Draga ena, izgubiti bebu, na bilo koji način, teško je i bolno, i ja sam imala spontani pobačaj u 22 sedmici trudnoće, moja mala kćerkica rodila se i suviše rano...
Imala sam i jedan abortus na koji me niko nije natjerao, nego sam da bih zaštitila prije svega svoju majku to učinila, niko nije znao....bilo je to prije 20 godina, a još uvijek zna malčice zaboljeti, ali to je ''moj krst''...
Čitala sam sve ove postove u vezi tvog slučaja...
Neka od forumašica je pomenula ono što je i meni također ''zapelo'' za oko...bila si u vezi s oženjenim čovjekom, koliko god da on govorio da se je htio rastati i šta ja znam, on je još uvijek bio TUĐI MUŽ, ne osuđujem te, za to sam isuviše mala, to je Božije...ali graditi sreću na tuđoj nesreći, misliš li stvarno da tu može biti uspjeha?
Draga ena , ti si jako mlada i srce mi se cijepa kroz sve šta moraš prolaziti, ali kada jednom shvatimo, da više nismo djeca, da smo sami odgovorni za svoje postupke, onda i shvatimo, da za sve što nam se dešava sami snosimo ''krivicu''....draga moja, voljela bih da te sad mogu zagrliti, da ti pružim rame za plakanje...
Kao što je to već napisala jedna od forumašica, neka ti to bude ''škola'' za budućnost, mlada si, i život je još pred tobom...
Zato isplači se, izvrišti ako treba, i neka ti tvoja prošlost bude učiteljica za budućnost, ne može se više promijeniti ono što se desilo, to se ne može vratiti, ali možeš od sad dalje biti odgovornija prije svega prema samoj sebi, pa onda prema drugima...a ko nema prošlosti, nema ni budućnosti...a postoji jedan Hadis u kojem se kaže:''Sve što nas je snašlo, nije nas moglo zaobići, sve što nas je zaobišlo, nije nas moglo snaći.''
Grlim te
_____________________________
"Tko želi da poput mjeseca bude izvor svjetla, mora poput mjeseca dopustiti da psi na njega laju."