Blizi se godisnjica smrti naseg Zaze,druga naseg velikog.Puno izgubismo njegovim preranim odlaskom.
Relativno kratko sam ga poznavala samo par godina,al i za to vrijeme koje smo drugovali toliko je oplemenijo nase zivote.
Za svog zivota sigurno necu upoznati kvalitetniju osobu
Imam u kompu tex iz Dana-in memoriam nasem Zazi koji bih podjelila sa vama



Azer Dželilović: Tako odlaze hrabri Heroj vode, zemlje i zraka U vrelo julsko predvečerje, u utorak 16. jula, Mostar je na Šehitluke ispratio Azera Dželilovića. Tako je okončana posljednja akcija 35-godišnjeg ronioca, padobranca, komandira čete, komandanta bataljona, Zlatnog ljiljana, velikog borca, uspješnog ugostitelja, nezaboravnog i tako dragog prijatelja…

---

"Našli smo ga na dubini od 65 metara, u jednom od 'džepova' donjeg rukavca Crnog vrela. Prema podacima sa mjerača dubine, koji je Azer nosio na ruci, vidljivo je da je on dosegao čak do dubine od blizu 80 metara. To ukazuje da se pokušavao vratiti, ali je, po svemu sudeći, doživio takozvano 'dubinsko pijanstvo', kada ronilac gubi orijentaciju u prostoru, a zatim i svijest. U prilog ovome ide i činjenica da je u njegovoj boci ostalo još 20 bari kisika." Ovih nekoliko rečenica Igor Detela, šef ronilačkog tima iz Slovenije, uspio je izgovoriti tek par sati nakon što je beživotno tijelo Azera Dželilovića izneseno iz rukavca Crnog vrela. Profesionalac Detela ostao je dosljedan ronilačkom zavjetu: o sebi, svojim kolegama Mateju Mihajlovskom, Arnu Hodalici i Simonu Oprešniku nije rekao ni riječi, petnaestočasovno putovanje od Ljubljane do Mostara nije dao ni pomenuti, spremnost slovenačke Civilne zaštite da izađe u susret Bosni i Hercegovini također nije htio komentirati - kad su novinari otišli, tek je kolege ronioce iz domaćeg kluba čiji je i Azer bio član skromno izvijestio da je ekspedicija okončana bez troškova. Metalni glas iz megafona No, treba biti pošten pa priznati - velika gesta slovenačkih ronilaca mnogo više govori o svijetu u kojem mi živimo negoli o onom unutar kojeg se oni kreću. Neistražene spilje, dubine mjerene desecima metara mora i jezera, niske temperature uporedive tek sa noćnim posjetama ledenim prostranstvima i ljudi koji ih posjećuju naoružani bocama na kojima piše: Naši snovi su noćne more ostalih ljudi - tek su privilegiranima česti sugovornici. Ne zato što su toliko rijetki pa čak i ne zarad činjenice da svoju strast prema ronjenju dovoljno poštuju, već naprosto zato što su kao po pravilu izrazito skromni. Valjda i zato uspiju provesti sate i sate u ugodnom ćaskanju o svemu drugom ne otkrivši pritom niti jednu tajnu iz svog bogatog arsenala istraživanja vodenih dubina. Ako ćemo pravo: Azeru se u očima mogao prepoznati odraz Neretve. Posljednji put kad smo se sreli, u dubokoj hladovini ugodnog restorana koji je vodio, ispod same metalne konstrukcije što danas mijenja Stari most, pričao je o ratu. O njegovim počecima. I samo jednom se lecnuo: u času kada me uvjeravao kako glas iz megafona sa Stotina, koji je devet godina prije pozivao mostarske Bošnjake na bezuvjetnu predaju - nije pripadao Mostarcu. "Slušao sam ga: on je dva puta sve ponovio u megafon. Znam pouzdano da to nije bio Mostarac, znam po naglasku." I tada i neku godinu prije kada mi je također govorio o najtežim mostarskim ratnim danima, emotivno je reagirao samo na taj metalni glas iz megafona. Nije mogao, nije htio, nije želio prihvatiti ni najmanju opciju da taj eho što traži bijele zastave i prijeti uništenjem može ponijeti epitet mostarski. Kosilo se to, shvatila sam gotovo odmah, sa razlozima njegovog postojanja: Azer je, naime, bio i ostao prototip mostarskog borca. Onog koji se puške dohvatio od prvog dana, koji ju je nosio baš svakog ratnog trena, koji je napredovao u vojnoj hijerarhiji na najteži i najtužniji mogući način - zamjenom poginulog druga - i koji je, zašto i to ne reći - tek slučajno ostajao živ. Uostalom, tog i takvog borca on sam je vrlo slikovito opisao: "Biti u Armiji prvih dana rata značilo je ići na liniju u brda i boriti se s četnicima, nemat' uniformu, nemat' hranu, nemat' platu, i nemati dovoljno oružja niti bilo kakvu propusnicu da bilo gdje kreneš - jer rizikuješ da te uhapsi HVO, Vojna policija, da te prebiju, da ti skinu ambleme Armije." Od ratne 1993. Azerov polubrat Fadil se bilježi u rubrici: nestao. Iste je godine snajperskim hicem ubijen Azerov suvozač - znao je dobro da je metak bio namijenjen njemu. No, nije o tome mnogo govorio: radije je pričao o Hujkinoj hrabrosti, Esinoj dovitljivosti, Lovčevoj smionosti… I onim nemogućim zgodama koje svojom komičnošću najdrastičnije ilustriraju upravo tragiku trenutka: "Kad smo jednom od 'Koke Varaždin' kupili ćorke - pucalo se na liniji, sve se orilo." Jednostavnošću koja je plijenila, tiho i onako mostarski razvučeno, govorio je o ljudima, o njihovim potezima, reakcijama, ranjavanjima… smrti. I samo na tren zastajući, valjda dok se cijela scena vrati u sjećanje, lakoćom primjerenom samo ratnicima, naviklim da i najbolnija pogibija znači komandu za još korak naprijed, nastavljao govoriti o njihovim živim epizodama. Danas mi se čini da razumijem zašto se baš u takvim trenucima Neretva odmarala u odrazu njegovog pogleda. "Pa, odrastao sam tu" S osmijehom koji u trenu obasja cijelo lice i nevjericom koju nije mogao skriti, odgovarao je na moja pitanja o Starom mostu i skokovima u Neretvu. Pa, odrastao sam tu. Čak i potpunim kopnenim autsajderima, to je trebalo objasniti sve: i ogromnu energiju kojom je zračio i gotovo divlji prkos sa kojim se borio za principe, istinu i pravdu, a protiv svega što je atakovalo na pojam slobode. Ronjenje je bilo njegova predratna strast. Skijanje na vodi - razonoda. Kajak, dio redovnog dnevnog angažmana. Padobranstvom se bavio također prije rata: zbog dobrog pogleda. Sa paragliderom se prvi put sreo u poratnim godinama, no zato je bio među prvim bosanskohercegovačkim pionirima motornog zmaja. Klub ekstremnih sportova sa nekolicinom je nerazdvojnih prijatelja kanio osnovati ovoga ljeta. Imao je planove koji su uključivali i Crno vrelo - mostarski su ronioci namjeravali zajedno sa francuskim kolegama krenuti u ekspediciju istraživanja ove pećine u jezeru Hidroelektrane Salakovac. Ime je dobila po neobično tamnim zidovima. Do samog ulaza u pećinu krenuo je zajedno sa kolegom Esom Humom i pretprošle nedjelje, opremljen po svim propisima. Eso je išao prvi, s kamerom u ruci. Azer je prošao mimo njega. Eso je krenuo za njim, no uskoro se bljesak Azerove lampe izgubio. Ostatak priče mogu razumjeti samo ronioci. Vrijeme koje curi kao pješčani sat, povratak na površinu i želja da se negdje ispred ukažu peraje i dragi lik, osjećaj tjeskobe i strah da se nekom tako dragom i tako bliskom dogodilo nešto neobjašnjivo… Iste su večeri alarmirane kolege: Željko Gašović, Mostarac i također ronilac, prekinuo je godišnji odmor, pozvao svog klupskog druga Hrvoju Gavrančiću, i ponedjeljak i utorak pomagao Azerovim prijateljima u pokušajima da ga pronađu. Za ulazak u džepove Crnog vrela sva njihova oprema nije bila dovoljna. Zato su u pomoć pozvane slovenačke kolege pa je iz Centra civilne zaštite Ljubljane prvo doputovala jedna, a potom i druga ekipa. U BiH ne postoji mjesto gdje se njihove ronilačke boce mogu napuniti. Dolazak Detele i njegove družine i njihov prvi izlazak na teren popraćen je jakim vjetrom i uzburkanom vodom. U Hercegovini se to odavnina tumači sigurnim znakom velike dženaze. Tako je i bilo. Ako ima utjehe za Azerove najbliže, onda je to zajednički napor slovenačkiih i mostarskih kolega da otkriju uzrok njegove smrti: 20 bari u boci kisika i dubinsko pijanstvo samo su crtice za mozaik trenutne smrti. Sve je drugo pamćenje. Azera, uvijek spremnog za akciju, velikog momka koji je umro muški, baš onako kako je i živio.

< Poruku je uredio mamy RR -- 10.7.2009 20:12:14 >

_____________________________

Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?