Malenaa... Vedaaa...
Pokusala sam da ne pisem nista, kako se nebi ponovo uznemirila, ali citajuci vase postove, konacno sam pocela ponovo plakati, mada mi se cini da to nista ne pomaze i ne olaksava sve ovo...
Ja sam prije tri dana izasla iz bolnice, na zadnjem pregledu kod mog doktora, saznali smo da nase bebice nisu prezivjele, desilo se nesto sto se kao cesto desava jednojajcanim blizancima, jedan drugom su bili donor krvi i negdje izmedju 9 i 13 nedjelje oba su umrla. Ne sjecam se sta je dr rekao jer ja nista nisam cula, bila sam potpuno izgubljena, toliko sam se radovala trudnoci, posebno kada sam saznala da su blizanci... mislim da mojoj sreci nije bilo kraja.. i onda.. sok i bol i sve sto se mora prozivjeti kada do toga dodje... Legla sam u bolnicu, stavili su mi neki gel, kasnije i neke tablete, i nakon 7 sati nepodnosljivih bolova sve je bilo zavrseno.. Ja sam sada dobro, fizicki dobro, psihicki ... ne znam, ne mogu da zaboravim, ne zelim i mislim da ne treba da zaboravim.. da stvar bude gora ne mogu ni da placem, ovo je cini mi se prvi put nakon izlaska da sam zaplakala.. svi se brinu za mene i ja zbog svih pokusavam da budem jaka. Moj muz ne moze da prica o tome, znam da je i njemu tesko, ovo nam je bila prva trudnoca i bili smo neizmjerno sretni. Sada samo mozemo da se nadamo da ce biti bolje, da cemo ako Bog da ubrzo opet ugledati onaj plusic i da ce drugi put sve biti uredu. Moramo misliti tako i moramo se nadati najboljem.
Drage moje, budite jake, mislite pozitivno i nadajte se boljem. Ako Bog da sve ce ovo jednom biti samo tuzno sjecanje. I ja jos uvijek imam osjecaj da cu se sad nekad probuditi i da sam sve ovo sanjala.. Nazalost ovakvih slucajeva je jako puno u posljednje vrijeme, neka nam je svima dragi Allah na pomoci i da ubrzo zaboravimo ovu tugu.