviti.


_____________________________

<3 Ljubičica <3 21. 4. 2010. u 15:10h (3400g, 52cm)

*Pahuljica* 7. 1. 2014. u 20:15 (3450g, 54cm)

Macak mali 23.12.2015. u 21:20 (4100g, 57cm)

All I ever wanted
All I ever needed
Is here in my arms

Oh draga

divna priča...
svaka čast...
inače svaka čast za sve tri blizine...

a i brzine bogami



_____________________________

''Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipjelo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.''

H- 25.6.2006
F-12.2.2009

ni ja nisam zaboravila Zlatku...2010 u vojnoj...onako glasna i legenda od zene ...ovih na GAK-u se ne sjecam imena...nisam se dugo druzila s njima ..ali se sjecam da su bili mladi i nasmijani...i da je porod bio ekspresan

_____________________________

13.11.2010. u 04.35, docekali nasu princezu, nas ponos i srecu najvecu :)))

18.08.2015. u 21:53 docekali nasu princezu br 2, garavu malu lavicu :))

Lena predivna prica,dok sam citala tacno sam imala u glavi sliku iz nekog filma


_____________________________

09.02. 2010. H mamin prvacic
26.06. 2015. A veliki nestasko

Leena super priča baš sam se pitala gdje je muž nestao . I taman da te ne moram peglati da mi pričaš kako je biloi, jer to bi ti sigurno bio stoti put o

_____________________________

Ajdin 22.4.2009. - čojkić :-))))

Alina 20. 2. 2016 - maća :)

Jao Leena

Predivno

_____________________________

Mamino sunce, maza, zivot i sreca...
R 17.10.2011.

Leena isplakah se ja samo tako. Predivna prica.
Ohrabrila si me, nadam se da ce i moj porod biti kao tvoj.
Bas pozitivno iskustvo.

Ljubi malenog djecaka i velike sestrice

_____________________________

21.12.2009. Najljepse Sunce obasjalo nase Nebo Ljubavi <3
30.01.2016. Nova najveca Ljubav stigla u nas zagrljaj <3

Leene i mene su rasplakala, predivno.

_____________________________

A 2012
E .2015

Hvala, drage moje
Amani, zbog tebe sam je i napisala

_____________________________

<3 Ljubičica <3 21. 4. 2010. u 15:10h (3400g, 52cm)

*Pahuljica* 7. 1. 2014. u 20:15 (3450g, 54cm)

Macak mali 23.12.2015. u 21:20 (4100g, 57cm)

All I ever wanted
All I ever needed
Is here in my arms

Leena, rasplaka ti mene. Vjeruj da mastam o takvom porodu, da se ne vratim kuci liceci na Shreka, niti bez bebe kao dr put. Neka su ti zivi i zdravi, avatar je .

Ajjjj raspekmezi ti mene....
Divna prica...ma bi ste meni divni svi..
.svih petero

_____________________________

"Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti."

Cao zene.
3 mjeseca prodje od porodjaja a ja nikako da napisem svoju porodjajnu pricu.
Eh da pocnem, 16.11.2015. bila mi kontrola u 15:00, moj dr. na UKCu me nije mogao primiti, primila me neka druga doktorica i kaze GOTOV JE KRENULO. AKO ZELIS DA UBRZAS PROCES OTVARANJA IMAJ ODNOS S MUZEM. I ja nju i poslusam.
Navecer legla oko 21:30 s nekim laganim bolovima koje cak nisam ni registrovala u svom mozgu od umora taj dan, u nekakvoj skitnji citav dan provela. Oko 01:45 probudi me da idem piskiti, odem piskim, gledam sve na mjestu, osjecam bolove, opet ih u polusnu ne registrujem, vratim se u krevet, prolazi 15 min.ja ne mogu da zaspim i tek tad skonta da mene ustvari boli stomak, da su to oni menstrualni bolovi koje su zene spominjale, kazem mm-u: MENE BOLI STOMAK. Ustade on, ustajem i ja iz kreveta i kako ustajem vodenjak puca, razli mi se po helankama, vode nekakve do koljena Meni drago, ja mislim da sam se pocela crveniti od dragosti. I govorim mm-u POCELO JE POCELO Presvucem se, napravimo ja i mm jedan selfie i krenemo prvo do Hitne, jer mi je taj dan dr. uzela uputnicu koju sam imala, u Hitnoj mi govore da mi daju sanitet, reko: MA KAKVI , NISAM JA BOLESNIK. Stvarno nisu neki jaki bolovi, a i da su jaci vala ne bi sanitet uopste uzimala. U putu nas zaustavi policija, ali posto mm rece VOZIM ZENU PORADJA SE, nisu trazili nikakve dokumente, samo nas pustise dalje.
Dodjem na UKC, pregleda me dezurna dr. ja otvorena samo 1 prst, kad sam to cula, razocarala sam se, jer sam prst bila otvorena zadnjih 10ak dana, nista se nije pomaklo. Odem u radjaonu, nadju mi krevet, i oni me pregledaju, kaze ne smijem ustajati nikako ni hodati jer nije glavica bebina nalegla pa mogu lako udovi da prolete kroz porodjajni kanal ili pupcana vrpca. Ukocila sam se na tom krevetu do ujutro oko 8, pola 9 kad je dosao moj dr. pregledao me, opet nikakvog pomaka sa otvaranjem i nekako ga zamolim da odem u wc, nije mi se toliko islo, koliko mi je bilo samo da ustanem, da protegnem noge. Dr. kaze sestrama da mi ukljuce indukciju. Odem u wc, vratim se u krevet. Sestre nista ne ukljucuju. Opet kroz pola sata meni se ide da piskim, pitam sestru smijem li otici ponovo do wc-a, kaze ne smijem i donosi urinarni kateter da me izmokri i štuka nije namazala kateter ni cim da bi lakse usao , da me ne boli, kad mi je stavljala toliko me boljelo, ma kakvi porodjajni bolovi i kad je vadila opet isti bolovi. Sto joj je bilo toliko mrsko namazati malo gela da mi olaksa... Al hajd prodje i to. U 10 dolazi opet moj dr da me obidje, kaze PA GDJE JE INDUKCIJA. Da kazem da su imale taj dan previse posla, pa da su smetnule s uma, vala nisu, prije mene samo jednu zenu porodile. Ali eto sta je tu je. Ukljuce mi indukciju. Pocnu jaci bolovi. Do tad sam isto imala bolove na 6-7 min. ali izdrzljivo. Indukcija tece, ne ustajem iz kreveta, dodje pregleda me, kaze jos glavica nije nalegla, otvorena jedva 2 prsta. Prolazi vrijeme, 12, 13, bolovi cesci od 5 min. ne pustam glas, okrecem se s lijeve na desnu stranu i tako u krug, ponavljam u sebi ALLAHU DRAGI OLAKSAJ, NE OTEZAJ.prolazi vrijeme... 14, pitam mogu li malo ustati do wc-a da protegnem noge, kaze mogu, jedva sam docekala, ustanem malo proset_am i hajd usput da piskim aaaa kako me boljelo da nisam mogla piskiti, zbog katetera sto mi je predhodno stavljala haman tamo izritirala mokracni kanal 15:00, dolaze sestre da nam rade CTG. Moj CTG los, tonovi se jedva registruju. Urade mi PH METRIJU - uzimanje krvi iz bebine glave da se utvrdi koliko jos moze cekati. Dr. koja mi je to radila pita me boli li me, kazem da ne boli, a ona me potapsa po ramenu i kaze : STVARNO SI HRABRA ZENICA. Kad je zavrsila ode dalje, ja ostanem tu lezati. Dolazi nalaz PH METRIJE. Los. pedijatri preporucuju da se zavrsava porod, jer je beba potrosila sve nekakve rezerve snage, ma ne znam ni ja, nisam zapamtila sta, samo sam pustila suzu, beba predugo bez vode 14,5sati, pregledaju me opet 6-7 prstiju otvorena, vise 6 nego 7... Dr. dodje govori da se ne sikiram, da ce sve biti uredu, da ce me pripremiti za CR. Tako je i bilo. Pripreme me za CR, sad kateter namazase gelom, majku mu, nije nikako zaboljelo. Uvezu me u salu. Porode u 16:23. Nesto kasnije se probudim iz anestezije, vani vec mrak pao, nezz ni koliko sam dugo bila pod anestezijom ali zenica do mene u intenzivnoj mi kaze da se ona probudila vrlo brzo kad su joj vadili cijevi iz usta - tako to ona opisivala. Dodje sestra da me provjeri, kaze beba je dobro, u djecijem boxu, zatrazim da mi donese stvari i mob. a on se gotovo ugasio. Javim se svojima. Kaslje mi se nenormalno , ne mogu pricati, samo tipkam. Dolazi jos jedna sestra-moja skolska drugarica, pitam je kad cu vidjeti bebu, kaze da ce reci u djecijem boxu da mi donesu. tako je i bilo. Donesose mi malog smotuljka 3650 gr teskog i 55 cm dugog, zamotanog u zelenu dekicu bas kako sam ga i zamisljala gledali smo se 5-6 min. pa su ga odnijeli ponovo u box. sutradan u 12 mi ga donijeli u sobu i dok nismo posli kuci sve je bio pored mene.

< Poruku je uredio ziel -- 20.2.2016 19:58:28 >

_____________________________

novembar 2015 -
decembar 2017 -

Nakon sest mjeseci i jasam spremna da napisem svoju porodjajnu pricu, ne zato sto mislim da je posebna nego cisto da bude nauk drugim trudnicama da budu oprezne. Dugo sam bila aktivna sa vama u grui gdje smo pisale u iscekivanju beba. Negdje pred deveti mjesec moj pritisak je skakao. Na pregledu mi je bio 160/100 i ginekologinja mi je odmah dala uputnicu za bolnicu. Kaze mi prvo da odem kuci msirim se, mjerim pritisak ako ne bude bolje da odmah se javim na JEZERO jer sam tu odlucila da se poradjam. Za vikend uz lijekove i apaurin bio je 140/90 u prosjeku. U pon je javim internisti na Jezeru, pritisak 180/100, odmah uput za lezanje na patologiji. Otoci su poceli da opadaju od lijekova ali ja nikakvih simptoma nisam imala za povisen pritisak. Lezala gore 7 dana, nakon stosu primjetili kako sam disciplinovana puste me semdicu kuci uz dogovor da se opet vratim za sedam dana kada cemo planirati porod. ako i uradim, tih sedam dana iskoristim da bebacu kupim sto nisam ranije i tako jos malo da se pripremim, Sa punih 38 sedmica se vracam u bolnicu i tako novi pregledi, pretrage bebica ne napreduje, pritisak uz 8 tableta dnevno ne spada ispod 140/100. PREEKLAMPSIJA...nažalost.

Tu noc (38+4) sam se suprugu javila da sam umorna i da cu zaspati ranije, sutradan sam trebala na komisiju kako bismo planirali porod jer je bilo rizicno dalje cekati. U jedan sat poslije ponoci me bude bolovi, sama sam u sobi. Nekako ustanem, bolovi su na minutu bez imalo pauze, javim se sestri. Ona kaze da se vratim u sobu tek je pocelo. Ja kazem kako nemam pauze u bolovima, stomak mi tvrd ne osjecam bebu. Sve je to tek pocetak, pospano ce ona.

Oko tri me zove da me pogledaju dvije doktorice koje prvi put vidim i za 15 dana boravka na patologiji nisam nikad vidjela. Jedna, pregruba konstauje da sam otvorena tek prst, ja joj kazem kako mije stomak tvrd i da ne osjecam bebu ona mi pritisce sotmak, NIJE tvrd zakljucuje. Druga mi radi UZ, vidi da sam preplasena, tjesi me sve ce biti u redu, protoci dobro, ctg nije uredan pokazje dva pada. Pritisak 160/100. Vracaju me u sobu (???). Nastavlja se agonija bolova, koja nikad nije prestala ni na sekundu. Skupila sam jos jednom snage da odem do sestre, drzuci se za zidove i da kazem da ne mogu izdrzati bolove, nazalost ponovo povratak u sobu. I tako tu ja padam u neko bunilo, nemam snage ni da se pomjerim. Jutarnja vizita...dolazi dr Katica i pogleda ctg, sestra sigurno govori kako su mi sinoc krenuli bolovi, on vidim apsolutno neoavjesten konstatuje super, krenulo prirodno. Ubrzo iza toga ja osjecam nagli bol i onda kao olaksanje, osjecam neku mokrinu, obradovah se pukao vodenjak, sad ce krenuti. Nekako rukom dodirnem pidzamu...krvava. Preplasena podignem se, krevet sav od krvi. Uspanicim se, podjem vristati, ugleda me tu neka pacijentica i zovnu sestre. Glavna sestra me vodi na ctg, za mnom ostaje trag krvi. Panicno po stomaku traz neki sum. Muk...Muk...ja umirem i ponovo ozivljavam. Kroz suze joj govorim, cuje li se ista...kad negdje u daljini tanano tam tam tam..jako slab zvuk ali eto ima ga. Uvedose me u ambulantu, Katica tu sav izgubljen, probija vodenjak i kaze 6 prstiju otvorena. Rade mi uzv, cujem ih samo kako govore POSTELJICA. Katica javlja sestrama da hitno spremaju salu, idem na hitnu sekciju.

Sjecam se jos stavljanja narkoze i tama.

Budim se na intenzivnoj, ruke izbusene braonilama, osjecam da nista ne osjecam, Ponovo klonem. Budim se klonem. Izgubila sam puno krvi...

Dolazi pedijatrica, ja u bunilu govorim beba, beba, polusvjesna. Nista ne znam sta je bilo sa mojim cedom. Cujem je kao kroz san, malo se zakomplikovalo ...reanimirali smo ga...sadaj e na intenzivnoj njei...bice dobro.

Cetri dana boravka na intenzivnoj (nakon sekcije se ostaje jedna u pravilu)...i dalje mi niko nece da kaze detaljno sta mi se desilo sa bebom, sa suprugom se cujem kratko. Molim ih da me prebace na odjel, poludicu dole. Pustaju me na odjel, sobe pune beba, ja se borim sa nadoslim dojakaama, snage u rukama nemam ni bebe pored sebe da podojim. Ali imam snagu zelje da ozdravim sto prije jer me moje dijete treba.

Svog sina sam prvi put vidjela sa njegovih 6 dana...prikopan na aparat za disanje, zatvorenih okica...njegova dijagnoza je bila dugo stanje bez kisika, asfiksija. Da mu mozak ne bi stradao uveli su terapijsku hipotermiju, hladjenje organizma na 34 stepena, induciranje kome bukvalno. Rodio se sa 2.5 kg, 44 cm dug. U bolnici je proveo 26 dana i nakon 26 dana imao 2.5 kg. Ali probudio se moj heroj, zaplakao, poceo jesti na flasicu.

Nakon brojin odlazaka neurpedijatru, neurohirurgu, magnetih rezonanci mozga eeg snimka, hvala Allhu Velikom, Milostivom, koji nas nije napustio ni u ovom iskusenju, nas sincic je jedna zdrava i vesela beba. Sada mu je sest mjeseci, uveliko puze, smije se, brblja, zanima se za sve oko sebe, kao da nista nije ni bilo.

Za nas je ovo sve bilo tesko, ali puno smo naucili, svi...

Neka su nam zive i zdrave nase bebice.

Elasticgirl tako mi je zao sto ste sve to prezivjeli i jad kazu ne treva stela, kamo sreće da su cas odmah na carski. Meni je isto krv krenula, sumnja na abrupciju posteljice i srećom imala sam migućnost da odmah idem na carski rez. Nek he tvoj beban ziv i zdrav, ali mogu misliti da ti je sekiracija uzela 5 godina zivota

_____________________________

Ajdin 22.4.2009. - čojkić :-))))

Alina 20. 2. 2016 - maća :)

Ziel niaam znala da si i ti morala na carski, al nek je dobro proslo

_____________________________

Ajdin 22.4.2009. - čojkić :-))))

Alina 20. 2. 2016 - maća :)

elastgirl, draga..sjecam se kao da si pisala na temi nekad. Zao mi je.kroz sta ste prolsi, al hB sada je bebac dobro ❤. Iritira me insistiranje na prirodnom porodu po svaku cijenu :(.
Javni nam se na temi: bebe do 1 godine

_____________________________

2011 ??
2015 ??