Evo mene opet sa super vijestima
Alma odlično napreduje... rame joj je dosta razgibano, pomalo podiže ruku do brade (inače je bila velika vjerovatnoća da neće moći iznad ramena podići ruku... zatim je danas stavila ruku iza leđa (to je isto imalo lošu prognozu, savija fino ruku u laktu, šaka joj ne visi, ali još ne može da je podigne, prsti se polako ispravljaju i desnom rukom ubaci fino u lijevu nešto što želi otvoriti, ima lagani stisak, hoda opuštene ruke, ne drži je više samo savijenu ispred sebe u visini grudi, tako da na tren potpuno zaboravim da ima defekt

Od Vojtinih vježbi ostala je samo jedna i jedna za rotaciju podlaktice...
Uskoro krećemo na novu turu elektrostimulacije i prvu turu terapijskog plivanja (to smo dobili besplatno preko doktorice, jedan dan je 30 KM inače, a dobili smo 15 dana) i nedavno su joj radili kineziotejping (oblijepe joj ruku ljepljivom trakom (u boji ciklame) da joj drži šaku u podignutom položaju, da bi mišići prije proradili...

Još jedna divna vijest: Almica je izabrana da uljepšava Johnson''s bebi kalendar za mart 2014. a to imate na ringerajinoj stranici :)

evo linka: http://www.ringeraja.ba/clanak/zvijezda-johnsons-baby-kalendara--mart-2014_2013.html

< Poruku je uredio raspolozena mama -- 19.12.2013 22:33:21 >

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Opet ja Ne znam da li sam ranije išta spominjala na forumu, uglavnom igrom slučaja, odnosno Božijim proviđenjem što bi rekli stari ljudi, saznali smo da je jedan naš čovjek bio u misiji tri godine u Belgiji i da je njegov prvorođenac imao istu dijagnozu kao Alma, sada mu je pet godina i sve je potpuno OK, zahvaljujući operaciji od 15 minuta koja danas košta samo 1500 Eura (mi smo puno više samo na gorivo potrošili vodajući dijete od Dobrinje do Jezera i ostalih klinika i nazad svaki dan)... uglavnom, zahvat je slijedeći: rez je tek par milimetara ispod kože, kao onom iglom za heklanje, presječe se jedan dio mišića i ponovo se spoje nervi, nekoliko dana se nosi gips i to je to... krajnji rok za operaciju je 3.5 godine... a naši ljekari šute o tome... a mi se ovako samo patimo... ako ikoga znate da ima istu situaciju, uputite ga na doktore u Briselu (zaboravila sam mu ime, ali sjetiću se)... prevela sam mu sve dijagnoze na engleski i poslala (joj trebali ste vidjeti rečenice)... par prijatelja u dijaspori nam je ponudilo besplatan smještaj, a pare ćemo nekako skupiti, sad smo se zavalili do kraja za svekrvinu dženazu, ali biće nafake aBd

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Alma ti je prelijepa masallah, kakve su to oke
Budi uporna i traži ako već postoji zahvat da se to sredi.
Od srca se nadam da cete uspjeti princezi vratit zdravlje.Samo naprijed a pare ne smiju bit problem , posebno tako mala suma.Ako treba organizovat ćemo neku humanitarnu akciju .
Svakako nas izvještavaj ovdje .

_____________________________

I am one of those people who constantly needs to have something toDO and DO.MZT

Evo novog izvještaja, odrađen je EMNG snimak (ili kako li se već zove) koji za nkoliko dana putuje doktoru u Belgiju... doktorica je dala uputu, tj preporuku, ali mi je pravo krivo što nam nije ona rekla da to ima, nego tek kada smo je mi pitali za mišljenje, onda ona spomene da je taj i taj radio to i to tamo i tamo... a da nam je rekla na početku, moglo je ovo jadno dijete preskočiti sve te silne pregledae, vozanja vježbice, maltretiranja, a o sebi i svojim živcima i umoru da i ne govorim... a tek o novcima... dosad sam mogla platiti dva puta put i operaciju šta sam para potrošila, ne smijem ni da saberem...

Uglavnom, ako znate nekoga ko ima iste probleme, neka se javi doktoru u Briselu (Docquier se zove ili tako nekako) i odradi to za "sitnu lovu" nego da se pati i još nikada ne povrati ni pola funkcija ruke...

Evo ovako, nalaze šaljemo, Doktor će nam zakazati termin za pregled jer on našim vajnim "strušnjacima" (s pravom) ne vjeruje, onda operacija od petnaestak minuta, dan-dva u bolnici, mjesec dana gipsa i ponovo u Belgiju na kontrolu... gorivo i putarina dođu oko 1000 KM... operacija 1500 KM, boravak kako se kome desi, mi imamo prijatelje tamo pa ćemo džaba...

Valja povaditi pasoše i otići tamo baš krajem februara... jer mi je svekrvi četresnica, pa će Alma biti u Belgiji za svoj rođendan, a nadam se da ćemo se do sekinog rođendana vratiti u BiH pa onda ponovo ići...

Istrošili smo sve kartice do limita za svekrvinu dženazu, veći dio novca ćemo dobiti za dva mjeseca nazad od njegove firme, ali ne i sve, jer ona nije bila dio našeg domaćinstva, tako da djever i svekar nisu imali skoro ni 100 KM kod sebe... dalje da vam ne pričam...

Ako možete, organizujte, bila bih zahvalna... ako uspijem skupiti dovoljno, vratila bih ili proslijedila to za neko drugo dijete...

Ali molim vas, koga god znate da ima istu dijagnozu, ispričajte mu moju priču i poštedite ga patnje sa našim "vajnim" doktorima...

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

pogriješih, ko kad mi djeca ne daju mira, jedna vožnja do tamo i nazad dođe oko 1000 KM, plus za kontrolu, a operacija je 1500 eura otprilike

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Dr Abdulah Hasanagić, naš "vrli" neurohirurg, dobro ga zapamtite, i izbjegavajte... juče zovemo DIP i objasnimo da nam treba preporuka za operaciju i potvrda da se to ne vrši u našoj državi, kažu može, bez problema... u međuvremenu se predomisle i kažu povedite dijete... izmrcvariš i probudiš dijete sabahile da bi "vajni" doktor (očito instruiran odozgo) prepisao samo dalju fizioterapiju, kaže da smo izmislili i da se ta terapija ne radi nigdje (a mi poznajemo čovjeka i upoznaćemo dijete koje se operisalo)... eto on kao nikad nije čuo za taj tretman... a tamo se doktori smiju kako naši pojma nemaju i to se tako u svijetu više ne radi, nego operacija od 15 minuta i gotovo... koji kreteni... on je završio fakultet nekada i dalje se nije obrazovao... ako Bog da, kada ovo prođe, osnovaćemo Udruženje za pomoć roditeljima sa istim problemom, da odmah znaju sve opcije liječenja i finansijske potpore od našeg zdravstva, koje to krije kao zmija noge... a svako peto dijete koje izađe iz tog porodilišta izađe sa istom dijagnozom, sale na fizijatriji su prepune, radi se u svakoj sali sa po nekoliko djece odjednom... e pa nećemo ni mi više da budemo blećci, nego ćemo se boriti, za svoje dijete, ali i za svu djecu poslije... bruka...

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Čujte sad ovo: ono što sam upravo saznala je da čovjek, koji nama pokušava pomoći... da je već (radi svega što je prošao sa svojim djetetom) pokušavao ovdje da uveze ovog Belgijskog dr. Docquiera preko naše ambasade sa čelnim ljudima KCU Sarajevo, da on dođe ovamo da poduči ove naše 'mesare' od ljekara, ali ništa od toga. A tom Belgijskom ljekaru bi njegova bolnica pokrila troškove puta i smještaja kod nas, ali samo treba da dođe i službeni zahtjev iz BiH, iz jedne od naših bolnica da ovaj čovjek može i službeno dole doći kod nas i da prenese ovo znanje što ima. Ali nažalost, ništa od toga, ljetos mu je jedan od naših "vajnih" doktora rekao kad su razgovarali na ovu temu, "ma jesi li ti lud, da uzimaš hljeb našim ljudima ovdje" Svaki dalji komentar je suvišan... Dok se frka ne napravi, ništa od jadne djece koju su onesposobili za čitav život ako ovako ostane i to svaki dan iznova rade novim bebama.

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

molim te ako mozes da mi das podobnije podatke tog dr. broj telefona bilo sto, imamo isti problem i stari smo samo mjesec i 20 dana.... hvala....

poslala sam ti pp

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Učinilo mi se nekako da ne treba pokušavati promijeniti pogrešnu proceduru i uslove u kojima se porađaju žene u nekadašnjoj "Vojnoj" bolnici kod onih koji tu rade, jer i njihova šefica (odjeljenja J.G.) uporno tvrde da je procedura OK, da je to moderan sto... a svako peto dijete izađe kao doživotni invalid iz te bolnice... Ne mogu prepoznati trudove ako je posteljica na prednjem zidu jer je sprava (CTG i ostalo) ne očitava, ženu kojoj beba počne izlaziti van upućuju pješke do kraja hodnika u porođajnu salu da se sama popne na sto, tj. da skoči (a visok je sto i nema stepenica) te nema odgovarajućih rukohvata, nego moraju ruke ležati uz bokove, što itekako umanjuje mogućnost jačeg tiskanja bebe, a često se beba i zaglavi (kao što se Alma zaglavila)... to se tako više odavno ne radi u Evropi i svijetu, osim po našem regionu, i to ne u svakoj bolnici... Učinilo mi se da direktorica Bolnice (Izetbegovićka) ima sluha i obratili smo se njoj da nam izdaju potvrdu o nemogućnosti izvođenja laparoskopske operacije ramenog mišića u cilju odstranjivanja hendikepa nastalih povredom i paralizom, kasnije parezom brahijalnog pleksusa. (radi eventualne finansijske refundacije troškova operacije u Belgiji) (a to je tek posebna priča: ovdje godinama radiš terapije po cijeli dan i tek dio funkcije povratiš, a tamo 15 minuta operacija, mjesec nošenja gipsa i sve bude skoro 100 % u redu, ali do treće godine se mora operisati).. A onda je jutros uslijedio poziv od Izetbegovićke (direktorice Bolnice) lično... potpisala je potvrdu o nemogućnosti operativnog zahvata kod njih bez ikakvih problema) Osim toga, uputila nas je gdje možemo još dobiti tu potvrdu (što smo mi već bili saznali i uputili se, pa će dijete slijedeće sedmice na ko zna koji (ovaj put konzilijarni) pregled radi izdavanja potvrde :( ... Dali oni tu nam potvrdu ili ne, mi idemo, ionako smo više potrošili samo na gorivo dosad vodajući dijete doktorima i na tretmane...

Ono što mi je posebno drago i što bih istakla velikim slovima ali ne vičem: direktorica Izetbegović je već bila zabrinuta što je sve manje poroda kod njih u bolnici i pitala je koji je doktor bio u pitanju... na šta je dobila kompletan gore već spomenut odgovor: nije samo do doktora, nego do procedure poroda i neadekvatnog prođajnog stola... i doprlo je do nje... rekla je da je primijetila smanjen broj poroda u svojoj bolnici i veliki procenat novorođenčadi sa povredama i da će se postarati da se dosadašnja praksa tog odjeljenja ili promijeni ili će ih potpuno zatvoriti... sad preostaje da vidimo hoće li išta promijeniti... a dotad... koga god znate, odgovorite ga od porođaja u Nakaševoj bolnici u Sarajevu, jer je to čista lutrija hoćete li izaći svi zdravi i normalni...


ŽELJELA sam da svim majkama koje imaju isti problem na ovaj način dam do znanja da smo pokrenuli nešto i nadamo se da će ići nabolje... drugačije u ovoj državi ne može biti... ako se sami ne izborimo" za promjene, sve će ostati po starom

Zahvalite Bogu što ste izašle sa zdravom djecom vi koje ste imale sreće, ja eto nisam... ali ću se potruditi da se to promijeni za buduću djecu..." a ovo je tek početak

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Dopuna... i ona je izjavila da je zainteresovana za saradnju da joj se pošalje e-mail na stranicu Bolnice da ih uvežemo sa doktorom koji će Almi uraditi operaciju da obuči njihov kadar... i da bi ona prihvatila tu saradnju (dok su drugi to samo ignorisali)


_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

iskreno se nadam i svim srcem molim dragog Allaha dz.s. da tvoja curica bude dobro, da se potpuno oporavi i svaka cast za upornost a sta bi s novcem, jeste li skupili?

_____________________________

29.07.2011. Harun
30.10.2013. Rijad

“Život je plamen koji uvijek gori, ali se opet ponovo zapali svaki put kad se dijete rodi.”

nismo ni deseti dio ali neka obećanja vise u zraku pa se nadamo da će biti ispunjena

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

nismo još ni blizu... dosta obećanja leži u zraku... javili su se neki ljudi i uplatili, skupili smo tek 600 KM zasad

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

jutros stiglo 200 eura od poznanika koje smo upoznali prije tri godine na moru (dok je Almica bila još u stomaku) :)
Skupili smo dakle 1000 KM, očekujemo platu, nadoknadu za pogrebne troškove, tako da nam fali još nekih 1500 KM za prvi odlazak...

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Doktor iz Belgije je prihvatio da liječi Almu, imao kod njega termin 17. ili 24. februara (vjerovatno ćemo 17.) i onda na pretrage i operacija ako on bude smatrao da joj može pomoći (a hoće, dosad sam čula za sva slučaja naše djece operisane tamo sa istom dijagnozom)

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

skupili smo pola... ostalo bismo mogli naknadno tražiti da se dio refundira, ali sad moramo imati sve :( još par hiljada nam treba...

Evo nosim lijepe vijesti, a najviše će se obradovati dvije mame: jutros smo bili na konzilijarnom pregledu, dr Karabeg je sazvao pola klinike i napisali su nam papir preporuke za operaciju (tako da možemo kasnije tražiti dio troškova operacije da se refundira... dobio je i pismo o predloženoj saradnji Belgijskog doktora koji bi, o trošku svoje bolnice došao da poduči naše doktore toj operaciji... kaže Dr Karabeg kako je za saradnju i kako, srećom nema puno ovakvih slučajeva... a onda sam mu ja ispričala priču o tome koliko ima tih slučajeva.... izdali su nam papir i bili bi vrlo sretni da svaki put kada doktor iz Belgije operiše bar dvoje djece koje bi oni pripremili, a usput da i oni nauče... tako da će svakoj toj bebi ne samo vratiti funkciju ruke, nego će i roditeljima uštediti i sekiraciju i nekih 15 000 KM koliko bi ih došlo da kao mi, moraju ići u Belgiju na operaciju (srećom, imamo besplatan smještaj pa nas neće doći toliko <3 ) Posebno bih se zahvalila prijateljici koja me je nazvala telefonom i preporučila mi da se obratim dr Karabegu, jer su dotadašnji pokušaji uspostave saradnje (sa drugim doktorom) ostali bez sluha :) Eto, i pasoše smo pokupili, sutra još da vidimo za avio karte i da pokušamo nakon 42 dana na servisu da konačno uganjamo tablet (da imamo čime dijete zabaviti na putu)... Ljubim vas sve... ako bude još novosti, javiću kasnije :)

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Raspolozena mama, sretno da vam bude!!! I da se uskoro vratite svojoj kuci

_____________________________

Najvažnija stvar koju će naučiti s godinama je da ne postoji nijedan način da se bude savršena majka i milion načina da se bude dobra majka.

Ljubav, 25.06.2009.

Hvala :) Evo ćemo izgleda uvezati i pedijatriju na Jezeru sa belgijskim doktorom za saradnju... vidjećemo...

Što se nas tiče... Kupili smo avio karte, letimo u subotu ujutru aBd, 15. februara

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

hvala

Evo nove vijesti: u ponedjeljak 17. februara u pet popodne po belgijskom vremenu imamo prvi pregled kod doktora Docquier-a a onda aBd, pretrage, nalazi i operacija... ući ću sa njom dok joj ne daju narkozu... provešću noć sa njom u bolnici, staviće joj puno gipsa, preko čitave lijeve ruke, od ramena do vrha prstiju, sve do pupka, pa ćemo vjerovatno zbog težine gipsa slijedećih mjesec i po dana uglavnom ići u šetnju kolicima... moram sada pripremiti odjeću za veći uzrast da je mogu obući preko tog gipsa, srećom, nakupovala sam svega sa GuGu i Hedijinih humanitarnih aukcija za veći uzrast, sad to samo valja pripremiti, a poslije paziti da se gips ne polomi...

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Vratija se Šime a umalo ne odosmo... zahvaljujući prijatljima, porodici a i ekipi GuGu tima, koje su organizovale aukcije da se prikupi novac Almi za operaciju , a njihova uplata je bila završni kamen koji je nedostajao u finansijskom pogledu da odemo za Belgiju

Svako malo bi me uhvatile suze radosnice kada sam vidjela koliko prijateljica imam i koliko dobro srce i vrijedne ruke imaju... i skupili smo na vrijeme i za aviokarte i za operaciju i koju stotinu maraka za - Ne daj Bože... i došao je taj dan...

Dvije noći prije toga oka nisam sklopila... od sreće, od neizvjesnosti, od svega... liježem u pola četiri, ustajem u četiri, u pet smo na aerodromu... teta kucka samo kažiprstom i jako sporo, treba joj deset minuta da ukuca podatke za svakog pojedinog putnika... konačno smo i mi na redu... ja znam da će se nešto iskomplikovati, navikla sam... prođe njegova karta, prođe moja, Almina neće Huh Pa još pola sata stojimo, pa putiše sve ostale putnike preko reda, a naša vrla službenica ne zna da mora otvoriti u fajlu roditelja za dijete do dvije godine, iako ono ima posebnu kartu, nema posebno sjedište, nego samo dobije dodatni pojas koji se prikopča na pojas roditelja kod kojeg je u krilu, pa zove šeficu, pa ovo pa ono, meni suze same krenule... da su rekli da moja karte ne valja, ja bih se vratila, ali baš Almina... srećom, u zadnji momenat dođe šefica i ona nešto ukuca i pustiše nas da prođemo... let manjim avionom sa po dva sjedišta sa obje strane, ulaziš preko onih malih stepenica sa strane, krila su iznad prozorčića, pažljivo sam pratila instrukcije za slučaj prinudnog sletanja Big Grin onda dobih sendvič i sok, Alma spava... za 40 minuta eto nas u Beogradu... već nas prozivaju gdje da dođemo, pretrčasmo ogroman put, aerodrom je puno veći od našeg koji naspram ovog (a tek onda onog u Briselu) izgleda kao kutija šibica... opet problem sa Alminom kartom, ali žena sređuje sve za dvije minute i pušta nas... Alma vrišti, neće da se veže, pospana... pustiše nas ljubazne stjuardese, zapravo su same predložile da odemo u drugi dio polupraznog aviona i zauzmemo tri sjedišta i da se dijete naspava a i mi da se ne sekiramo što uznemirava ostale putnike... Ovaj je avion puno veći, po tri sjedišta sa svake strane, ulaziš preko onog "zglobnog" hodnika direktno u avion, krila su ispod prozorčića na kojima je izlaz za nuždu pa bi tada šetao bukvalno preko tog krila... Dragi je uzeo doručak: fritata sa povrćem, voćna salata (probala sam je: par komada ananasa, narandže i kivija) i to je bio najukusniji ananas koji sam ikada probala (a probala sam ih i iz kompota i sirove baš dosta sam ih pojela)... sokić, Alma spava... let od dva sata je kasnio, premazivali su avion nekom zaštitnom tečnošću protiv zamrzavanja jer je tamo ružno vrijeme i rekli su da očekujemo turbulencije, ali nije bilo strašno... pogled iz aviona malo nezgodan, jer sam između dva prozora, prednji mi daleko, a da gledam kroz ovaj iza - iskrivih vrat...


Evo fotke koju sam snimila sa svog sjedišta u avionu:
http://s22.postimg.org/k0ol5w3ap/DSC00082.jpg

Godinama nisam putovala avionom... gledala sam kako se pejzaž mijenja, a onda oblake, te se prisjećala kako sam ja kao dijete, dok sam putovala na vlastitu operaciju u Zagrebu (iščašenje kukova onim ruskim aparatima za "nerazvijene kukove") prepoznala Čolu i pjevala mu "Gori vatra" i on me uzeo na krilo, išao on u Zagreb na koncert... a vidi me sad, ja svoje dijete vodim operaciju, a njegova starija kćerka istih godina kao moja starija kćerka
Ovaj put nije bio Čola, ali će u povratku sa nama biti Enes Begović
Nastavak slijedi...

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

Kada izađosmo iz aviona tek onda shvatismo koliko smo sitni, osjećali smo se kao mravi u ogromnom mravinjaku... rekli su nam samo da idemo pravo do kraja hodnika a onda će nas neko uputiti... a hodnik, kilometar, srećom po sredini imaju pokretne staze za ljude s koferima i žene s malom djecom, pa smo stali na te trake i dođosmo konačno do kraja hodnika, a onda bezbroj terminala... upitah na engleskom tipa u mjenjačnici kako da saznamo gdje nam je prtljag, pokazao nam je u sali viseće ekrane na kojima su podaci o letovima i svemu ostalom... naš prtljag se vrti na traci recimo F7 (više se i ne sjećam)... kofer stigao, torba otvarana i dobro prerovljena, ali pokvario se rarjferšluz pa je nisu mogli zatvoriti, a Almin, odnosno Aidin medvjedić dobra srce viri iz torbe Heart ... a onda lagano do slijedećeg punkta gdje mi koji nismo još u evropskoj uniji ulazimo na šaltere pod "Ostalo" i strogi čiko traži potvrdu na papiru o odlasku na operaciju, ištembiljao je i pustio nas... onda još jedan prolaz: za one koji imaju nešto prijaviti i one koji nemaju... a onda nas je ljubazno dočekao prijatelj koji nam je sa svojom ženom pružio gostoprimstvo i osjećaj da smo kao kod svoje kuće... izljubismo se, ispričasmo kako smo prošli u putu i sjedosmo u njegovu Oktaviju a Almu privezasmo za njenu sjedalicu... i dođosmo, naši domaćini stanuju blizu centra, u naselju koje me je dobro podsjetilo na naš Marindvor... samo su kuće uske i drugačijih krovova, ali iznutra su visoki plafoni i kamini isto kao i na Marindvoru... to je nekada bila vila... evo pogleda na naš prozor i sa našeg prozora:

http://s14.postimg.org/3zmuux7f5/DSC00222.jpg i http://s8.postimg.org/49yhr2rt1/DSC00090.jpg

Alma nikako nije htjela da uđe, ali kada je vidjela jednog velikog pufnastog bijelog mačka, koji se zove Cicko, oslobodila se i stalno ga je dozivala... Cicku je ovo osamnaesta godina kako su ga domaćini tu zatekli gladnog i oni vode računa o njemu, iako nije njihov, postave mu na verandi ispod kuhinjskog prozora vodu i hranu i on dođe, stane na prozor, mazi se, ali zna da ne treba ulaziti...

Domaćica pripremila svega, domaća, bosanska sofra, a za večeru svega po izboru, ma kakav švedski sto...

Ali džaba ti sve kad ti strepiš za svoje dijete, ne možeš nikako da se opustiš...

Skupili su i oni tamo nekoliko stotina eura i nagovarali su nas da MM ide sa domaćinom na neko okupljanje (ja bih rekla: teferič sa gangama) i da idu od stola do stola sa kutijom, da ne bi ispalo da domaćin skuplja sebi, pa da pričamo o svom jadu ne bi li neko između "dvije ljute" dao desetak eura...

Mi uopšte nismo bili za to... objasnili smo im da smo skupili dovoljno novaca i da nema potrebe i da ne možemo više ni da objašnjavamo... kad god ti tvoja priča pređe preko usta, svaki put ti još više muka jer se sve moglo izbjeći ali lijena babica pa eto...

I oni navaljivali a mi uporno odbijali... i ne odosmo, hvala Bogu

Dobili smo spavaću sobu sa foteljom i TV-om, mada ga nismo ni gledali... Almi su nabavili krevetac i novu posteljinu te puno didaktičkih igračaka od svojih unuka, pa je Alma bila tiha kao bubica...

Jedino što je bilo nezgodno je što je wc sa lavaboom za pranje ruku bio u haustoru, pa si se morao obući toplo kao za vani i čekati da izađeš kada ne prolaze ostali stanari... ali eto... ništa strašno, samo privremeno

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno

raspolozena mama jako mi je zao sto morate prolaziti kroz ovako nesto,zelim vam mnogo srece da vam Bog dragi da najbolje zelim vam od jer i ja sam imala jako lose idkustvo jednom prilikom skupim snage pa napisem,,,malena med medeniii ,,sretnooo 2011

hvala draga moja Nadam se da ćeš i ti napisati svoje iskustvo... sve je lakše kada se podijeli...

Nastavak nedjelja: probudih se prvi put naspavana u zadnjih 10 godina kako sam majka Madrac mi je super odgovarao, a Alma je spavala u svom krevetiću... Lijep početak dana, doručak, domaćica iznijela svega, kakav švedski sto... Prođe pola dana u razgovorima i pripremama ručka Prijavila sam se da pomognem domaćici u pripremama jela i pranju suđa, mada oni imaju perilicu, ja sam to začas sve ručno oprala

Poslije ručka mog dragog odvede domaćin da prati fudbalsku utakmicu u kojoj učestvuje i njegov sin (Bosanci protiv Belgijanaca) a mene je domaćica odvela sa Almom u šetnju do jednog obližnjeg, malo većeg parka, mada ima parkića okolo mnogo...

Alma je zaspala u kolicima koje je domaćica posudila od neke svoje prijateljice a ja sam se tih nekih tri stanice šetanja zapuhala kao da sam neka baba od 70 i nešto godina jer nemam kondicije, pošto sam non stop bila u kući i vježbala sa Almicom ili bismo je nakon što muž dođe i ruča vozili na elektrostimulacije...

A domaćica ide 10 metara ispred mene, a starija od mene petnaestak godina... a ja--- puf pant! kako kažu u stripovima... sramota me mojih godina

Evo par sličica iz tog parka, na prvoj je malo jezero, odnosno rijeka koja vodi do njega, kao nae Vrelo Bosne, puno patkica i labudova, a na drugoj je spomenik ženi koja doji bebu:



Umorih se dok ga obiđosmo, molila sam domaćicu da malo sjednemo da dahnem u miru dok Almica spava, ali ona ode, a ja šta ću, za njom...

A domaćica, starija žena, došla iz manje sredine bere svaku travku i cvijet i govori mi da pomirišem, čudivši se što je već sve procvjetalo... Da li da joj kažem da ne bismo trebali brati jer kada bi svako ubrao, ne bi ništa ostalo... mogla bi se uvrijediti... prećutala sam...

Kada se Alma probudila, htjela je da nas slika ali da izvodimo vratolomije, da stanem gdje je opasno, da uđem u cvijetnjak... jedva je ubijedih da mi vrati aparat i da ne moram biti baš tu, lijepe su i one fotografije bez ljudi...

I odlučila je da se vratimo tramvajem... rekoh joj da nemam kartu, rekla je da će ona poništiti dva puta, kao ima kartu za 10 vožnji, ali kad smo ušli... uhhh, draga mi je pravo ta žena, ali najprije je podigla mladića sa sjedišta, iako je pored njega bilo slobodno sjedište, a oba su zaokrenuta, tako da je mogla sjesti i na to drugo, a onda je još glasno prokomentarisala današnju omladinu u negativnom kontekstu, glasno i pola na našem a pola na francuskom i još je komentarisala kako je shvatila da su je razumjeli šta je rekla, pa je prešla na komentarisanje crnkinje koja citiram: "Hoće da je nazor plavka" i žene koja citiram: "hoće starka da je nazor mlada"... i tako dalje... svi nas gledaju... Nisam znala kako da se osjećam... Žena me je primila i ugostila nas kao najbliži rod, došla je ovdje protjerana sa svog ognjišta, a mene je evo na neki način stid zbog njenog ponašanja... niti joj mogu reći, a niti se mogu više dovoditi u ove situacije...

A onda shvatih da nije uopšte poništila kartu... šta ako uđu revizori, šta ako me zapišu i ne budem mogla ući u državu slijedeći put da Almi skinemo gips i na kontrolu, šta ako... osjetila sam da tonem... manja od makova zrna... brojim još dvije stanice... ne mogu izaći i ići pješke jer sam tek došla, sve mi kuće i ulice isto izgledaju, ne bih se znala ni vratiti...

A ona je shvatila zašto sam se ućutala i to naglas govori te kako neće vikendom revizori u ovaj dio što ima puno Arapa... Eno onaj ovdje stanuje, ovaj ovdje...

Tramvajska stanica je s druge strane, u odnosu na koju smo stranu otišli... bilo mi je interesantno vidjeti rent-a-bike, imaš karticu, ubaciš u čitač, odvezeš bicikl i parkiraš ga gdje hoćeš, širom Brisela imaju ti štandovi...

Evo i sličice:
Uhhh, kad smo konačno stigli, rekla sam da više s njom ne idem u šetnju zbog inicidenta sa tramvajskom kartom... ionako nisam došla da hodam... dijete sutra vodim na operaciju... ako Bog da...

P.S. Nadam se da nećete pogreno shvatiti moje komentare za domaćicu, samo sam htjela da shvatite zato ni poslije nisam puno hodala i obilazila znamenitosti... a ena nas je pustila u svoju kuću kao najbliu familiju i ugostila nas i htjela da nas vodi da vidimo svata pored svih svojih obaveza i ne elim da pomislite da sam nekako nezahvalna... ovo je bilo samo da shvatite da mi nije ba bilo do hodanja, mada je Brisel predivan grad

< Poruku je uredio raspolozena mama -- 23.3.2014 20:14:57 >

_____________________________

Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno