Da,jesam bila gruba....
Poslije prvog poroda imala sam i "malu" postporodjajnu krizu,..kasnije nisam spavala(beba nije prespavala cijelu noc sve do punih 10mjeseci,a budio se redovno svakih 2sata)...Da ne duzim s ovim,..desilo mi se par puta da sam bila gruba prema djetetu,jer umor i neispavanost,PMS,problemcici sa muzem i sl...rade svoje...Ali "krivica" JE IPAK BILA MOJA...Kada mu je bilo pola godine,jednom sam ga malkice(ali zaista malkice rukom pukla po peleni),plakala sam ko luda,...kasnije (mislim da je imao oko 10mjeseci)sam ga istukla,u huji,izgalamila se..kasnije plakala u wc-u 2 sata...Toliko mi je bilo zao i tesko,da sam samo zeljela vratiti vrijeme u nazad,ma uzas,dusa mi se kidala...
Nakon par slicnih situacija,sjela sam sa svojim muzem i porazgovarala,bio je uz mene,ali smo se oboje slozili da tako ne ide...Odlucila sam da se "iz korijena" promjenim,...i tako je i bilo na moju i na djetetovu srecu...Dala sam sve od sebe da ostanem smirena(kad me isp ,da pokusam sa "linijom manjeg odmora" da skrenem paznju na nesto drugo,da duuugoo ,duugoo ponavljam NE NE NE NE NE NE NE NE NE NE NE...i pomoglo je,donekle..Eh sad kad stvarno naleti (meni )krizni period(kao npr,PMS.jer je jako slicna situacija kao i kod Amrino)..imam mamu,predam djete i sa MM na kafu...kad ne moze mama,obavezno ostaje MM sa djecom, a ja na vrata...Dobro svima ...
Ako bas vidim da se ne mogu suzdrzati,odem u WC,zatvorim vrata,odvrnem vodu i dok se ne smirim(5min) ne izlazim...
Sa drugim djetetom sam mislila da cu sve proci isto,ali ni blizu,..bila sam opustenija,mirnija,...i eto danas drugi bebach ima godinu dana i jos nije "pokusao" batine ,tek malo puckanje preko pelene,ali to je sada kontrolisano i smireno(s moje strane)..i kad ga pucnem -djete konta mama se igra sa njim....
Jako mi je drago sto sam uspjela to savladati,i molim Boga da tako ostane,jer sam ,zaista ,shvatila jedno:djeci treba samo malo vise paznje,vise price,njeznosti...Ali stojim iza toga,da se zna sta je kad za djete,a kad ne...Ipak se (kako su nama znali reci nasi roditelji)mora znati ko je koga rodio...i jesam za odgojne metode,samo trebaju biti kontrolisane i smirene,a ne da se to radi u huji...
Iskrena da budem,(dala sam sebi neki izvjestan rok-tad dok je to sve trajalo,ako se nastavi,da potrazim psiholosku pomoc..I bi-ne radi sebe,vec radi svoje djece...
Jeste i znam da je ovo sve normalno,i slazem se i da onaj ko kaze da nije-laze.....Ali isto tako znam i vjerujem,da ne smije trajati vjecno..
Mene su spasili izlasci sa MM(sami),moja mama koja mi je blizu i koja "doleti" ili ih uzme,kad god to meni zatreba,..a da to nisam imala,mislim da ne bi izdrzala...Isto vrijedi i za danas...Da nemam sve ovo,PRIZNAJEM da ne bi mogla ovako funkcijonisati,ali bi bila spremna potraziti pomoc(bilo kakve vrste,ne mora biti psiholoska,mada nije ni to sramota,cak sta vise...)
Ne vidjeh koje otvorio temu,ali nije ni bitno,bitno je da otvorena i svaka pohvala za temu,stvarno bude lakse kad vidis da nisi sam i da nisi jedini koji kroz to prolazi...I svaka cast na hrabrosti.BRAVOO!!