Nova sam na forumu, i pročitala sam svaki post od početka do kraja. Moram priznati da su mi suze tekle poput nekog izvora. Duša mi se cijepala čitajući, jer znam kroz šta ste prošle.
I ja sam trenutno u 6. mjesecu trudnoće, i prolazim kroz sličnu situaciju i tješim se da nisam jedina.
Uz sve to sam mlada, imam 20 godina ali sam spremna da budem najbolja majka na svijetu i svom djetetu podarim zadnji atom sebe, jer je duša duše moje. Gledali smo se par puta na 4D ultrazvuku, i moj mali dječak mi je bukvalno mahao, mislim da u tom trenutku niko nije bio sretniji od mene. Iako neprestano plačem, budim se noću, kada god se mrdne na mom licu se pojavi osmijeh i to mi da snagu i želju da se borim, jer imam za koga. O njegovom ocu mogu samo reći da me je mnogo povrijedio, i da sam totalno izgubljena, ne znam šta da radim, kako da izađem iz ove depresije, kako da ga iščupam iz srca, itd.
Ali eto, jedva čekam da se rodi moj mali dječak, i nadam se da tada neću biti usamljena kao sad. Imat ću kraj sebe nekoga kome ću biti najbitnija, a i on meni isto tako. Živim za taj dan da ga ugledam, prislonem na svoja prsa, zagrlim...i dok ovo pišem suze klize niz moje lice, nije mi lako, ali uvijek ima gore od goreg, tješim se.
Ovaj forum je Božiji dar, jer i mene ste ohrabrile komentarima, budući da sam se pronašla u mnogim postovima.
Depresija me puca, razmišljam otići do apoteke i uzeti apaurin, da ga pijem za smirenje, samo ne znam koliko mi je to pametno, doduše, u ovakvim situacijama čovjek rijetko može ostati pri pameti.
Zajedno smo jače! Žene mogu sve, samo ako to dovoljno žele. Puno vas pozdravljam, i svima želim da imaju lijepu sudbinu, da vole i budu voljeni. Poslije kiše sunce izlazi, barem tako kažu.