Tacno je da se bol zaboravi kada vidim svoju malu mrvicu...
Ja sam se porodila prije 12 dana i jos uvijek ne mogu pravo sjesti na stolicu, imam odredjene poze na stranu lijevu ili desnu, pa se namjestam.
Imala sam relativno brz porod (od 18 sati kada su poceli bolovi, do 3 sata poslije ponoci, kada sam rodila svog sina), ali sa epiziotomijom. Ni meni niko nije rekao koliko imam konaca, ali znam da me sio sigurno 20 minuta. Nesto malo pukla, a i oni sjekli. Ono sto vidim jesu vanjski savovi, sedam vidljivih, a koliko ih je unutra, ne znam.
Imala sam prvih sedam dana pomoc svoje majke, snahe i svekrve (uglavnom kucanski poslovi i spremanje hrane), a evo poslije tih sedam dana radim sve sama. I u prvim danima sam oko bebe sve sama. To mi je najgore padalo nocu, kada sam je sama podizala da podojim, pa se ne mogu namjestiti. I mene je rana bolila vise treci dan nego prva dva, jer se valjda to tada tek skroz ohladi. Mogla sam lagano hodati, teturala do WC-a...na pocetku nemoguce saginjati se, namjestati se na krevetu (laktovi su mi borova kora) i sl. I ledja me pravo bole jos uvijek, a da ne pricam o hemeroidima koje sam dobila u trudnoci i koji su se upalili i jos ne prestaju...
Konci su izgleda ispali svi, ali se rana upalila, pa mi babica rece da stavljam rivanol da se malo smiri. A tek dojenje, krvave bradavice i sl...izgleda bez toga ne moze. I uz sve to mi se bebac prehladio, kise i kaslje kao veliki, a tek mu 12 dana.
Krvarenje bilo pravo obilno na pocetku, cak i izbacivala i velike uguske krvi, ali sada skoro da je skroz prestalo. Nesto mi rano, kada vidim kako nekome krvarenje traje i po 40 dana.
Boli sve i porod i sivanje i oporavak od epiziotomije, ali eto prolazi polako, svaki dan uz svog bebaca uzivam. Prolazi polako i ona depresivna kriza, stalno plakanje sto od srece sto od nekog osjecaja usamljenosti i straha da nesto ne pogrijesis sa prvim bebacem.
Uh sto se napisah, ali sta cu lakse mi je kada sa vama podijelim iskustva, vidim da nisam sama