shejla radi se upravo o tome da idemo u budcnost. Industrijski porodi otpoceti nekih 50tih godina proslog vijeka se polako ali sigurno prevazilaze. razlog tome je sto se sve vise i vise uvidja da upravo psihicko stanje trudnice uveliko utice na tok poroda. Antilopa nece roditi svoje mlado ako su lavovi u blizini taman da je ono na pola izaslo van. Njem porod se zaustavlja ona bjezi na sigurno, porod se nastavlja i zavrsava. zana ako se ne osjeca sigurno tesko ce roditi, prirodne noce nikako , trudovi nece ni krenuti.
Zene kd nas teze radjaju i to je cinjenica u odnosu na zapad. to je mozda zato sto se tamo zena tretira kao rodilja i majka a ne pacijent.
Mnogo toga treba da se mijenja, ali eto bilo bi dobro barem da na porodu mozemo mijenjati polozaj ili mislis da je ok "moderno" lezanje na ledjema. Nema tog zivog bica koje tako radja osim zena i to zadnjih 60tak godina.
Sta smo dobili time, statistika kaze ne puno toga. Smanjene komplikacije uzrokovane infekcijama (ali to zive veze nema sa nacinom i vodjenjem poroda nego sa praksom pranja ruku), eto to je napradak.

Ne ide ovdje niko unazad, nego ne zelimo spavati u 60-tim godinama, idemo dalje moze sigurno bolje od ovoga sto se nudi.

Slijedi tekst jednog doktora iz struke:

Kada sam stigao u Pithiviers, bilo je prirodno da sam se u velikoj mjeri oslanjao na vodstvo primalje. Gizela, koja je već duže vrijeme bila na klinici, bila je veoma iskusna. Gabrielle, koja nam se pridružila ubrzo po mom dolasku, bila je mlada, energična, upravo izišla iz škole i veoma entuzijastična glede psihoprofilaktike, “Lamazeove metode”*.

To što me navelo da po prvi puta stvarno obratim pažnju na opstetriciju nije bilo u tolikoj mjeri to što su stvarno rekle ili činile, već prije činjenica da je razmak od petnaest-dvadeset godine u vremenu njihova obučavanja za primalje stvorio toliku razliku u njihovu pristupu. Npr. Gizele, koja je bila starija, strpljivo bi čekala da se beba rodi. Na kraju poroda, jednostavno bi rekla: “Ne zadržavajte, opustite se, naprosto se pustite...” S druge strane, Gabrielle je nastojala pripremiti ženu od samog početka trudnoće, pomagati joj disanjem tijekom trudova i ohrabriti je da se obuzda tijekom poroda. U konačnim stadijima trudova, Gabrielle bi davala precizne upute, kao npr.: “Udahnite, izdahnite... obuzdajte dah... istiskujte...”

Meni je ta razlika bacila novo svjetlo na opstetricijsku praksu; počeo sam shvaćati da se sastoji od nečeg višeg nego što je samo mehanika i tehnike. Također sam sve više vidio koliko ženino iskustvo trudova ovisi o osobnosti i stavu pomagačice. Žene su bile privučene Gabriellinim mladenačkim entuzijazmom i pokazivale su više zanimanja za nju, ali je bilo vjerojatnije da će laki porod imati uz Gizele.

Iako sam službeno ostao kirurg, kako je vrijeme prolazilo sve sam više bio upleten u zbivanja u rađaonici. Otkrio sam da se principi na kojima sam zasnivao svoj kirurški rad – pojednostavljivanje i odbacivanje beskorisnih postupaka – također mogu primijeniti i na opstetriciju.

Moja prošla iskustva su me navela da su vrijeme i strpljenje najkorisniji saveznici i da se aktivno uplitanje treba rabiti rijetko i u posebnim slučajevima. Bio sam uvjeren da – u opstetriciji kao i u općoj kirurgiji – svođenje nametljivih uplitanja na najmanju moguću mjeru izaziva manje neposrednih rizika, dok istodobno stvara bolje dugoročne rezultate. I paradoksalno, moj nedostatak u stvarnoj obuci u opstetriciji učinio me otvorenijim da učim putem iskustva.

Podvrgnuo sam sumnji najprihvaćenije postupke. “Zašto puštate plodnu vodu?” pitao bih primanje. “Zašto tako brzo nakon poroda režete pupčanu vrpcu?” Često bi mi odgovarale: “Zato jer su nas tako učili u školi.”

Ali kao smo istraživali zbog čega radimo određene stvari, malo po malo događale su se jedva zamjetljive promjene. Postali smo manje dogmatični i počeli smo eksperimentirati.

Jednoga dana babica je okupala dijete iako je bilo staro svega dva dana. Od toga dana nadalje više nismo prihvaćali francusko i američko “pravilo” koje zabranjuje kupanje djece prije otpadanja pupčane vrpce.

Jednom drugom zgodom, novorođenče je pronašlo majčinu bradavicu nekoliko trenutaka nakon rođenja i na zaprepaštenje sviju počelo sisati u samoj rađaonici. Pitao sam se zašto se tako očito ugodno iskustvo dešava tako rijetko. Odgovor je naravno jednostavan: uobičajena je praksa u bolnicama da se majka i dijete razdvajaju od trenutka rođenja, da bi se dijete izvagalo ili izmjerilo i da bi ga se pregledalo. Ponovo i ponovo, takva iskustva navela su nas da preispitamo uobičajenu opstetriciju. Nismo znali kuda smjeramo, ali bili smo na putu.

* “Lamazeova metoda”, ili “psihoprofilaksa”, oblik je pripremanja za porod kojega je pedesetih godina razvio Fernand Lamaze, francuski liječnik. Lamaze je obučavao žene da na trudove odgovaraju različitim tipovima disanja koji se ubrzavaju s intenziviranjem trudova. Pretpostavljalo se da usmjerivanje na disanje odvlači ženinu pažnju od boli trudova. Tijekom posljednjih godina učitelji “Lamazea” su u svom pristupu prema trudovima postali manje jedinstveni i dosljedni, ali tradicionalna “Lamazeova metoda” je još uvijek uobičajena u mnogim dijelovima SAD-a i Europe.



Izvor: "Preporod rađanja", Dr. Michel Odent

Humanizirati porođaj znači usaditi shvaćanje da je rodilja ljudsko biće, a ne stroj ili posuda za proizvodnju djece. Time što im se oduzima moć rađanja, ženama se – dakle, polovini čovječanstva – sugerira da su podređene i nesposobne, što je tragedija za cjelokupno društvo. S druge strane, poštovanje žene kao važna i vrijedna ljudskog bića i osiguravanje uvjeta da ženino iskustvo rađanja bude ispunjavajuće, apsolutno je esencijalno jer osnažuje žene, a time i cjelokupno društvo.

Međutim, humanizirani porođaj danas nije moguć na mnogim mjestima, uključujući Australiju. Zašto? Zato što ribe ne vide vodu u kojoj plivaju. Osobe koje prate porođaj – liječnici, primalje ili medicinske sestre – imaju iskustvo bolničkih, visokointerventnih medikaliziranih porođaja pa ne mogu vidjeti duboke posljedice koje njihove intervencije imaju na proces rađanja. Oni nemaju pojma kako izgleda porođaj bez ikakvih intervencija, porođaj koji nije dehumaniziran. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) sažeto je opisala tu vrlo raširenu nemogućnost uviđanja što je normalan, humaniziran porođaj:

"Medikalizacijom porođaja tj. odvođenjem žene u njoj nepoznato okruženje, s nepoznatim ljudima koji upotrebljavaju čudnovate sprave kojima joj čine čudnovate stvari pokušavajući joj pomoći, ženino se tjelesno i duševno stanje toliko mijenja da se neizostavno mora promijeniti i način na koji ona izvodi intimni čin rađanja, a jednako će tako biti izmijenjeno i stanje novorođenčeta. Rezultat je da više nije moguće znati kako bi porođaji izgledali prije tih manipulacija. Većina zdravstvenih radnika više ne zna što je 'nemedikalizirani' porođaj. Cjelokupna moderna literatura iz porodništva i neonatologije u biti se temelji na promatranjima 'medikaliziranih' porođaja." - WHO

Zašto je medikalizirani porođaj nužno dehumanizirajući? U medikaliziranom porođaju liječnik uvijek vodi glavnu riječ, dok je ključni element humaniziranog porođaja žena koja ima kontrolu nad procesom rađanja i svime što joj se događa. Nijedan pacijent u bolnici nikada nema potpunu kontrolu - ako se pacijent ne slaže s postupcima bolničkog osoblja i ne uspije dogovoriti tretman kakav želi, jedina mogućnost koju ima jest napuštanje bolnice. Dati ženama mogućnost izbora nad određenim procedurama tijekom porođaja i babinja ne znači odustati od kontrole, budući da liječnik i dalje odlučuje koje su to mogućnosti izbora koje će se ponuditi ženi te i dalje ima moć odlučiti hoće li prihvatiti ženin izbor ili ne.

Porođaj, koji je u posljednjih stotinjak godina polako ali sigurno uklonjen iz društva i pretvoren u bolnički proces, mora se vratiti društvu – ženi i njezinoj obitelji. Liječnici su ljudska bića; rodilje su ljudska bića. Griješiti je ljudski. Žene imaju pravo da eventualne pogreške tijekom porođaja budu njihove, a ne tuđe.

Porođaj i rađanje funkcije su autonomnoga živčanog sustava, što znači da se na njih ne može djelovati svjesnom kontrolom. Posljedica je da, načelno, postoje dva pristupa asistenciji pri porođaju: surađivati sa ženom kako bi se lakše uspostavile njezine vlastite autonomne reakcije – humanizirani porođaj; prijeći preko bioloških činjenica i uspostaviti vanjsku kontrolu koristeći se intervencijama kao što su lijekovi i kirurški postupci – medikalizirani porođaj.

U praksi, skrb tijekom porođaja može uključivati kombinaciju obaju pristupa: olakšavanje ženinih vlastitih tjelesnih reakcija obično prevladava u nebolničkim porođajima, a uspostavljanje vanjske kontrole obično prevladava u bolničkim porođajima. Je li porođaj medikaliziran ili istinski humaniziran, ovisi o tome ima li rodilja apsolutnu kontrolu nad tim procesom.

Zašto medikalizirani porođaj

U posljednjih se petnaestak godina borba između tih dvaju pristupa maternalnoj skrbi intenzivirala i globalizirala. Danas postoje tri vrste maternalne skrbi: visokomedikalizirana, u kojoj je liječnik glavni, a primalja marginalizirana (npr. u SAD-u, Irskoj, Rusiji, Češkoj, Francuskoj, Belgiji i urbanim područjima Brazila); humanizirani pristup u kojem primalje imaju veće ovlasti i autonomije i gdje su intervencije mnogo rjeđe (npr. u Nizozemskoj, Skandinaviji ili na Novom Zelandu); kombinacija obaju pristupa koja se može naći npr. u Velikoj Britaniji, Kanadi, Njemačkoj, Japanu i Australiji.

Prije 200 godina svaka je porođajna skrb bila humanizirana jer joj je u središtu bila žena i, općenito gledano, poštovala je prirodu i kulturu. Danas u zemljama u razvoju obično u velikim gradovima postoje medikalizirane službe maternalne skrbi, a u ruralne dijelove medikalizacija još nije stigla te je i dalje prisutna humanizirana usluga.

Prevladavajuće mišljenje u današnjoj medicini jest da "moderna" tj. zapadnjačka opstetričko-intenzivna maternalna skrb spašava živote i dio je razvoja, a pokušaji da se pretjerana maternalna skrb stavi pod kontrolu nazadni su. Trenutačna situacija u zemljama u razvoju dodatno jača vjerovanje da je jedini razlog iz kojega još postoje izvanbolnički porođaji uz asistenciju primalje taj što na tim mjestima još nije dostupna moderna medicinska usluga.

No, biologiju ignoriramo na vlastitu štetu. Na primjer, prestanemo li se koristiti svojim tijelima, ona će prestati normalno funkcionirati. "Moderno" je putovati automobilom ili javnim prijevozom, ali rezultat je manje hodanja i još manje trčanja. Zatim znanost otkrije da je našim tijelima potrebna takva vrsta vježbe kako ne bismo imali problema sa srcem i krvožilnim sustavom. Tako se prema današnjemu postmodernom vjerovanju trebamo vratiti hodanju i trčanju (jogging), što se smatra naprednim, a ne nazadnim. Na isti način humanizacija maternalnih službi nije nazadna nego postmoderna i napredna.

Svaka promjena ljudskog stanja, uključujući razvoj, potencijalno može imati negativne i pozitivne posljedice. Pozitivne posljedice razvoja nadvladavaju negativne posljedice sve do razine na kojoj društvene i ekonomske prednosti postanu dostupne svima, a zatim na vidjelo počnu izbijati prikrivene negativne posljedice. Preplavljeni smo podacima da društveni i ekonomski razvoj, pogotovo maternalna edukacija, smanjuje stopu smrtnosti novorođenčadi. No takav razvoj također povećava stopu sindroma iznenadne dojenačke smrti (SIDS ili "smrt u kolijevci") uvodeći "moderne" stvari kao što su roditelji koji puše i način na koji se djeca stavljaju na spavanje, što su rizični činioci povezani sa SIDS-om. U razvijenim zemljama kao što je Češka postotak novorođenčadi umrle od SIDS-a niži je u manje razvijenim ruralnim područjima nego u češkim gradovima. U Hong Kongu je postotak novorođenčadi umrle od SIDS-a niži u manje razvijenim obiteljima koje još žive tradicionalnim kineskim načinom života. Iako je i prije bila prisutna, tek je sada na vidjelo izašla negativna posljedica razvoja na smrtnost djece.

Također se počinju pokazivati negativne posljedice razvoja na smrtnost rodilja. Intervencije poput carskog reza katkad spašavaju živote, a katkad ubijaju – smrtnost je rodilja čak i pri elektivnom carskom rezu 2,84 puta, odnosno skoro trostruko veća nego pri vaginalnom porođaju. U SAD-u se stopa smrtnosti rodilja tijekom 50 godina smanjivala. U osamdesetim godinama 20. stoljeća ta je stopa ponovno počela rasti, pa tako američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti bilježe da je porasla sa 7,2 u 1987. godini na 10,0 u 1990. godini. Dok je u ostalim industrijaliziranim zemljama stopa smrtnosti rodilja nastavila padati, u SAD-u je nastavila polako ali sigurno rasti tijekom devedesetih godina 20. stoljeća pa Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izvještava da je sada ta stopa viša nego u najmanje dvadeset drugih visokoindustrijaliziranih zemalja.

Budući da se WHO najviše oslanja na opstetričare iz visokorazvijenih zemalja, koji nemaju ili imaju vrlo malo iskustva sa zemljama u razvoju, njihovi su programi u prošlosti naglašavali ulogu liječnika u porođajnoj skrbi. To je dvosjekli mač – kada su u Brazilu započeli Safe Motherhood Programs (Programi za sigurno majčinstvo), bilo je lijepo vidjeti da je stopa smrtnosti rodilja značajno opala, ali su istodobno jako porasle stope porođaja carskim rezom, čak i u najsiromašnijim područjima.

Opstetričari često tvrde da je uporaba visokotehnološki razvijene medikalizirane maternalne skrbi u bogatim zemljama istinski napredak, ali znanstveni dokazi pokazuju da to nije točno. U posljednjih 20 godina u visokoindustrijaliziranim zemljama nije bilo bitna poboljšanja što se tiče rađanja djece s niskom porođajnom težinom ili stope oboljelih od cerebralne paralize. Lagani pad stope perinatalnog mortaliteta u posljednjih deset godina u tim zemljama nije povezan sa stvarnim smanjenjem stope smrtnosti nerođene djece, nego s laganim smanjenjem stope smrtnosti novorođene djece koja je povezana s intenzivnom neonatalnom skrbi, a ne s opstetričkom skrbi. U visokorazvijenim zemljama propali su svi pokušaji da se dokaže da su niže stope perinatalnog mortaliteta povezane s višim stopama opstetričkih intervencija. Studija američkoga Državnog centra za zdravstvenu statistiku komentira: "Usporedba stopa perinatalnog mortaliteta sa stopama carskih rezova i stopama operativnih vaginalnih porođaja u različitim zemljama ne pokazuje konzistentnu povezanost." Pregled znanstvene literature Oxford National Perinatal Epidemiology Unit na tu temu pokazuje: "Mnogobrojne studije nisu uspjele otkriti bilo kakvu povezanost stopa perinatalnog mortaliteta i razine operativnih porođaja."

To pokazuje da smo mi u industrijaliziranim zemljama na stupnju maternalne skrbi na kojem se pozitivne posljedice razvoja i tehnologije približavaju vrhuncu, a negativne posljedice izranjaju na površinu. To nam pomaže objasniti zašto tehnološki i razvojni napredak ne može dovesti do poboljšanja zdravlja, osim ako ta tehnologija nije u skladu s prirodnim biološkim procesima i popraćena humaniziranom zdravstvenom skrbi. Evo jednostavna primjera. Ako je elektivni carski rez učinjen nakon što je porođaj već započeo, on u nekim slučajevima može olakšati prirodne procese. No ako čekaju da porođaj započne, liječnici nemaju mogućnost zakazati operaciju kada njima odgovara. Ako liječnik pokuša spriječiti prirodne procese te, kao što je danas gotovo uvijek slučaj, učini elektivni carski rez prije nego što porođaj započne, postoji veća opasnost od respiratornog distres-sindroma i preranog rođenja, što su vodeći uzroci smrti novorođenčadi. Biologiju ignoriramo na vlastitu štetu.

Sve to pomaže nam objasniti zašto međunarodne agencije za razvoj, kao što je Svjetska banka, sada priznaju da ekonomski razvoj ne može dovesti do poboljšanja ljudskog stanja ako nije popraćen društvenim razvojem, što uključuje obrazovanje.

Najveća opasnost zapadnoga medikaliziranog odnosa prema porođaju jest što se sve više seli u zemlje u razvoju. Znanstveni dokazi pokazuju da rutinsko davanje intravenozne infuzije svakoj rodilji nije nužno, ali takva praksa u bogatoj zemlji nije tragedija, iako je gubitak novca. Međutim, vidio sam da se rutinska intravenozna infuzija daje rodiljama u malim seoskim bolnicama u zemljama u razvoju, a bolnica ima tako malo novca da jednokratne šprice upotrebljava više puta. Rutinsko davanje intravenozne infuzije rodiljama u zemljama u razvoju tragično je rasipanje iznimno ograničenih sredstava. Kada zemlje u razvoju prihvate zapadnjačke opstetričke prakse, rezultat je da druge žene u toj zemlji umiru od raka koji nije otkriven dovoljno rano zbog nedostatka pažnje i novca za tako neglamuroznu, ali esencijalnu skrb kao što su programi preventivnih pregleda za siromašne žene.

Opstetričari, kao i svi drugi liječnici, naporno rade kako bi pomogli svakom pojedinačnom pacijentu. Pokušavajući naći ravnotežu između učinkovitosti i rizika, liječnička želja da pomognu pacijentima fokusira se na učinkovitost, a ne rizik, što je dovelo do mnogobrojnih primjera intervencija koje su se počele naveliko primjenjivati prije nego što su prošle odgovarajuću znanstvenu procjenu. Prenatalna rendgenska pelvimetrija tridesetih godina 20. stoljeća, di-etil-stilbesterol (DES) za trudnice u pedesetima i talidomid za trudnice u sedamdesetima primjeri su opstetričkih intervencija koje su imale tragične posljedice jer su se počele naveliko primjenjivati prije odgovarajuće znanstvene procjene. Rutinsko elektronsko promatranje fetusa (CTG) tijekom porođaja postalo je uobičajeno, a znanstvena procjena ipak dokazuje da ne smanjuje perinatalni mortalitet nego povećava broj nepotrebnih carskih rezova. Jednako tako još nismo sigurni koje su dugoročne posljedice rutinskog ultrazvuka u trudnoći i rutinskog davanja epiduralnog bloka za normalnu porođajnu bol.

Iza tih nerazumijevanja tumačenja znanstvenih podataka stoji stvarna činjenica da većina liječnika nije ili je vrlo manjkavo znanstveno obrazovana. Nadalje, postoji velika razlika između znanstvene i medicinske prakse. Da bi postavio hipotezu, znanstvenik mora vjerovati da ne zna; da bi imao sigurnost u donošenju odluka o životu i smrti, liječnik mora vjerovati da zna.

Liječnici također nisu ili su vrlo oskudno educirani o javnom zdravstvu i epidemiologiji te ne mogu shvatiti kako se znanstveni podaci temeljeni na stanovništvu mogu primijeniti na pojedinačne pacijente, što npr. u medicinskim časopisima rezultira objavljivanjem prigovora na primjenu preporučenih stopa za carski rez. Nesposobnost nekih liječnika da shvate javno zdravstvo i epidemiologiju vrlo je često kombinirana s nesposobnošću onih koji rade u javnom zdravstvu da, zbog straha od moći liječnika i gotovo plemenske odanosti, suoče liječnike s činjenicom da se pretjerano koriste kliničkim procedurama.

Većina liječnika još uvijek smatra ocjene svojih kolega i njihove zajedničke standarde prakse smjernicama za rad. Kao što se moglo i pretpostaviti, praksa uzimanja kolega liječnika kao središnjeg elementa u razvoju smjernica za razvoj i procjenu prakse nije se pokazala uspješnom, najvećim dijelom zbog plemenske odanosti. Zajednički standardi prakse, utemeljeni na radu vrhunskih liječnika s pojedinim pacijentima, i dalje su zlatni standard, iako se otkrilo da to nije ništa više od stava "to je ono što svi mi radimo", što vodi do najnižega zajedničkog nazivnika za standard skrbi, umjesto do najboljeg standarda skrbi utemeljenog na dokazima.

Jedini pristup koji liječnici mogu razumjeti jest pojedinačni slučaj, neslužbene priče koje se uzimaju kao dokaz. Takav stav vodi do scenarija "što ako...", u kojem liječnici u svojoj praksi odbacuju primjenu podataka o cjelokupnom stanovništvu jer "što ako nešto pođe po zlu" s pojedinim pacijentom. Najbolji primjer za to jest planirani porođaj izvan bolnice.

Mnogi liječnici i njihove organizacije i dalje vjeruju u opasnosti planiranog porođaja izvan bolnice, bilo da je riječ o porođaju kod kuće ili u centru za rađanje, odbacujući nepobitne dokaze da je planirani porođaj izvan bolnice siguran za žene s nerizičnom trudnoćom. Liječnikov odgovor na te dokaze glasi: "Ali što ako nešto pođe po zlu u jednom takvom izvanbolničkom porođaju?" Budući da većina liječnika nikada nije vidjela porođaj izvan bolnice, njihovo pitanje što ako podrazumijeva nekoliko pogrešnih pretpostavki. Prva je pretpostavka da se tijekom porođaja stvari odvijaju brzo. Istina je da se, uz vrlo malo iznimaka, stvari tijekom porođaja odvijaju polagano i da su iznimno rijetki hitni slučajevi u kojima je važna svaka sekunda, a i tada se, kao što ćemo vidjeti u ovom tekstu, za te hitne situacije najčešće mogu pobrinuti primalje u centrima za rađanje ili kod kuće.

Druga je pogrešna pretpostavka da primalja izvan bolnice ne može ništa učiniti kada se pojavi neka poteškoća; to može zaključiti samo netko tko nikada nije vidio na djelu primalje u izvanbolničkim porođajima. Školovana primalja može predvidjeti mogući problem i spriječiti da do njega uopće dođe budući da tijekom porođaja pruža neprekidnu skrb samo jednoj rodilji, a u bolnicama medicinske sestre ili primalje obično mogu samo povremeno baciti pogled na nekoliko žena koje rađaju i za koje su odgovorne. Ako i dođe do nekog problema, primalja pri izvanbolničkom porođaju može učiniti gotovo sve što bi se moglo učiniti u bolnici, uključujući davanje kisika itd. Na primjer, kada bebina glava izađe, ali su ramena zaglavljena, u bolnici se ne može učiniti ništa, osim određenih manevara na rodilji i bebi, što podjednako kvalitetno može napraviti i primalja pri izvanbolničkom porođaju. Najnoviji uspješan manevar za takav pogrešni položaj ramena novorođenčeta, koji se spominje i u medicinskoj literaturi, nazvan je prema primalji za porođaje kod kuće, koja ga je prva opisala (Gaskin manevar).

Treća pogrešna pretpostavka glasi da se u bolnici može brže djelovati. Istina je da se u privatnoj skrbi rodiljin liječnik u najvećem dijelu porođaja uopće ne nalazi u bolnici te da ga medicinska sestra treba nazvati ako dođe do nekog problema. Vrijeme koje je potrebno liječniku da dođe do bolnice jednako je vremenu koje je potrebno da se u bolnicu doveze rodilja koja rađa u centru za rađanje ili kod kuće. Čak i kada je potreban carski rez, u prosjeku je potrebno 20 minuta da bi u bolnici pripremili sve za operaciju, pronašli anesteziologa itd., a za tih 20 minuta rodilja iz centra za rađanje ili liječnik putuju do bolnice. Zato je važna dobra suradnja između bolnice i izvanbolničke primalje – kada primalja nazove bolnicu da ih obavijesti da rodilja stiže, bolnica neće gubiti vrijeme nego će pripremiti sve potrebno za rodilju koja je već na putu. To je razlog zašto ne postoje apsolutno nikakvi podaci koji bi mogli poduprijeti scenarij pojedinačnih slučajeva što ako, kojim se neki liječnici koriste kako bi zaplašili javnost i političare kad je riječ o izvanbolničkom porođaju.

U posljednje vrijeme javio se poželjniji pokret prema temeljenju medicinske prakse na dokazima, ali većina liječnika i dalje nije upoznata ni s najnovijim dokazima ni s načinima na koje se do njih dolazi. Godine 1998. britanska je studija pokazala da je 76 % promatranih liječnika bilo svjesno koncepta prakse temeljene na dokazima, ali je samo 40 % njih vjerovalo da su ti dokazi u velikoj mjeri primjenjivi u njihovu radu, a samo 27 % bilo je upoznato s metodama kritičkog pregleda literature. Suočena s teškim kliničkim problemom, većina bi se liječnika radije posavjetovala s drugim liječnikom nego se oslonila na dokaze. To nam pomaže objasniti zašto neprestano postoji rascjep između kliničke prakse i dokaza.

Iako se opstetrička skrb postupno sve više temelji na dokazima, postoji sklonost da se ne procjenjuju blaži i/ili dugoročni rizici opstetričkih intervencija. Na primjer, dokazi pokazuju da raste broj slučajeva određenih neuroloških problema kao što su poremećaj smanjene pažnje, disleksija i autizam. Iako se nastoji naći uzrok tim problemima, ne znam ni za jedan slučaj da se pokušala pronaći bilo kakva povezanost s opstetričkim intervencijama koje su istodobno u porastu, kao što je ultrazvuk u trudnoći, farmakološko induciranje porođaja, epiduralni blok za normalne porođajne bolove i elektivni carski rez.

Drugi razlog za rascjep između dokaza i prakse jesu izgovori koje liječnici daju kako bi objasnili zašto odbacuju dokaze u svojoj liječničkoj praksi. Ti izgovori uključuju sljedeće: dokazi su zastarjeli; prikupljanje dokaza presporo je i koči napredak; ja se oslanjam na kliničku prosudbu i svoje iskustvo; pričanje "horor-priča" o slučajevima koje su imali, kojima pokušavaju dokazati potrebu za intervencijom za koju je dokazano da nije nužna; citiranje nekvalitetnih dokaza ili dokaza loše kvalitete; "vjerujte mi, ja sam liječnik"; "prestanite napadati liječnike"; dokazi podrivaju liječnikovu autonomiju. Uz te izgovore, uobičajeni izgovori u maternalnoj skrbi uključuju: naše žene imaju uže zdjelice (nedokazano), naše su bebe sve veće (nedokazano), naša populacija nije toliko homogena (nedokazano).

Opstetričari, kao članovi društva, skloni su slijepo vjerovati u tehnologiju i mantru: tehnologija = napredak = moderno. Druga strana te priče jest nedostatak vjere u prirodu, što je najbolje opisao jedan kanadski opstetričar: "Priroda je loš opstetričar." Dakle, ideja je da treba pokoriti prirodu, što dovodi do vrlo čestih pokušaja poboljšavanja prirode prije ikakve znanstvene procjene. To je u 20. stoljeću dovelo do niza neuspjelih pokušaja da se poboljša biološka i društvena evolucija. Liječnici su zamijenili primalje u nerizičnim porođajima, a zatim je znanost dokazala da su primalje sigurnije. Bolnica je zamijenila dom u nerizičnim porođajima, a zatim je znanost potvrdila da je rađanje kod kuće sigurnije, s mnogo manje nepotrebnih intervencija. Bolničko osoblje zamijenilo je obitelj pri porođaju, a zatim je znanost potvrdila da je porođaj sigurniji ako su prisutni članovi obitelji. Rađanje u ležećem položaju zamijenilo je rađanje u okomitom položaju, a zatim je znanost dokazala da je okomiti položaj sigurniji. Odvajanje novorođenčadi od majke zbog pregleda u prvih 20 minuta nakon rođenja zamijenilo je ostavljanje beba s majkama, a zatim je znanost dokazala važnost kontakta s majkom u tom razdoblju. Mlijeko koje je proizveo čovjek zamijenilo je mlijeko koje stvara žensko tijelo, a zatim je znanost dokazala da je majčino mlijeko kvalitetnije. Dječja soba za novorođenčad u bolnici zamijenila je majku, a zatim je znanost dokazala da je ostanak s majkom bolji za dijete. Inkubator je zamijenio majčino tijelo pri skrbi za novorođenčad niske porođajne težine, a zatim je znanost dokazala da je u mnogim slučajevima bolja klokan-metoda.

Kada bi više liječnika doživjelo potres ili erupciju vulkana, shvatili bi da su njihove ideje o kontroliranju prirode tek priče za prikrivanje ljudske beznačajnosti.

Izvor: http://www.udrugaprimalja.hr/

Evo jos samo ovo i dosta za dans , najvise me je sokirao dio o Cytotec gdje su rodilje kao pokusni kunici haman, uzas jedan!


Da bismo razumjeli kako dolazi do nekritične primjene tehnologije, valja razumjeti kako one ulaze u praksu. Prvo se moramo zapitati je li primjena nove tehnologije prošla kroz pažljivu znanstvenu procjenu, dobila službenu dozvolu za uporabu, a liječnici su prošli valjanu edukaciju kako bi se njome mogli koristiti? Na žalost, istina leži na sasvim drugoj strani. Primjer nedavne nove tehnologije koja se rapidno širi SAD-om pokazat će svu realnost situacije.

Prije nekoliko godina na tržištu se pojavio lijek generičkog imena misoprostol (tvornički nazvan Cytotec), koji je odobrila Food and Drug Administration (FDA) kao lijek protiv određenih želučanih tegoba (u Hrvatskoj se ne upotrebljava, op.prev). Poznato je da uzimanje lijeka može prouzročiti bolne grčeve i kontrakcije maternice i zbog toga u uputi piše da je zabranjeno davati ga trudnicama. Opstetričari su pak otkrili da Cytotec, dan na usta ili vaginalno, zbog sposobnosti izazivanja snažnih kontrakcija maternice može izazvati ili ubrzati porođaj.

Tako su opstetričari, bez ikakva dodatna istraživanja Cytoteca za tu primjenu, počeli davati taj lijek rodiljama. Liječnici su na Internetu počeli opisivati svoje iskustvo primjene tog novog načina induciranja porođaja. Jedan od njih piše: „Moram reći da sam i sâm čuo dobre stvari o Cytotecu. No budite oprezni. Ta stvar pretvara grlić maternice u kašu.“ Nekoliko se istraživanja pojavilo u opstetričkim časopisima, no sva su bila provedena na malom uzorku i iz njih se nije mogla izvući znanstvena potvrda. Ta su istraživanja pokazala određene rizike, kao što je ubrzano lupanje fetalnog srca, znakovi patnje fetusa u maternici te nekoliko slučajeva prsnuća maternice. Osvrt na te znanstvene dokaze dalo je uvaženo znanstveno tijelo koje kaže da zbog nedostatka valjanih znanstvenih dokaza te zbog prijavljenih teških popratnih pojava uporabu Cytoteca u svrhu indukcije porođaja „u ovom trenutku ne mogu preporučiti za rutinsku uporabu“.

Činjenice da Cytotec nije odobrila FDA za indukciju porođaja, niti su ga odobrili proizvođači (u njihovoj uputi i dalje stoji da je zabranjen za trudnice), nije ga preporučio American College of Obstetrician and Gynecologist niti su to učinile primaljske organizacije i nisu ga odobrili znanstvenici, uopće ne utječu na entuzijazam s kojim su ga liječnici počeli upotrebljavati. Ništa ne može zaustaviti liječnike u uporabi tog lijeka za ono čemu nije namijenjen, jer iako FDA mora odobriti svaki lijek koji ide na slobodno tržište, jednom kad je odobren, liječnici ga mogu prepisati pacijentu za bilo što.

Kad mi je kolega opstetričar iz Sjeverne Dakote s ponosom priopćio da je prvi liječnik u svojoj zajednici koji je prepisao Cytotec za indukciju porođaja i sada to preporučuje svim liječnicima, opravdao je svoj postupak ovako: „Čekat ćemo do sudnjeg dana da ti birokrati u FDA u Washingtonu odobre lijek i moramo ga isprobati sami ako želimo napredak.“ Kad sam ga upitao o tome, priznao mi je da ženi kojoj je dao lijek nije rekao da Cytotec nije namijenjen tome i nije zatražio njezin informirani pristanak. Narugao se mojoj primjedbi da eksperimentira na ženama bez njihova znanja, a kamoli da traži pristanak. Ministarstvo zdravstva u državi Oregon bilježi da je Cytotec tamo posve uobičajen način induciranja porođaja i dan je tisućama rodilja.

Uporaba Cytoteca na rodiljama proširila se poput divljeg požara iz vrlo jednostavnog razloga koji su mi naveli mnogi liječnici: donosi mogućnost „dnevne opstetricije“ – to znači da žena odmah ujutro dolazi u bolnicu i dobiva Cytotec, rađa najkasnije do kasnog popodneva i liječnik može stići kući na večeru. Koliko će žena dopustiti da im prsne maternica prije nego sudska tužba konačno ukine tu praksu? Osobno, zanimaju me slučajevi indukcije porođaja Cytotecom bez informiranog pristanka, a u kojima se dogodilo prsnuće maternice, ozljeda grlića maternice ili druge ozbiljne komplikacije.

Nesustavni i neprovjereni način na koji je Cytotec ušao u rađaonice i proširio se, tipičan je za tehnologije koje se primjenjuju u trudnoći i porođaju. Ultrazvuk u trudnoći i kontinuirano praćenje fetalnog srca u porođaju daljnji su primjeri nekontrolirane pojave i širenja neprovjerenih tehnologija. Velika je razlika između najbolje znanstveno dokazane prakse u skrbi za trudnicu i rodilju i one koja se doista provodi. Rezultat je da nema zaštite za pacijenta – osim tužbe. Liječnici svaljuju na žene i odvjetnike krivnju za činjenicu da je 70 % opstetričara u SAD-u bilo tuženo jednom ili više puta, no tužba je jedini način da se žena i obitelj zaštite od liječničkih pogrešaka.

Motiviranost liječnika za uporabu tehnologije nije samo medicinske naravi. Nekoliko primjera, a svi su potkrijepljeni znanstvenim dokazima, ilustrirat će tu činjenicu. Proučavanje izvoda iz matične knjige rođenih pokazuje da se porođaj najčešće dogodi od ponedjeljka do petka, od 9 do 17 sati. Jedino objašnjenje koje postoji jest da bolnice i liječnici induciraju porođaj radi vlastite komocije. Još šokantniji podatak jest da se hitni carski rez događa najčešće radnim danom i za dana. Odluka da se porođaj proglasi hitnom situacijom koja zahtijeva hitnu operaciju potječe od osoblja kojem to odgovara.

Novac je sljedeći nemedicinski motivirajući činilac za uporabu tehnologije. Podaci iz nekoliko država SAD-a pokazuju da je najviše carskih rezova izvršeno na korisnicama skupoga zdravstvenog osiguranja, privatnim pacijenticama i u privatnim bolnicama. Čovjek bi pomislio da je obrnuto, da su siromašne žene lošijeg zdravlja i trebaju više intervencija u porođaju od onih koje žive u izobilju. No liječnici i bolnice ostvaruju veću dobit u slučaju da pacijent ima skupo zdravstveno osiguranje koje plaća i skupu tehnologiju. Komercijalnost tu također igra ulogu – proizvođači lijekova i tehnologije na mnogo načina utječu na liječnike da upotrebljavaju njihove lijekove i aparate, uključujući širokogrudno darivanje u novcu i stvarima.

Strah liječnika od tužbe još je jedan razlog za uporabu tehnologije. Liječnici se boje i odlaska na sud i plaćanja goleme odštete za svoju pogrešku. Dva primjera koja to najjasnije ocrtavaju jesu kontinuirano kardiotokografiranje u normalnom porođaju i carski rez s veoma malo medicinskih razloga ili bez njih. Glavno načelo medicinske prakse jest da liječnik mora učiniti, kao prvo i najvažnije, ono što je dobro za pacijenta, a ne liječnika. Ali uzimanje skalpela i rezanje ženina tijela kako bi se izbjeglo suđenje i velika odšteta nije praksa medicine nego praksa straha i pohlepe.

Mnogi opstetričari imaju nesretni običaj ženama obećavati savršeno zdrave bebe, samo neka imaju povjerenja u njihovu stručnost i bolničku tehnologiju. No ako se igrate Boga, okrivit će vas i za svaku prirodno nastalu komplikaciju. Članovi obitelji s umrlim ili oštećenim djetetom ne podnose tužbu zato što ih je neki odvjetnik na to nagovorio, nego zato što se osjećaju prevarenima i nailaze na zid šutnje liječnika i bolnice dok pokušavaju saznati što se uistinu zbilo. Ako ne vjerujete da ćete naići na zid šutnje, pokušajte dobiti informacije o nekoj od 350 do 1000 žena koje umiru oko termina porođaja svake godine u SAD-u (maternalni mortalitet). Iako svaka država ima zakon koji nalaže prijavljivanje tih smrti, nitko, uključujući mene, vas i znanstvenika koji želi otkriti što se zbilo (za dobrobit čovječanstva), ne može doći do podataka o tome kako je umrla neka žena. Znamo samo da barem polovina tih smrti nije ni prijavljena, da crnkinje imaju četverostruko veću mogućnost da umru pri porođaju, da sve te žene umiru u bolnici a ne kod kuće i da mnoge od njih, uz odgovarajuću pomoć, nisu morale umrijeti. Ta posljednja činjenica uzrokom je liječničkom strahu zbog kojeg ćete naići na zid šutnje.

U drugim visokoindustrijaliziranim zemljama u kojima broj primalja nadmašuje broj opstetričara, primaljski pristup porođaju daje osnovnu protutežu i high-tech pristupu i nepotrebnoj primjeni tehnologije. Primjerice, SAD ima oko 5000 primalja i 35 000 (!) opstetričara, a Velika Britanija ima 32 000 primalja i nešto manje od 1000 opstetričara. Primalje mnogo više promiču manje invazivan, manje riskantan i niskotehnološki pristup porođaju. U SAD-u ne postoji takva protuteža jer se dobro organizirani opstetričari bore da zadrže primalje pod svojom kontrolom. Zato nalazimo veći postotak high-tech pristupa i nepotrebne uporabe tehnologije u SAD-u nego, primjerice, u bilo kojoj zemlji Zapadne Europe, a ipak SAD gubi mnogo više života žena i djece oko termina porođaja. Zbog intenzivne opstetričke skrbi SAD troši dvostruko više novca („po glavi“) na maternalnu skrb nego druge zemlje koje imaju niži (od SAD-a) mortalitet žena i djece oko termina porođaja. Novčana davanja za high-tech opstetričku skrb u SAD-u vrtoglava su. Prelaskom na moderniji sustav koji bi maternalnu skrb temeljio na znanstvenim činjenicama, sa 75 % porođaja koje bi vodile primalje, prestankom rutinskoga kardiotokografiranja i postotkom carskog reza koji je preporučila federalna vlada, SAD bi godišnje uštedio 13 – 20 milijardi američkih dolara. Kao porezni obveznici i korisnici zdravstvenih usluga, morate biti svjesni tog traćenja novca.

Vidimo da postoje mnogi razlozi nepotrebnoj pretjeranoj uporabi tehnologije u trudnoći i porođaju, a većina ih je povezana s liječnicima. Kao opstetričar s dugogodišnjom praksom vrlo sam iskusan profesionalac i mogu vam objasniti važne stavove kako biste razumjeli svog liječnika. Mi liječnici nismo zli ljudi. Većina liječnika teško radi i brižni su profesionalci koji rade najbolje što mogu. Ali osnovno je zapamtiti dvije stvari o liječnicima. Prvo, mi liječnici radimo u sustavu koji snažno utječe na ono što činimo. Današnji opstetričari nisu oni isti ljudi koji su prije sto godina odlučili iskorijeniti primaljstvo u Americi. Gotovo bez iznimke ulaze u sadašnji sustav koji inzistira da je opstetričar idealan izbor za maternalnu skrb, čak i ako se suoče s čvrstim znanstvenim dokazima da je upravo obrnuto.

Druga činjenica o liječnicima jest da su oni poštovanja vrijedna ljudska bića, a ne bogovi, i ne treba ih dizati na pijedestal. Ako je u redu da pozovete na red svog automehaničara zbog loše obavljena posla, onda je jednako u redu to učiniti s liječnikom kojeg sumnjičite za pogrešku. Liječnici bi trebali biti dostupni širokoj javnosti kao i svaki djelatnik javne službe. Da biste razumjeli liječnike, prihvatite da su samo ranjivi ljudi izloženi neprimjerenim utjecajima. Zarada (neto) američkog opstetričara 1992. godine iznosila je 250 000 američkih dolara, a danas je i veća. Današnji znanstveno nedokazan monopol opstetričara nad maternalnom skrbi u SAD-u bogato nagrađuje – opstetričare, i možete biti sigurni da će oni učiniti sve da zadrže trenutačno stanje, držeći po strani i primalje i izvanbolničke porođaje. Eto zato, kao korisnice maternalne skrbi, morate biti svjesne što su vam to rekli liječnici i bolnica; i morate preuzeti odgovornost da postignete onakvu trudnoću i porođaj koji najviše odgovaraju vama i samo vama.

Što možete učiniti?

Kako dobiti maternalnu skrb koja vama najviše odgovara, s odgovarajućom primjenom tehnologije? Možete poduzeti sljedeće korake:

Odaberite pravog maternalnog skrbnika za sebe. Razgovarajte s primaljama i liječnicima koji su vam dostupni. Postavite mnogo pitanja prije nego što odlučite koga ćete odabrati. Prikupite statističke podatke o njihovu radu. Postanite oprezni ako vam ne žele pokazati te podatke. Pažljivo promatrajte izraz njihova lica kad izgovorite da želite porođaj koji će vas osnažiti kao osobu. Gledaju li na vas svisoka i samilosno i uvrijeđeni su vašim pitanjima ili vas potiču u preuzimanju odgovornosti za vlastitu trudnoću i porođaj? Ne bojte se promijeniti maternalnog skrbnika ako vam se nakon nekoliko posjeta ne svidi način na koji (ne) skrbi o vama.

Odaberite pravo mjesto za porođaj. Neke žene osjećaju potrebu da rode kod kuće. Zapamtite, to je potpuno siguran izbor za većinu vas. Ako vam netko kaže da porođaj u kući općenito nije siguran, zatražite drugo mišljenje. Određenom broju žena draži su centri za rađanje u kojima rade primalje. Opet zapamtite, to je za većinu vas jednako siguran izbor. Neke će se žene bolje osjećati u bolnici. I to je u redu ako ste osigurali da će provedeni postupci biti vaš izbor koliko je god to moguće. Ima li bolnica (ili nema) primalje među svojim osobljem ili osoblje bolnice rado prima primalju koja dođe s rodiljom, govori vam mnogo o toj bolnici. Posjetite bolnice i centre za rađanje i postavljajte mnogo pitanja o njihovu načinu rada uzimajući u obzir da nije važan lijep interijer nego vaša sloboda i kontrola. Ne dopustite da vas netko zastrašivanjem natjera na izbor koji nije iskreno vaš.

Odaberite porođaj kakav želite. Napravite plan porođaja. Nađite razne obrasce i tuđe planove porođaja kako biste se orijentirali. Istražite koje vam se opcije nude. Želite li da se prvo porođajno doba odvija u vašem domu (provjereni način za izbjegavanje nepotrebnih intervencija) i, ako želite, na koji će način biti nadziran vaš porođaj za to vrijeme, do odlaska u bolnicu ili centar za rađanje? Koga želite ili ne želite uza se tijekom svog porođaja? Odlučite koje ćete intervencije prihvatiti, a koje ne i uvrstite to u svoj plan porođaja. Primjerice, potrudite se da odbijete klizmu i brijanje stidnih dlaka, oboje je nepotrebno i ponižavajuće. Odaberite koji način olakšavanja bola želite, nakon što ste proučili sve njih kao i razloge za i protiv – lijekova i nefarmakoloških metoda suzbijanja bola. Odlučite pod kojim ćete okolnostima pristati (ili ne pristati) na sljedeće: davanje lijekova za indukciju ili ubrzavanje porođaja, urezivanje međice (epiziotomiju) ili razdvajanje djeteta od vas nakon rođenja? Služite se znanstveno dokazanim podacima dok donosite odluke, ne onime što liječnici i bolnice nazivaju „društvenim standardom“, što znači „tako svi mi ovdje radimo“ – opasan pristup načina rada koji se temelji na tome da svi tako rade, pa zašto i vi ne biste tako. Izgovarajte „pokažite mi podatke“ opet i opet. Čitajte i primjenjujte kritično zapažanje. Sebe i svoje dijete zaštitite tako da glatko odbijete svaki prijedlog koji vas dovodi u poziciju da morate slijepo vjerovati onome što su vam rekli.

Osigurajte se da se vaše želje ispune. Zabilježite svoje želje u plan porođaja. Napravite unaprijed kopiju plana porođaja za svoga maternalnog skrbnika i centar za rađanje ili bolnicu i pokažite im to prije termina porođaja. Uvjerite ih kako računate na njih da će slijediti vaš plan. Ako vaš plan porođaja izazove bilo kakvu negativnu reakciju, na pogrešnom ste mjestu. Ponesite svoj primjerak plana kada dolazite na porođaj. Liječnici i bolnice nisu navikli da im netko govori što da čine, a osobito ne pacijenti. Iz tog je razloga od presudne važnosti da u bolnici uza se imate osobu koja će vas poduprijeti: vaš partner, vaša primalja, drugi član obitelji, prijatelj(ica) ili partner za porođaj (doula). Ta osoba mora biti spremna i sposobna čvrsto zastupati vaše interese, osobito dok je sva vaša snaga iscrpljena bolom i porođajem. Vaša osoba za potporu mora biti dobro upoznata s vašim planom porođaja, što tijekom njega zahtijevate i zašto. Vi i vaša osoba za potporu morate znati koja su vaša prava dok ste u bolnici, uz učinkovite načine komuniciranja s bolničkim osobljem. Jedna primalja za porođaje u kući – koja katkad ostaje s rodiljom nakon što je sama odlučila da je potreban premještaj u bolnicu – reče mi da sa sobom u tom slučaju nosi dvije stvari: knjigu u kojoj su znanstveni dokazi o učinkovitosti pojedinih intervencija u porođaju kako bi je mogla otvoriti i pokazati dokaz ako bolničko osoblje ima primjedbi na njene prijedloge; i predmet koji se naziva „zapirač vrata“ – kako nitko nepozvan ne bi ušao u rodiljinu sobu bez rodiljina pristanka. Tim će postupcima rodilja u bolnici postići određenu razinu kontrole.

Nikada nemojte zaboraviti da imate osnovno pravo na slobodu i pravo na informaciju o najvažnijem događaju u svojem, i životu svoje obitelji – rođenju svojega djeteta.

Izvor : http://www.udrugaprimalja.hr/

meni stvarno nije jasno zašto se na ovoj temi uporno javlja esmica da odgovori na svaki post u kojem piše neko da ne bi nikada imao kućni porođaj u našim uslovima, znači bez stručnog osoblja.
de malo ohani sa objašnjavanjem svog porođaja kod kuće, već nekoliko puta si napisala šta i kako je bilo. nemoj se nalaziti prozvana svaki put kada neko kaže da je ludost upustiti se u takvo nešto ovdje. i sama pišeš o zemljama i porođajima gdje se to radi uz prisustvo stručnog osoblja, ali kod kuće, a u drugim postovima se ubjeđuješ sa forumašicama da je sasvim u redu i čak najbolje to što si ti uradila.
mislim cijelo vrijeme navodite zapadne zemlje, kao primjer, kod nas nema tih uslova još uvijek.
mislim da je vrijeme ili da se tema okrene u pravcu inicijative za neki od tri cilja o kojima je pisala cinceza ili da se zatvori.
ovo neprekidno prepucavanje između esmice kao čini mi se jedine koja je obavila kućni porod, i nekoliko drugih forumašica koje smatraju da je to neodgovorno je postalo dosadno.

_____________________________

mrvica 22.9.2009.
mravić 4.6.2012.
ako ih ne čujem... u zijanu su garant

Odgovaram na postove koji su upuceni meni,i tice se mojeg poroda,i smatram da na to imam pravo.
Rekla sam vec i sama da sam zato da se legalizuje porod uz strucnu babicu kuci,i zalazem se za isto.
A smatram da nisam pogrijesila svojim daljnim donosenjem na svijet moje djece kuci,s obzirom da trenutno nemam izbora drugog.
Hvala Bogu pa mogu,jer ne spadam u rizicne trudnice,niti rodilje,vec naprotiv,mogu sama.

_____________________________

Hvala Ti Gospodaru moj na blagodati koju Si mi dao...

necemo zatvarati temu osim ako to moderatori naloze. a nek se neko i javio ali sam mislila da ce biti komentara na tekstove.
sta mislite da li nasi doktori rade uvijek u nasem ili ipak i u svom interesu? Evo mog primjera: prije i nakon CR sam dobila nekih boca za koje mi niko nije rekao sta je to i cemu sluze. Ja sam znala da trebam dobiti nesto protiv tromboze i pretpostavila sam da je to to. jednom se sestra zeznula i umjesto meni, zeni do mene dala bocu. Nije joj se ni izvinula, ne bi ni skontala da ja nisam protestirala da je pogresnoj zeni dala lijek. kazem samo pretpostavljam o kojem lijeku se radilo, niko mi se nije obracao da mi nesto kaze, objasni pita za pristanak...barem da pitaju za neke alergije ili slicno...ma nista.
Eh ja sam mislila da je to ok i nisam se bunila ni trazila ama bas nista jer nisam se osjecala kao rodilja, cak me bilo stid ostalih zena koje su se vaginalno poradjale.
Ali ovi medikamenti koji se spricaju u zenu dok je baba jos u stomaku uticu i na nju, niko ne spominje taj rizik! Moje beba je nakon poroda spavala 2-3 dana nisam je mogla probuditi ni stipanjem ni sikom, ni vodom. znate sta to znaci za uspostavljanje dojenja. Niko nije rekao da ce opsta anestezija tako uticati na moju bebu!
Ok ako nemam izbora ali barem mi recite sta me ceka, ovako sam mislila da ja nana mlijeka, da zato beba spava i nece da doji.

Jesu li vama doktori, sestre spominjali rizike medikamenata koje dobijate?
Jeste li ih mogle odbiti?

Esmice ti si pionir u kucnim porodima, nazalost budi spremna na svakakve komentare i ne primaj to srcu. Neko prica iz neznanja, neko je sokiran, ali vecinom je to strah a zlobe mislim da nema. ja da ti ne smetam (a smetala bih ti sigurno jer se ne znamo itd.) bi rado bila na tvom kucnom porodu da mi se dusa smiri, da to dozivim pa barem ne licno . Evo primila sam savjet jedne forumasice, da sacekam jos koji mjesec sa trudnocom radi reza kako bi mi sanse za VBAC bile vece. ko zna sta ce se desiti i kako ce se stvari odvijati, a mooooozda bude i kucni VBAC.

Od srca ti zelim najljepsi VBAC gdje god on bio. 
Iskreno,jos uvijek nisam razradila strategiju sljedeceg poroda,ne znam gdje cu biti...ali ako si zainteresovana,mozemo se upoznati.

Citala sam u Nizozemskoj,zbog takvog pristupa porodu da je bas manji trosak za drzavu,jer su primalje daleko isplatnije i korisnije u tome sto rade.
Zatim sam prirodan porod je isplatniji,tako da vjerujem,kad bi i kod nas bilo nesto tako,zasigurno bi se smanjio promet u porodilistima,a samim tim bi objema stranama bio bolji.
Zasto da se doktori zamaraju oko trudnice kojoj doktor nije potreban?
Prece je da se bave rizicnim trudnicama.

Ovi tekstovi od prof. Odenta su super, za onog ko zeli da nauci stvarno toliko toga ima.



_____________________________

Hvala Ti Gospodaru moj na blagodati koju Si mi dao...

I ja tebi i svim trudnicama zelim zdrave i vesele bebice i najljepsa sjecanja na porod.
Molim Boga da svima porod prodje sto prirodnije i lakse!!

A kad samo zamislim lica nasih doktora i sestara kada im hvala Bogu dolazi sve vise i vise trudnica sa planom poroda i koje se nedaju poleci tako lahko odmah mi je osmjeh na licu . Eto dok ne osnujem nase udruzenje zene probijajte led, nosite vase planive poroda na prijemno i inzistirajte na njima. pisite nam o tom iskustvu! prvoj trudnici sa planom su se smijali ali 100toj nece sigurno!!

Naravno da bi svima bilo bolje kada bi trudnice mogle ,ukoliko dokor trudnocu procjeni niskorizicnom, i one same imaju zelju da ih babica poradja, ostati kuci. manje guzve bi bilo u bolnicama, odmah bi to znacilo i bolju njegu i brigu (valjda).

Ali ovi medikamenti koji se spricaju u zenu dok je baba jos u stomaku uticu i na nju, niko ne spominje taj rizik!

da ne brines brigu ti lijekovi koje dobijes prije carskog i poslije,a u vidu injekcije, je niskomolekularni heparin, obicno clexane, i da jeste protiv tromboze i nema uticaja na ebbu ustomaku, jer ne prolazi placentu...ja sam te injekcije sebi davala svakodnevno tijekom trudnoce i 6 sedmica po porodu...to je za zastitu porodilje od tromboze, isto kao i ono dizanje na noge poslije carskog, na sto sam cula mnogo zena da se zali...iskreno, ne bihh nikome preporucila kucni VBAC, pogotovo u BiH rizik od rupture maternice nije izmisljen, vec realan...a i nemas iskustva s porodom, trudovima, pa dodjes kao prvorotka... ja sam u potpunosti za prirodan porod, da li u porodilistu ili u nekoj drugoj ustanovi, kuci za porode, ili eto ako bas treba i kuci uz primalju, obavjesteno osoblje u bolnici.... apsulutno nisam za nepotrebne intervencije na porodima, ali budimo realni, iza carskog, pa jos kuci roditi...vjeruj, nece ono tek tako izletiti....

cinceza,nemoj zamjeriti,ali ni ja ne bih nikad VBAC probala kuci.
Iskljucivo u porodilistu uz nadzor ljekara.

_____________________________

”A robovi Milostivog su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove; odgovaraju: - Mir vama”!

Cvijete...šta od tebe miriše ljepše?- Dijete!

2007, 2008 ( dva puta moje sve )

ja sam se porodila 2 puta CR i oba puta su bebe bile vise nego zivahne po rodjenju,mladjeg su mi odmah donijeli u sobucim sam dosla iz sale znaci ako ti daju regularnu anesteziju uskladjenu sa tvojom kilazi za tih 5 min koliko traje dok ne izvade bebu iz stomaka ne moze puno da se desi...

< Poruku je uredio MALA1994 -- 22.2.2012 21:34:14 >

_____________________________

Ne pokusavaj me shvatiti samo me voli!

Hvala Bogu, beba mi je dobro (curica je sad to vec mashAllah prava) nego tada sam stvarno bila zabrinuta, znam da sam plakala i molila da me puste kuci. valjda i hormoni rade svoje. I ja sam svjesna da bi u nasim uslovima VBAC bio kod kuce skoro pa nemoguc. ja ne bih ni probala bez babice, mislim da bi rizik bio preveliki bas zbog rupture koja nije sala.
Tako da ja ne spadam u one niskorizicne trudnice i nije se igrati sa tim, svjesna sam toga i kazem odlucila bih se prije za kucu za porode, gdje imaju i babice. Postoje kuce za porode koje naravno imaju i doktore i salu spremnu za hitan carski. Na taj nacin rizik bi bio uveliko smanjen. Ali nikako necu u inostranstvo zbog poroda. Mislim da nije rjesenje bjezati vani nego da evo ovako razmjenjujemo iskustva, preporucujemo jedna drugoj doktore i babice koji se zalazu za prirodan porod i inzistiramo na nasim planovima poroda.
To je nesto sto ne kosta nista a mijenja svijest doktora o nama zenama. Nismo brojevi samo, imamo usta i zelimo taj poord onakav kako smo ga i zamislile (sve do komplikacija ne daj Boze).
Znam eto da imam stolcic za porode u vojnoj ali nema zena koje su imale priliku ga isprobati. Ili se varam? To je sigurno samo zbog komocije sestara i doktora a vecini rodilja bi olaksalo izgon.

Druga stvar je hrana i pice. Neke zene nemaju potrebu za tim i to je ok ali neko ima i treba mu se to omoguciti. To je takodje praksa koja nije utemenjena na znanstvenim dokazima, vec eto da zene eventualno ne bi povratile i "ako" se desi CR da se sadrzaj zeluca ne vrati u pluca (sto je rijetkost prava).

eh sad ima i grupa trudnica cija je trudnoca super uredna ali zbog genetskih faktora ona ne bi smjela roditi kuci zbog bebe same. Moja poznanica je hvala Bogu lahko rodila, veci dio trudova je kuci odradila, u bolnicu stigla skoro potpuno otvorena i od prijema do poroda proslo 45 minuta. Porod lagan ali beba je imala problema sa jetrom i morali su dugo ostati u bolnici. kako je to oboljenje genetsko, pretpostavlja da bi i naredna beba imala isto pa se ne bi usudila na kucni porod, mada kaze da je malo falilo da se kuci porodi jer joj bolovi nisu bili ni jaki. Kaze da nije imala zakazan pregled ne bi smatrala da su bolovi za poroda (prvortka je bila).
Eto ima takvih prica i to treba uzeti takodjer u razmatranje.

mislim da bi bilo lijepo kad bi se otvorila nova tema nešto u stilu zalaganja za humanizaciju poroda u našim bolnicama

ovo je puno lakše postići i svako od nas može ako želi uraditi, npr ponijeti plan poroda, razgovarati o njemu sa svojim ginekologim itd, ali to sve veze nema sa porodom kod kuće pa bolje da se nastavi na drugoj temi

_____________________________

mrvica 22.9.2009.
mravić 4.6.2012.
ako ih ne čujem... u zijanu su garant

molim vas je li postoji kod nas u sarajevu privatna bolnica za porode? jako mi je hitno ako znate

_____________________________

moje najvece bogatstvo:
F.02.08.2003.
H.25.12.2006
A.10.11.2010.
.....

Koliko ja znam ne postoji.


_____________________________

Hvala Ti Gospodaru moj na blagodati koju Si mi dao...

ne

_____________________________

''Evo, silazi sumrak, i svijet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipjelo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.''

H- 25.6.2006
F-12.2.2009

Za bolnicu ne znam, ali sam čula da ima kod mehmedbašiča rade i porode, ali kažem čula

ok hvala!

_____________________________

moje najvece bogatstvo:
F.02.08.2003.
H.25.12.2006
A.10.11.2010.
.....