znam da ce mnogima,kao i nekima oko mene mojih bliznjih moja prica biti samo prolazna stvar...mali udisaj i misao ¨pa sta¨?? ima i gore....
Ali svakome je njegova bol najteza...
moj najsretniji dan u zivotu bilo je rodjenje moga Dine... i mislila sam da poslije toga nista ne moze vise uveseliti moje dane nego on... ali dodje i jedna mrvica dugo cekana, rasla je u pupi... tako brizno sam svaki pokret radila,svaki zalogaj s ljubavlju stavljala u svoja usta kao da hranim bebu...radovala se svakom jutru i novom danu na kalendaru bebinog razvoja. cini mi se i vise nego sa prvom trudnocom... kad dodjem na pregled,doktor sa veseljem uvijek izmami osmijeh na nasim licima govoreci nam da imam skolsku trudnocu... idealno!!!
moj djecak je zelio malu seku,i dao joj ime Emma... :) uzivjeli smo se u njegova mastanja kao djeca, kao da sam pred porodom... u mislima opremali sobicu, zamisljali izgled nase bebe... molili dragog Allaha svake noci za novo jutro i novi dan ispunjen radoscu i zdravljem...
18.4....ah stigao dan kad smo dogovorili privatnu posjetu doktoru da vidimo pol bebe a sutredan bi smo isli na mali odmor u njemacku... pa i kupovinu opreme za bebu,karte spremne. cak ni Dino ne ode u vrtic..zeli da vidi bebu na ¨televiziji¨... sredila ga mama i on sav sretan kao veliki djecak iscekivao pregled.
neopisiva sreca...radost,ispunjena srca oblili su nas pri samom ulasku u ordinaciju,bas smo imali osjecaj da sjajimo...
doktor nam se obradovao jer je vodio trudnocu sa mojim djecakom..malo procaskali i pregled.
ugledavsi vaginalnu sondu bilo mi je jos draze znam da ce slicice biti jos lijepse... i jesu bile ,cista slika bebe bez pokreta,bez srcanog ritma...deforisanog i meni nejasnog stanja...
prva sekunda i recenica doktora u meni je ubila zenu...a stvorila zivotinju i krikove kakve sama ona zna da ispusti.
Šok..nevjerica...krikovi i čupanje kose... samo su dio onoga sto sam u tom trenutku mogla uciniti sebi... jer je tu bio moj maleni koji me nikako nije smio vidjeti ovakvu.
Beba je po doktorovim pretpostavkama vec bila mrtva 10-15 dana najmanje... (a bila sam na pregledu prije 18 dana od tada)...
hitno premjestanje u bolnicu za mene je bio put smrti, nepoznatog...put koji je satima trajao u boli...a svega 5 minuta do bolnice je trebalo.
nikada to tada nisam cula na koji nacin se vrsi abortus bebe u tom periodu trudnoce (16.sedmica)...mislila sam da ide crski rez jer sam prvo dijete tako rodila...ali nazalost moram tako reci da ne... morala sam se prirodno poroditi,osjetiti svaki dio boli ,kontrakcije,istiskivanje ploda...ali bez onog najljepseg osjecaja privijanja bebe na grudi.
molila sam ih da me rezu...da mi vade bebu da to ne prolazim,ali nemoguce... jer naredna trudnoca koju bih zeljela ne bi bila moguca.
vaginalno su mi aplicirali tabletu koja je trebala kroz 4 sata prouzrokovati kontrakcije...bolove pa i porod...
cekanje je bilo dugo,zeljno sam iscekivala svaki bol,naprezala svaki misic da boli da se sve zavrsi....ali ni to mi nije poslo za rukom. sve je vise odmicalo vrijeme a moja snaga i volja za zivotom je bila sve manja.... boli nije bilo barem one fizicke ali psiha je ubijala moju dusu znajuci da je u meni beba koja ne zivi.
tek nakon 7 -8 sati bolovi su poceli... kontrakcije,predhodno nauceno disanje... jecaji u mraku i tisini .... nepresusne suze... iscekivanje ...sluzni cep,vodenjak...
a nakon toga onako na krevetu...uz na srecu dolazak doktorice izasla je i moja bebica...
iako sam se klela svima da necu gledati...da nisam vidjela... lagala sam, i znam da svevisnji prasta... Morala sam krajickom oka zaustaviti sestrin pogled i pokazati joj da zelim vidjeti moju bebicu....
Bio je to miran i spokojan djecacic... sklupcanog tijela...malih smezuranih nozica... bio je tako malen, tako nevin...tako MOJ !!!
Mislila sam da je najgore proslo, da mogu se predati svom bolu... ali saznanje da posteljica nije izasla me je dotuklo... uslijedila je i kiretaza bez anestezije koju se koliko se sjecam svi moguci doktori,sestre...pratili sa cudjenjem... zbog ljepljenja posteljice za maternicu, teskog i bolnog skidanja,struganja ili kako to vec zovu.
onesvijestila sam se.. kako kazu kolabirala... kako i nebi?? i sad bih dok ovo pisem... a pogotovo ne tada... njima je sve to rutina,ali ne i nama obicnim zenama...
sam povratak opet u sobu za mene je napokon znacila sloboda da placem,jecam... vristim i prepustim svojim osjecanjima da izadju na povrsinu...
sada sam dva dana nakon te noci kuci... u krevetu,uspavala svoje pile i dusu pustam da bez skrivanja od tih malenih ociju otpusti ventil i ispuse svoju bol i tezinu. jer rijetko od njega mogu skloniti uplakano lice...djeca sve vide ,znaju... on pita i znam da ga boli.
svi kazu..proci ce... ajde bit ce djece...ne sikiraj se...
znam...to je ono sto svima kazemo u najtezim trenucima, pa poredimo sa jos gorim... sta da je nedaj boze ovo ili ono....??? ali ne mogu sada da mislim tako,ne mogu da se tjesim spoznajom da je to nesto sto se zaboravlja preko noci,da se moze preci preko poroda mrtvog djeteta bez obzira u kojem stadiju trudnoce to bilo lako... jer majci je ljubav prema dijetetu u prvom i 9 mjesecu trucnoce kao i od rodjenja do 100 godina...
voljela sam ga kao da je tu pored mene, kao da sada vidim svog djecaka kako me gleda... znam da cu to sanjati nocima ...da tu sliku ne mogu izbrisati dok sam ziva.
i da ..bit ce ako bog da djece... svim srcem to zelim, ali znam da moju mrvicu ne moze nista izbrisati ni zamjeniti samo mogu ljubav dijeliti istom jacinom...
jedina stvar koju mogu nazvati dobrom koju sam izvukla i ja i mm iz svega ovoga je pouka... i nacin na koji nas j sve ovo natjeralo da okrenemo zivot iz pocetka... uzivanju u svakom trenutku zajedno, ne ruzeci dijete za neku malu sitnicu... ispunjavajuci svaki naredni dan jedni drugima... posvetiti se zivotu jer nikada ne znas sta te iza ugla ceka..koja nedaca i iskusenje od svevisnjeg.
gledam sad svog Dinu kako spava... zahvaljujem se dragom Allahu na njemu...na njegovom zdravlju... njegovom spokojnom snu... i molim ga samo za zivot, nista vise... jer samo je on vrijedan... sve ostalo mozemo preboliti... zauzvrat mu dajem sabur za ovo iskusenje kroz koje prolazimo... jer znam da je ON taj koji sve pruza sa dobrom namjerom... zna zasto to cini, iako nam se nekad sve pretvori u dno i pepeo... negdje nas ceka svjetlost....
_____________________________
MAMINO SRCE I DUSA ..SVE MOJE DOSLO NA SVIJET 1.6.2009... CITAV SVIJET JE TAKO MALI NA PREMA TVOJIM OKICAMA SINE MOJ!!
Nedostajes mrvice mamina 18.4.2012. :(
Ema & Kaan. 19.3.2014. Duse moje malene...